Veran Matić: Srbija je prema Srbima u Hrvatskoj duboko nepravedna i duguje im veliko izvinjenje

21. August 2026.
Kada se dogodila “Oluja”, usledilo je sramno ponašanje države: tadašnja televizija je tek u 27. minutu dnevnika šturo objavila da je pao Knin. Umesto civilizacijskog suočavanja, državna politika se svodi na to da Vučić svakog 4. avgusta pušta toksičnu ratnu propagandu, govori osnivač Radija B92, predsjednik ANEM-a i ustrajni branitelj povijesne istine
veran-matic-2025-04-04-marija-jankovic (1)
Veran Matić Foto: Marija Janković

Autorka: Paulina Arbutina, Izvor: Novosti

Veran Matić, osnivač Radija B92, predsjednik Asocijacije nezavisnih elektronskih medija u Srbiji osnovane 1993. i ustrajni branitelj povijesne istine, već je tri decenije stalna meta režimskih medija zbog odbijanja da sudjeluje u lažnom patriotskom narativu.

U velikom intervjuu za Novosti govori o režimu Aleksandra Vučića, hrvatskom sunovratu u ekstremizam, kao i o cijeni koju pojedinac plaća kada se suprotstavi slavljenju mraka i samokritično progovori o svom društvu.

Vučićevo “evo, raspisaću izbore, čim se vratim s puta” traje već četiri godine. Na ulicama se događa bunt naroda. To trajno stanje čekanja i vječito licitiranje eskalira u političku dramu. Kako vidite to vječno odgađanje izlaza iz ovog društvenog kaosa i konačne stabilizacije države?

Aleksandar Vučić permanentno manipuliše situacijom i on će odgađati izbore što je dalje moguće. Da su režimska istraživanja tačna i povoljna za njega, on bi na birališta odavno izišao. Ako ne bude morao, neće ih raspisivati pre nego što se završi Expo jer relevantni akteri ističu taj projekat kao jednu od najvećih koruptivnih aktivnosti ove vlasti.

Poseban problem za njega su predsednički izbori jer SNS nema adekvatnog kandidata koji bi mogao da ga nasledi. U istoriji Srbije promene vlasti su se uvek događale tako što bi režim prvo izgubio predsednički nivo, što bi potom povlačilo i parlament. Tako je pao Slobodan Milošević, a tako je i Tomislav Nikolić pobedio Borisa Tadića. Vučićeva taktika je jasna: licitiranje s terminima, zamaranje materijala, slabljenje studentskog bunta i apsolutna spremnost na mnogo veće nasilje od trenutnog, koje je već agresivno.

Ipak, studenti već skoro dvije godine unose promjenu u srpsko društvo. Ali ni oni ne odolijevaju nacionalističkim strujama. Može li nova generacija donijeti promjenu sa starom desnicom?

Studentski protesti i formiranje autentičnog pokreta preokrenuli su Srbiju nakon dvanaest godina autokratije i specifične diktature Aleksandra Vučića. Iako studentsko telo nije jedinstveno – od proevropskog Novog Sada do specifičnog Novog Pazara – studenti su uvideli da je jedini put izborna pobeda i u svom pluralizmu uspevaju stvoriti zajedničku listu. Ipak, imena se kriju jer režimski mediji odmah satanizuju svakog potencijalnog kandidata.

Nigde u svetu studentski pokreti ne mogu trajati večno, pa je i ovde došlo do raslojavanja, pri čemu je jedna struja pokazala tvrd, nacionalni stav. Studenti ne mogu imati drugačija opredeljenja od onih koja dominiraju u narodu; oni su deo stvarnosti koja petnaest godina tone u duboki istorijski revizionizam, slično kao i u Hrvatskoj. Današnji studenti obrazovali su se u tim koordinatama, ali su se u praksi pokazali mnogo boljim nego što smo mislili.

Službeni Beograd se dramatično udaljio od zvaničnih institucija Srba u Hrvatskoj, kojima se ne pruža iskrena podrška, već se traži apsolutna lojalnost, a zauzvrat se ne daje ništa. Svako ko odbije poslušnost, biva napadnut, što se u vremenu regionalnih lomova jasno vidi kroz ono što režim nameće kao poželjan model ponašanja

Zašto opozicija ne prati studentski impuls?

Opozicija funkcioniše na isti način kao i vlast, sve se svodi na pojedince, čime je izgubljena supstanca. Problem je idejne prirode, nema tu klasične podele na levicu i desnicu, te kategorije u Srbiji danas jedva da postoje. Demokratska stranka, koja je nekad s uglednim profesorima i ozbiljnom infrastrukturom predstavljala umerenu Srbiju, danas na terenu gotovo da ne postoji.

Opozicija svodi politiku na Beograd i delovanje unutar parlamentarnih okvira koje je režim milostivo dozvolio. Znamo pravilo: za pobedu na izborima mora se pridobiti ruralna Srbija i dokazati najneprosvećenijem sloju da će živeti bolje nego pod Vučićem. Izborni poraz moćnog Viktora Orbana uzdrmao je Vučića jer je trijumf Petera Mađara najbolje prikazao sve ono što opozicija u Srbiji – ne radi.

Mađar je uspeh postigao jer je dve godine neprekidno obilazio svako mesto u zemlji, provodeći više vremena na terenu nego u Budimpešti. Ako se želi večno biti drugi ili treći, onda je beogradska salonska politika sasvim u redu. Vučić savršeno igra na tu kartu, držeći bazu među najsiromašnijim i srednjim slojevima koji direktno zavise od države, poput 900.000 penzionera nad kojima je razvio brutalnu mrežu ucena.

Istorijski cilj

U tom komoditetu, želi li opozicija uopće doći na vlast ili im je udobnije bez odgovornosti u Vučićevom parlamentu?

Duboko razdeljena opozicija nije uspela da sa studentima formira zajedničku snagu, iako im je cilj isti – smena vlasti. Kako su studenti zatvorena struktura, stariji politički akteri imaju veću odgovornost da izgrade bazično poverenje. Nažalost, preovladavaju parcijalni interesi koje je teško podvesti pod zajednički imenitelj.

Mnogi u opoziciji kalkulišu želeći da zadrže mandate u parlamentu ili lokalnim skupštinama kako bi udomili svoje kadrove. Lični i stranački interesi nikada ne smeju da blokiraju istorijski cilj. Ovde se više ne radi o običnoj političkoj utakmici, već o pitanju da li će Srbija uopšte imati budućnost. Zajednički jezik se mora naći, ali za to morate žrtvovati sopstveni komoditet.

I dok se oni nećkaju, ispred Narodne skupštine i Predsedništva – mesta koja bi trebala da budu simboli demokratije, smešten je politički kamp u kojem je koncentrisan najveći broj nasilnika po kvadratnom metru u Evropi. To je Srbija kakvu Vučić želi i koju proglašava “najslobodnijim mestom”, dok demokratski svet sve to mirno posmatra. On sve to radi jer zna da Evropa zatvara oči pred njegovom autokratijom i nasiljem.

Mnogi u opoziciji kalkulišu želeći da zadrže mandate u parlamentu ili lokalnim skupštinama. Lični i stranački interesi nikada ne smeju da blokiraju istorijski cilj. Ovde se više ne radi o običnoj političkoj utakmici, već o pitanju da li će Srbija uopšte imati budućnost. Zajednički jezik se mora naći, ali za to morate žrtvovati sopstveni komoditet

Zašto Brisel tako uporno bira to političko sljepilo prema Srbiji?

Ljudska prava i pravna država prestali su da budu primarni jer ta pitanja više nisu značajna ni liderima u Briselu. Evropska komisija u zvaničnim izveštajima konstatuje da je Srbija nedemokratska, nasilna zemlja s policijskom brutalnošću i bez reakcije tužilaštva, dok istovremeno tu istu državu javno tretiraju kao stabilnog i poželjnog partnera.

Njegov nastup na pariskom vojnom mimohodu – gde se pojavio kao jedini lider zemlje izvan NATO-a i EU-a – služi isključivo za hranjenje njegovog ega i unutrašnju propagandu, što režimski mediji predstavljaju kao istorijske uspehe.

Iza te spoljnopolitičke fasade krije se ogoljena korupcija. Komunikacija Zapada sa Srbijom zasnovana je primarno na partikularnim interesima: Makron proda borbene avione Rafale Srbiji, a Vučić se slavodobitno hvalisa, aktivirajući i svoje ratnohuškačke narative. Formula te saradnje je jednostavna: “Kupiću šta god možete da prodate, dajte mi kredite, biću vaš dužnik i sluga, samo me ostavite na vlasti”.

Kako, međutim, tumačite taj vječni, zaleđeni status Beograda u čekaonici za Evropsku uniju? Srbi govore kako su “svetu dali sve” – od Miloševića do Mladića – a Evropa i dalje ne želi Srbiju.

Svet ne želi da se ratni zločinci samo mehanički isporuče Hagu; oni žele da se kao društvo suočimo s lošom prošlošću. Kad je isporučen Slobodan Milošević, tadašnja vlast je poručila: “On više nije naš problem, nego problem Holandije”. Daleko više verujemo u prigodne mitove nego u ogoljene činjenice.

Duboko je ukorenjeno verovanje da smo bezgrešan, “nebeski narod”, uz stalne teorije zavere da je ceo svet protiv nas, a mi nikada nismo krivi. Milošević je u dobrom delu javnosti umro kao mučenik, a osuđeni zločinci su opet postali ugledni građani, heroji koji su se borili protiv nepravednog sveta, što i ne čudi jer zemljom vladaju isti ljudi kao i devedesetih.

Naravno, Kosovo je veliko pitanje i tu Brisel nikada nije imao razumevanja tražeći nemoguće uslove koje nijedna zvanična vlast ne može da ispuni. Osim formalno usvojenih papira, nismo učinili ništa na suštinskom usklađivanju s evropskim standardima.

U Srbiji su 2014. usvojeni proevropski medijski zakoni kada smo bili na solidnom 54. mestu liste Reportera bez granica; kako se menjala zvanična politika, tako smo pali na katastrofalno 104. mesto. Srbija vodi politiku konstantnog sukobljavanja, a ne izgradnje mostova. Nemoguće je napredovati ako od suseda uporno proizvodite neprijatelje i ako se svađate sa Hrvatskom, koja je već članica Evropske unije.

Vučić je doslovno rasprodao Srbiju kako bi kupio sopstveni opstanak, sukcesivno korumpirajući Kinu, Rusiju i Francusku. Zato je proces evropskih integracija Srbije pretvoren u farsu i poligon za uzajamnu trgovinu. S Trumpovom administracijom je pokušao da napravi aranžman na najprimitivniji način – poklanjanjem prostora srušenog Generalštaba u Beogradu za izgradnju luksuznog hotela

Zarad evropske karte, Vučić se i dalje ne odriče čvrstog zagrljaja s istokom: Rusijom i Kinom.

Režim se čvrsto oslanja na proruski sentiment i mit o Rusima kao “istorijskoj braći”, a u osnovi reč je o dubokoj propagandnoj i ekonomskoj penetraciji. Rusija je preko energetskog monopola involvirana u sve pore društva. Vlastima u Beogradu je ruska Federalna služba bezbednosti (FSB) vrhunski autoritet.

Istovremeno, Vučić je Kini predao celu istočnu Srbiju. Ta regija je danas praktično pod kineskom upravom do te mere da domaće vlasti tamo ne mogu da obavljaju ni elementarne državne funkcije, dok se cela teritorija nalazi pod stravičnim ekološkim udarom koji direktno ugrožava živote ljudi.

Vučiću se mora priznati sposobnost suradnje i s jednima i s drugima. Koja je cijena tog Vučićevog uspjeha?

Vučić je doslovno rasprodao Srbiju kako bi kupio sopstveni opstanak, sukcesivno korumpirajući Kinu, Rusiju i Francusku. Zato je proces evropskih integracija Srbije pretvoren u farsu i poligon za uzajamnu trgovinu.

S Trumpovom administracijom je pokušao da napravi aranžman na najprimitivniji način – poklanjanjem prostora srušenog Generalštaba u Beogradu za izgradnju luksuznog hotela. To je vrhunski cinizam i istorijska ironija koja pokazuje da ovom režimu ništa nije sveto.

Nema samokritike

Vučiću nisu svete ni žrtve “Oluje”. Na obilježavanju Dana sjećanja na srpske žrtve “Oluje” u Mrkonjić Gradu opet je govorio o “drugom poluvremenu”, poručujući da ratovi nisu konačni. Kako doživljavate tu njegovu pauzu unutar konstantnog izvanrednog stanja? Zašto se Srbe u regiji ponovno pretvara u taoce beogradske politike?

To predstavlja permanentnu zloupotrebu ljudske nesreće i manipulaciju ljudima koji 1995. nisu imali drugi izbor osim egzodusa. Umesto civilizacijskog suočavanja, državna politika se svodi na to da Vučić svakog 4. avgusta pušta toksičnu ratnu propagandu. Scenografija i atmosfera izgledaju kao da se rat iz devedesetih direktno nastavlja, ili još gore, kao da prisustvujemo najavi novog sukoba.

Režim konstantno raspiruje osvetu i stvara nove mitove, umesto da se pronađe smiraj za žrtve, reši pitanje nestalih i vrati imovina. Srbija je prema Srbima u Hrvatskoj duboko nepravedna i njima državni vrh duguje veliko izvinjenje.

Kada se dogodila “Oluja”, usledilo je sramno ponašanje države: tadašnja televizija je tek u 27. minutu dnevnika šturo objavila da je pao Knin. Izbegličke kolone su se na granici preusmeravale prema Kosovu, a izbeglicama je bio zatvoren ulazak u Beograd, vrlo teško su mogli doći i do svojih rođaka. Na samoj granici su preprodavci bezdušno prodavali flašu vode po tri-četiri marke i sendviče po deset maraka.

Ima li u javnom prostoru Srbije tragova samokritike o vlastitoj odgovornosti za stradanje Srba avgusta 1995.?

Ne postoji samokritika. Službeni Beograd se dramatično udaljio od zvaničnih institucija Srba u Hrvatskoj, kojima se ne pruža iskrena podrška, već se traži apsolutna lojalnost, a zauzvrat se ne daje ništa. Svako ko odbije poslušnost, biva napadnut, što se u vremenu regionalnih lomova jasno vidi kroz ono što režim nameće kao poželjan model ponašanja.

Poželjan je Milorad Dodik, koji funkcioniše kao destruktivni element i koji je opravdano bio pod sankcijama SAD-a. Poželjan obrazac je i Milan Knežević u Crnoj Gori, kao i Srpska lista na Kosovu. Sve je to lojalnost Aleksandru Vučiću, njegovim ličnim interesima i stavovima, što nema nikakve veze sa stvarnim interesima srpskog naroda u regiji.

Svi ti ljudi i njihove sudbine svesno se žrtvuju zbog politike jednog čoveka čija je jedina ambicija da upravlja krizama i manipuliše njima na međunarodnom nivou gde se izdaje kao jedini koji taj haos može da smiri.

Osim što se taj lažni patriotizam izvozi izvan granica Srbije, on diktira i unutrašnje ludilo u tamošnjem javnom prostoru gdje režimska mašinerija kritičare preko noći proglašava “srpskim ustašama”. Kako to objasniti?

Sve to što se danas radi monstruozno je i nepojamno zdravom razumu. Nacionalna patologija najjasnije se ogleda u tome stravičnom žigosanju, čime svedočimo potpunoj neodgovornosti prema sopstvenim istorijskim žrtvama koje su stradale od autentičnih ustaša.

Ja sam verovatno najstariji režimski proglašeni “ustaša” u Srbiji, još od 1991. godine. Dok se brojem žrtava ustaškog režima permanentno manipuliše, pojam ustaštva se potpuno relativizuje kroz brutalnu manipulaciju najdubljim emocijama građana.

Do kakvog smo vrhunca ludila došli najbolje pokazuje režimski influenser Nebojša Krstić koji je na TV Pinku izjavio da partner Srbije ne treba da bude umerena struktura u Hrvatskoj, već da se treba dogovarati sa radikalima poput Velimira Bujanca.

To što režim radi na ideološkom planu nije bez istorijskog korena: poražene snage iz 1945. godine, četnici i ustaše, zajedno su se povlačili, a Ante Pavelić je zvanično primao četničke izaslanike. Režim srpske studente koji se bore za demokratiju proglašava ustašama, a poželjan partner postaje im čovek koji se fotografiše u ustaškoj uniformi.

 

Drugi dio intervjua pročitajte na ovom linku.

Tekst je prenet sa portala Novosti.

Click