Ulazak Srbije u EU i Hrvatskoj i Srbiji može pomoći da riješe pitanje nestalih. Blokiranje ulaska sigurno ne bi pomoglo

Piše: Marina Karlović-Sabolić, Izvor: Jutarnji list

Naljutila su je srpska svojatanja dubrovačkoga kulturnog nasljeđa i baštine. No jedno je biti ljut, a nešto sasvim drugo jedan narod proglasiti bubama.

Njezin intervju u Dubrovačkom listu, zanimljivo, nije izazvao neke velike reakcije na hrvatskoj strani. Usporedbu Srba s bubama nisu – zabavljeni vlastitim svađama – osudili ni predsjednik Republike ni premijer. Ni nitko od ministara. Nije se dignula ni Matica hrvatska ni HAZU, ni Društvo književnika, da osude ovu nepriličnu metaforu.

Među rijetkima koji su komentirali ovaj ispad bio je vođa hrvatskih Srba Milorad Pupovac. U intervjuu za Spektar on pojašnjava zašto smatra da je izjava Slavice Stojan opasna i zašto ne bi smjela imati mjesta u javnosti.

BUBE MRŽNJE

– Ukoliko netko u svojem javnom govoru, svojem javnom jeziku kaže za druge ljude ili druge narode da je “riječ o bubama” koje treba “strpljivo i trajno iskorjenjivati”, onda se takvim govorom, tim jezikom dehumanizira one o kojima se govori, potiče na mržnju i na nasilje. Zato je ta vrsta govora odavno nedopuštena u humaniziranim zemljama, a ta nedopuštenost propisana ustavima, zakonima i dio je javne etike govorenja. Takvi propisi reguliraju javno djelovanje, a to znači i javni govor u Hrvatskoj. Ta vrsta govora javni jezik i javnu sferu pretvaraju u jezik hajke i sferu progona. Za jezik hajke, koji u sebi objedinjuje i predrasude i mržnju i nasilje, nevažno je tko je tko i što je što, dovoljno je samo da ima oznaku “bube”.

Političar ste, ali i lingvist, godinama predajete na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Što mislite o tvrdnjama srpskih znanstvenika da je Dubrovnik “najveća riznica građe za proučavanje povijesti srednjovjekovne Srbije”, da je Dubrovnik “po jeziku uvijek bio srpski”?

– Mi živimo u vremenu i prostoru prisvajanja i razgraničavanja. I jedno i drugo odvijalo se i još uvijek se nerijetko odvija na grub i na nepametan način. Tvrdnja koju navodite je jedna od takvih. Takva bi bila i tvrdnja kojom bi se tvrdilo da između Dubrovačke Republike i srednjovjekovne Srbije nema nikakve povezanosti. Tretiranje povijesnih činjenica kao “štofa” za krojenje sadašnjosti iz povijesne perspektive ili krojenje prošlosti iz sadašnje perspektive, nerijetko nas sprečava u boljem razumijevanju kako prošlosti, tako i sadašnjosti. Tako je i s jezikom, ako ne i još apsurdnije.

Odnosi Hrvatske i Srbije još uvijek su određeni zakonom spojenih posuda. Jedan ekstremizam dovodi do reakcije drugog, i obrnuto. Kako možemo izaći iz toga začaranog kruga?

– Mislim da oni koji potiču i održavaju ekstremnost u politici, a koja se nakon razdoblja primirja obnovila prije desetak godina, zapravo ne bi da se izađe iz njezina začaranog kruga. Možda oni to čine zato što žele da se zatre trag svakoj uzajamnosti koja je u posljednjih dvjesto godina postojala između Hrvata i Srba, a na kojoj se uzajamnosti razvijala njihova pojedinačna i zajednička nacionalna i društvena emancipacija. Možda to čine zato da bi prikrili nesposobnost da se u današnjim okolnostima emancipiraju jedni od drugih, a posebno od trećih.

NOVA UZAJAMNOST

Na što točno mislite?

– Kao što je to učinjeno u međudržavnom priznavanju, tako bi se trebalo vratiti politikama uzajamnog priznavanja u različitim sferama onog što je važno za emancipiranje jednih od drugih. To bi bila nova uzajamnost. Ta nova uzajamnost ne može se postići bez razgovora. Razgovor se teško može voditi ukoliko se ne obustave poruke nepriznavanja, a pogotovo poruke mržnje. Za tu vrstu razgovora posebnu odgovornost imaju hrvatske i srpske nacionalne ustanove u kulturi i njihove nacionalne akademske institucije.

U Otočcu ste nedavno položili vijenac na spomeniku poginulim hrvatskim braniteljima u tom gradu, a istoga dana komemorirali i stradanje srpskih civila u Doljanima u vrijeme i nakon Oluje. Zašto ste se odlučili na ovakvu zajedničku komemoraciju? Mogu li one pružiti izlaz?

– Nije to prvi put da komemoriramo i za jedne i za druge. To znači i za jedne i za druge žrtve. I za srpske i za hrvatske. I ne samo hrvatske i srpske, već i bošnjačke, a jednom prilikom komemorirali smo i mađarske žrtve na području zapadne Slavonije. Komemoriramo žrtve, a ne slavimo počinitelje ratnih zločina. Komemoriramo stradanja, a ne vrijeđamo stradanja drugih. To je neki minimum pravila istinskog sjećanja na stradanja. Mislim da bi se tih dvaju pravila trebale pridržavati i države u svojim komemoracijama.

Ove godine niste bili na obljetnici Oluje. Jeste li imali neki poseban razlog za nedolazak?

– Kao i ranijih godina, u dane obilježavanja Oluje na mjestima sam koje odredimo za komemoriranje. To znači na sjednicama sjećanja SNV-a, crkvenim obredima pomena na stradanje i stradale i na odabranim mjestima stradanja. Tako je bilo i ove godine.

Za hrvatski nacionalni narativ Oluja je trijumfalna akcija kojom je vojska oslobodila zemlju od okupacije, za srpski narativ to je “ustaška fešta”, najveći pogrom jednog naroda nakon Drugog svjetskog rata. Što je za vas Oluja?

– I prije izbijanja rata u Hrvatskoj bio sam i na domaćem i na međudržavnom i na međunarodnom planu protiv krajiškog separatizma i za priznavanje hrvatskog teritorijalnog integriteta. Jednako sam bio protiv politike “humanog preseljenja”, prisilne etničke razmjene stanovništva, etničkog čišćenja i sprečavanja povratka izbjeglica i prognanika. Nitko Hrvatskoj ne bi mogao niti trebao prigovarati obilježavanje uspostavljanja teritorijalnog integriteta i državne vlasti na tom području da nema ove druge komponente – prisilnog egzodusa Srba i višegodišnjeg sprečavanja njihova povratka. Fokusiranje na proslavu Oluje u Kninu dodatno je opterećeno gotovo potpunim zaboravom mirne reintegracije povratka prognanika na područje hrvatskog Podunavlja.

STIGMATIZIRANJE SDSS-A

Ušli smo u posljednju godinu mandata ove Vlade. Jeste li zadovoljni suradnjom s Plenkovićevim HDZ-om? Jeste li spremni tu suradnju nastaviti nakon idućih parlamentarnih izbora?

– Ulazak u Schengen i eurozonu, osiguravanje iznimno značajnih financijskih iznosa iz programa EU-a, općenito jačanje položaja Hrvatske u EU-u, kao i obnavljanje političke komunikacije sa Srbijom i unapređenje položaja hrvatske manjine u Srbiji spadaju u razloge za zadovoljstvo. Žao mi je što nismo napravili više u potrazi za nestalim Hrvatima i Srbima. Žao mi je što nismo napravili više za jačanje društvene pravednosti i jednakosti. U preostalom dijelu mandata ove Vlade i vladajuće većine prvenstveno smo usmjereni na to da napravimo što je moguće više od onoga što stoji u našim programima i što su naše obaveze prema izazovima s kojima se susreće zemlja i s kojima se susreću pripadnici srpske zajednice u Hrvatskoj. Također smo usmjereni na pripreme za parlamentarne izbore. Pripremamo se za dobar rezultat. O svemu drugome nakon izbora.

Pa i o tome što ako jedan od partnera u toj koaliciji bude i Domovinski pokret? Ta stranka na posebnom piku ima SDSS i vas osobno…

– Otkako djelujem u političkom životu Hrvatske, nije bilo perioda u kojem nije bilo izraženijeg ili manje izraženog stigmatiziranja SDSS-a i njegova vodstva. Nekima smeta što uopće djelujemo u političkom životu Hrvatske, nekima smeta što smo u Vladi, a nekima smeta način na koji zastupamo Srbe i kakvu demokraciju u Hrvatskoj zagovaramo. Bilo bi bolje i za Hrvatsku i za nas da nije tako. Mi činimo sve što možemo da se to promijeni. To ne znači da trebamo nekog tko nas ne treba. Iskustvo nas uči da su nas trebali i oni koji nas nisu trebali.

Biste li podržali Vladu koja bi blokirala ulazak Srbije u EU zbog pitanja nestalih?

– Pitanje nestalih je zajednički problem i Hrvatske i Srbije. Ne može se nešto što je zajednički problem pretvarati u problem samo jedne strane. Pogotovo se ne može pretvarati u problem EU-a ili drugih međunarodnih organizacija. Ulazak Srbije u EU i druge međunarodne organizacije može pomoći Hrvatskoj i Srbiji da riješe pitanje nestalih. Eventualno blokiranje sasvim sigurno ne bi u tome pomoglo.