Sto godina skupoće

Autor: Boris Dežulović, Ugovor s đavlom, Izvor: Novosti

Samo jedan primjer: početkom dvadesetog stoljeća stanoviti Dennis Bernal iz gradića Livermore u Kaliforniji, vlasnik male tvrtke Livermore Power and Water Company, prodao je svoj obiteljski biznis, a preostalu robu donirao gradskim službama. Električne sijalice proizvođača Shelby Electric Co. iz njegova su skladišta završile tako na livermorskim ulicama, u školama i vatrogasnim domovima. A jedna od tih sijalica, karbidna žarulja od ručno puhanog stakla snage šezdeset watta, instalirana 1901. u vatrogasnoj stanici u East Avenue 4550, vjerovali ili ne, bez prekida gori i danas, četvrt stoljeća kasnije!

Tako je nekako, ne držite me za svaku riječ, u četvrtak 15. siječnja davne 1925. u pušačkom salonu jednog ženevskog hotela pričao debeli gospodin s cigarom u ustima, dok su se petorica muškaraca oko njega rogoboreći snebivala. Kad bismo dakle proizvodili takve žarulje, nastavio je debeli, kad bismo prodavali žarulje koje traju dvadeset pet godina, mogli bismo, gospodo, odmah zatvoriti tvornice, otpustiti ljude i uložiti novac u onu pizdariju, kako se zove, televizija, otpuhnuvši dim završio je svoju priču, a petorica su se grohotom nasmijala. Još dugo toga dana njih su šestorica pušili, pili konjak i živo raspravljali, sve dok u salon konačno nisu ušli fiškali s pripremljenim papirima. Gospoda su potpisala papire, pa jedan drugom stisnuli ruke i nazdravili bocom najskupljeg francuskog šampanjca kojeg je hotel imao.

Šestorica muškaraca iz ženevskog hotela bili su šefovi vodećih svjetskih proizvođača električnih sijalica: debeli s cigarom i pričom o dugovječnim i ekonomski neisplativim sijalicama bio je šef američkog General Electrica, a ostala petorica bili su šefovi francuske La Compagnie des Lampes, britanske Associated Electric Industries, njemačkog Osrama, mađarskog Tungsrama i nizozemskog Philipsa.

Ugovor koji su potpisali bio je pak dokument o osnivanju zajedničke tvrtke Phoebus S.A., Compagnie Industrielle pour le Développement de l’Éclairage, sa sjedištem na Place de la Fusterie 9 u Ženevi, kompanije u kojoj su potpisnici držali dionice na temelju svojih tržišnih udjela. Najvažnija točka ugovora, potpisanog na 30 godina, bila je pak dogovor o cijeni i životnom vijeku industrijske električne sijalice, koji je s prosječne dvije i pol tisuće radnih sati toga dana smanjen i ograničen na svega tisuću sati.

Tako je 15. siječnja 1925., prije točno stotinu godina, stvoren kartel Phoebus, prvi globalni kartel u cjelokupnoj povijesti svjetske ekonomije. Ograničavanje roka trajanja njihovih električnih žarulja bio je pak prvi primjer planiranog zastarijevanja industrijskog proizvoda u cijeloj dugoj i sretnoj povijesti svjetskog kapitalizma.

Zaboravljenog zloglasnog kartela – Phoebus nije dočekao istek tridesetogodišnjeg ugovora, jer im je poslove pokvario Drugi svjetski rat – nisam se sjetio zato što bi ovog 15. siječnja proslavio sretan i okrugli stoti rođendan, nego zato što su toga dana, točno dakle stotinu godina nakon onog davnog sastanka u ženevskom hotelu, Hrvati preko društvenih mreža pozvani na organizirani bojkot pohlepnih trgovaca u petak 24. siječnja, s idejom da tog petka u njihovim dućanima, supermarketima i trgovačkim centrima ne kupe baš ništa.

Cijene u hrvatskim prodavaonicama 2025. godine, nema nikakve sumnje, jednog će se dana izučavati po amfiteatrima ekonomskih fakulteta, konferencijskim salama Nobelova komiteta i pušačkim salonima ženevskih hotela: kako je moguće da jedan proizvod u hrvatskom dućanu košta i po pedeset posto ili čak dvostruko više nego potpuno isti takav proizvod u talijanskom, njemačkom, engleskom ili švedskom dućanu? Kako je moguće da je jedan autohtoni hrvatski proizvod, proizveden u vlastitoj hrvatskoj domovini, izvezen u zapadnu Europu i opterećen troškovima transporta, skladištenja i dvije ili tri preprodavačke marže, u toj zapadnoj Europi još uvijek za trećinu jeftiniji nego isti taj autohtoni hrvatski proizvod u hrvatskom dućanu na hrvatskoj akcijskoj rasprodaji?

Eh, kako je moguće.

Samo jedan primjer: Milka čokolada od tristo grama u običnom hrvatskom gradskom dućanu košta sedam eura i dvadeset centi, ista takva Milka od tristo grama u Bosni i Hercegovini košta jedva dva i pol do tri eura, u zapadnoj Europi četiri do šest, a jeftinija nego u Hrvatskoj, vjerovali ili ne, čak je i u ekskluzivnom gift-shopu na ženevskom aerodromu Cointrin, dakle u rođenoj luksuznoj Švicarskoj, gdje košta sedam eura.

Tako nekako, ne držite me za svaku riječ, u pušačkom salonu jednog zagrebačkog hotela pričao je debeli gospodin s cigarom u ustima, dok su se petorica muškaraca oko njega rogoboreći snebivala.

I kad bismo Milka čokolade od prodavali po tim cijenama, nastavio je debeli, kad bismo dakle Milka čokoladu od tristo grama prodavali za četiri ili šest eura, mogli bismo, gospodo, odmah prodati naše vile s bazenima, otpustiti poslugu i kupiti stanove u onoj, kako se zove, Dubravi, otpuhnuvši dim završio je svoju priču, a petorica su se grohotom nasmijala. Još dugo toga dana njih su šestorica pušili, pili konjak i živo raspravljali, sve dok u salon konačno nisu ušli fiškali s pripremljenim papirima. Gospoda su potpisala papire, pa jedan drugom stisnuli ruke i nazdravili bocom najskupljeg francuskog šampanjca kojeg je hotel imao.

Šestorica muškaraca iz zagrebačkog hotela bili su, jasno, šefovi vodećih hrvatskih trgovačkih lanaca, Konzuma, Lidla, Spara, Plodina, Kauflanda i Studenca. A fiškali koji su im pripremili papire, prepoznali ste ih valjda, ministri iz Vlade Republike Hrvatske.

Vi, naravno, uvijek možete reći da sam ovo izmislio, tim više što jesam.

Punih 35 godina, uostalom, majstori iz kartela jednako su vas u školi učili kako je kapitalizam najbolji od svih svjetova, a slobodno tržište čarobna arkadija kojoj ne treba policija jer sama sebe regulira: ponuda i potražnja sam su ustav te slobodne, šarene cvjetne ledine, dvije magične riječi koje najbolji od sviju svjetova drže u čudesnoj ravnoteži. I što je najbolje od svega, tu su ledinu za ispašu izabrale same ovce.

Besprizorni kakav socijalistički provokator neće se stoga pitati kako je moguće da jebena Milka čokolada košta sedam eura i dvadeset centi – pedeset četiri kune, jebem ti majku, ja se ispričavam – već će se pitati kako je moguće da se u tom prekrasnom samoreguliranom disneylandu, u kojemu su ponuda i potražnja ustav, a profit Božja zapovijed, nijedan šef trgovačkog lanca, nijedan poslovođa dućana, nijedan jedini trgovac još nije dosjetio da jebenu čokoladu nabavljenu po veleprodajnoj cijeni od jednog i pol eura prodaje za dva ili tri, da po takvoj realnoj cijeni s razumnom maržom prodaje i ulje i špagete i kavu i toaletni papir i električne sijalice, pa poubija konkurenciju i obogati se kao Krez?

Odgovor je zapravo vrlo jednostavan: iz istog razloga iz kojega nijednom proizvođaču električnih sijalica prije stotinu godina nije na pamet pala genijalna ideja da napravi dvostruko jeftiniju žarulju s radnim vijekom od tri hiljade sati, pa da se obogati kao Krez.

Među glupim idejama za borbu protiv kartela iz ženevskih hotela i banskih dvoraca na rubu šarene cvjetne ledine, jednodnevni bojkot dućana vjerojatno je najgluplja od svih. Čokoladu od tristo grama i sedam eura umjesto u petak kupit ćete u četvrtak ili u subotu, a ona šestorica u pušačkom salonu zajedno sa svojim fiškalima smijat će se do kraja ovog teksta.

U doba mraka, shvatili ste konačno, ne mijenja se cijeli sistem, nego samo žarulja.

Dobro, ova jeftina antikapitalistička prispodoba prilično je glupa, priznajem, ali ionako mi je trebala samo za poantu: mala i jeftina kruškolika karbidna sijalica od ručno puhanog stakla iz skladišta Livermore Power and Water Company u kalifornijom gradiću Livermoreu, donirana tamošnjim vatrogascima i instalirana u osvit sretnog dvadesetog stoljeća, 1901., prije pune stotinu dvadeset četiri godine, vjerovali ili ne, još uvijek visi s plafona livermorske vatrogasne garaže u East Avenue 4550.

I bez prekida gori do danas.

A ona šestorica, rekao sam vam, još uvijek se smiju.

Tekst je prenet sa portala Novosti.