‘Slučaj Matanić‘ je ogromna stvar, svi smo na testu, a sada je konačno došlo vrijeme da se napravi korak dalje!

Autorka: Snježana Pavić, Izvor: Jutarnji list

Ne trebamo cancel kulturu. Nismo Amerika, pa da se Dalibor Matanić pospe pepelom i pobjegne od javnosti u skupu kliniku za rehabilitaciju, dok njegovi odvjetnici dogovaraju milijunski teške nagodbe s glumicama, pod uvjetom šutnje.

Umjesto cancel kulture, trebamo kaznenu odgovornost počinitelja. Njih i onih koji im to omogućavaju. To zahtijeva mijenjanje radne i organizacijske kulture koja u ime kreativnosti i visokih radnih rezultata dozvoljava nasilje, od vrijeđanja i urlanja do seksualnog uznemiravanja: slanja neželjenih poruka, seksualnih aluzija i ponuda, ucjenjivačkih poziva na intimna druženja. Ne samo na filmu, jer seksualno predatorstvo postoji svuda gdje ima velike razlike u moći: valjda na gotovo svim našim fakultetima i odsjecima, u većim firmama, ministarstvima, bolnicama, gdje god opstaju nedodirljivi iz stare garde, koji se godinama iskaljuju na podređenima.

Večernji list u petak je objavio tekst urednice i filmske kritičarke Milene Zajović Milke o tome da je redatelj Dalibor Matanić u ožujku ostao bez posla na velikoj europskoj seriji, bez kampanje za ženski časopis te angažmana za vodeću hrvatsku političku stranku nakon što su do producenata došle priče žena koje je seksualno uznemiravao. Autorica je razgovarala s “velikim brojem žrtava” i zaključila da problem traje najmanje deset godina. U poslovnom okruženju, a pogotovo na setovima reklama, piše Večernji, taj je način ponašanja bio normaliziran ili opravdavan rečenicama poput “ma to je Dado” ili “on se tako zeza”, ostavljajući žrtve u osjećaju nemoći, straha i srama. Na Večernji list ovih se dana vršio velik pritisak da se tekst ne objavi. Ako su mu otkazali suradnje, onda je jasno kolikih je to razmjera bilo i koliko dugo je trajalo, pa to su godinama morali znati u filmskom svijetu, komentirala je novinarka Barbara Matejčić, jedna od prvih koja je kod nas pisala o seksualnom uznemiravanju na fakultetima.

Matanić je izašao s općenitom isprikom, prebacivši odgovornost na alkohol i droge. Ide se liječiti, objavio je.

Je li Matanić naš slučaj Weinstein? Nije, barem zasad. Zajedničko im je samo to što su obojica filmaši, i što su oba od optužbi pobjegli na liječenje od ovisnosti. Weinstein je prvo 2020. u New Yorku osuđen na 23 godine zatvora, pa lani u Los Angelesu na 16 godina. Oko 80 osoba se javilo da ih je zlostavljao.

Harvey Weinstein je bio moćni holivudski producent koji je godinama seksualno ucjenjivao glumice i suradnice, ali se o tome nije javno govorilo, jer ako izneseš tvrdnju bez dokaza, tužit će te za klevetu i platit ćeš veliku odštetu. Sve dok tekstove nisu objavili veliki The New York Times i New Yorker nakon više od šest mjeseci intenzivne novinarske istrage. Nisu htjeli objaviti dok nisu bili sigurni da imaju priču koja će opstati na sudu i dobiti većinsku podršku javnosti. Svjetski #MeToo pokret nije pao s neba, nije se dogodio slučajno: tek kad su uspjeli nagovoriti glumice Rose McGowan i Ashley Judd da se javno izlože, u listopadu 2017. NYT je objavio članak o slučaju Weinstein. Za svaku rečenicu, za svaku optužbu morate imati dokaze i svjedoke – inače će vas moćnik utopiti, tužit će novine, a preko drugih medija ocrniti žrtve.

Seksualni predator nije kolega, to je uvijek moćnik koji vam može uništiti izglede za posao i karijeru. I zato žene šute. I kad progovore, velika je šansa da ih se neće shvatiti ozbiljno, seksualne prekršaje teško je dokazati na sudu, a javnost je na strani predatora. Kod nas se počelo intenzivnije govoriti o seksualnim predatorima u filmskim i kazališnim krugovima nakon što je u Srbiji glumica Danijela Štajnfeld u ožujku 2021. optužila glumca Branislava Lečića za silovanje. Lečić je na sudu oslobođen optužbi usprkos snimke na kojoj je sam priznao, usprkos hrabrom svjedočenju Danijele Štajnfeld i Merime Isaković. Danijela i Merima nisu imale iza sebe New York Times i njihov odvjetnički tim da na slučaju rade mjesecima, javnost je bila na strani šarmantnog Lečića.

Seksualni zločini jedini su gdje se uvijek traži krivnja u žrtvi. Pa ona se gurala za ulogu. Zašto si obukla minicu? Prevarila ga je. Slučaj Weinstein je bio prekretnica jer je to bilo prvi put da je većinska javnost stala na stranu žrtava, jer prvi put su žrtve bile zgodne, privlačne glumice s kojima se većina mogla i htjela identificirati. Zato se nemojte zgražati što je toliko žena podržalo Matanića: to je masovna, uobičajena reakcija, i potrebna je velika kulturna promjena da prestanemo kriviti ženu da je ona kriva što ju je muž ubio, jer joj je zagorio ručak, jer je zvocala.

Kad policajka tuži nadređenog da ju je seksualno uznemiravao u noćnoj smjeni, javnost je većinom na njegovoj strani, i on na sudu prođe s kakvom blažom kaznom, ako uopće dođe do suda. Kultura toleriranja nasilja mijenja se tek kad sa svojim iskustvom u javnost izađu omiljene žene, poput slavnih glumica. U Grčkoj je to bila olimpijska dobitnica Sofia Bekatorou, u Španjolskoj nogometašica Jenni Hermoso nakon što joj je lanjski trijumf na svjetskom prvenstvu neželjenim poljupcem htio oteti šef nogometnog saveza Luis Rubiales.

U slučaju Matanić, niti jedna žena nije se odlučila javno izložiti. Za nas je i ovo velika stvar: velik je iskorak jer su neke žene bile dovoljno hrabre da se požale njegovim producentima i novinarki Večernjeg lista. Veliki je iskorak jer su producenti serije, ženski časopis i politička stranka pritužbe shvatili ozbiljno i otkazali suradnju.

Ali hoće li slučaj Matanić imati dugoročnijeg pozitivnog efekta, ne znamo. Ne znamo hoće li se žrtve odvažiti na tužbu, hoće li se odvažiti da daju iskaz policiji i tužiteljstvu kako bi slučaj mogao biti sudski procesuiran. Bez toga, za par mjeseci sve će se vratiti na staro. Zašto se Matanić ne bi vratio na posao? Nije pravda zadovoljena ako se nasilniku protuzakonito zabrani raditi, nego ako sudski odgovara za eventualna kaznena djela, što bi bila poruka drugim matanićima da se više neće moći nekažnjeno izvlačiti, od Akademije dramskih umjetnosti nadalje.

Hrvatski zakon kažnjava seksualno uznemiravanje, ali netko to mora prijaviti, svjedoci moraju biti spremni svjedočenjem poduprijeti iskaze kolegica. Nije riječ o bezazlenom dobacivanju, mnoge su karijere tako uništene, psihološke posljedice mogu biti duboke i višegodišnje. U članku 156. Kazneni zakon navodi: tko spolno uznemirava ili grubo uznemiri drugu osobu kojoj je nadređen ili koja se prema njemu nalazi u odnosu zavisnosti, kaznit će se kaznom zatvora do dvije godine. Pritom je spolno uznemiravanje definirano kao “svako verbalno, neverbalno ili fizičko neželjeno ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobi, koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje”.

Onima koji su preživjeli ponižavanje i seksualno uznemiravanje, procesuiranje kaznenog djela bitno je da bi povratili svoje dostojanstvo i nastavili dalje s životom. Također je i Mataniću, a posebno producentima u interesu da se slučaj procesuira i da nakon toga, bez obzira na ishod, mogu krenuti dalje. Nakon voga neće moći reći da nisu znali. Ako ste znali, a oglušili ste se, to znači da podržavate nasilje. Možda to danas u Hrvatskoj nema posebnu težinu, u Europi ima. Matanićevi producenti toga su itekako svjesni.

Je li naše društvo spremno za promjenu? Navijam da jest, da je mlađoj generaciji dozlogrdilo i da ne želi više trpjeti nasilje na koje smo ih navikli. Da ima puno starijih koji će ih podržati, pa će spremno svjedočiti o tome što su vidjeli na setu, kad im je kolegica plakala na ramenu ili ih zvala usred noći. Zadatak je prevelik, ne mogu ga kompletnog odraditi aktivistkinje iz par ženskih udruga i šačica glumica početnica. Sad je red na filmskoj branši, ali cijelo društvo je na testu. Na čijoj ste vi strani?

Tekst je prenet iz Jutarnjeg lista.