Pogled u prošlost za bolje razumevanje domena bezbednosti i zaštite novinara i medijskih radnika

2. December 2022.
Poređenjem sadržaja prve i druge Strategije razvoja sistema javnog informisanja u Republici Srbiji (poznatije pod nazivom Medijska strategija) uviđamo brojne razlike u koncepciji i  strukturi dokumenata dve republičke Vlade, usvojenih u vremenskom rasponu od nepunih osam godina.
sasa
Saša Mirković. Foto: Medija centar Beograd

Piše: Dr Saša Mirković

Poređenjem sadržaja prve i druge Strategije razvoja sistema javnog informisanja u Republici Srbiji (poznatije pod nazivom Medijska strategija) uviđamo brojne razlike u koncepciji i  strukturi dokumenata dve republičke Vlade, usvojenih u vremenskom rasponu od nepunih osam godina. Detaljno se fokusirajući na njihov sadržaj u segmentu bezbednosti i zaštite novinara i medijskih radnika, zaključujemo da postoje primetne razlike, ali i vidljiv napredak u analizi i strateškom promišljanju ove senzitivne oblasti.

Za razliku od prve strategije koja je važila u periodu od 2011. do 2016. godine, u kojoj bezbednost „sedme sile“ nije ni spomenuta, važeći strateški dokument u poglavlju „Bezbednost novinara“ sadrži pregled stanja u ovoj oblasti od 1. 1. 2016. do 30. 9. 2019. godine. Na ovo se nadovezuje odeljak „Stvoreni uslovi za bezbedan rad novinara i medijskih radnika“ koji predviđa spisak mera koje od 2020. do 2025. godine treba da preduzmu Ministarstvo pravde, nekadašnje Ministarstvo kulture i informisanja (sadašnje Ministarstvo informisanja i telekomunikacija) uz partnerstvo sa Ministarstvom unutrašnjih poslova, Republičkim javnim tužilaštvom, Stalnom radnom grupom za bezbednost novinara, Komisijom za istraživanje ubistava novinara, javnim medijskim servisima i drugim pobrojanim institucijama. Na ovo se nadovezuje Akcioni plan za sprovođenje Medijske strategije, koji i pored ozbiljnog kašnjenja tokom praktične realizacije, doprinosi utisku o primetno višim standardima planiranja i obavezivanja institucija unutar dosegnutih standarda  u oblasti bezbednosti i zaštite novinara i medijskih radnika.

Valjalo bi se podsetiti da ništa od nabrojanog nije postojalo u vreme pionirskih koraka Ministarstva kulture i informisanja  u domenu unapređenja bezbednosti novinara i medijskih radnika pre decembra 2016. godine, kada je potpisan Sporazum o saradnji i merama za unapređenje bezbednosti novinara. Fokus resornog ministarstva u zakonodavnoj oblasti bio je na izradi, usvajanju i primeni dugoočekivanog seta reformskih medijskih zakona iz avgusta 2014. godine. Pomenuti period karakterišu osnivanje Komisije za istraživanje ubistava novinara i početak suđenja za ubistvo Slavka Ćuruvije koje se smatra svojevrsnom vododelnicom u domenu nekažnjivosti napada na novinare i medijske radnike na ovim prostorima.

Tadašnji stepen iskazane političke volje i unisone podrške započetim reformskih koracima koji su usledili nakon decenije iskazanih, i uglavnom nerealizovanih ključnih medijskih reformi, verifikovan je i najvišim plasmanom Srbije na globalnoj listi Indeksa medijskih sloboda. Najviše pozicije na listi Reportera bez granica Srbija je dosegla tokom 2014. godine kada je zauzela rekordno visoko 54. mesto i 2016. godine tokom koje je osvojena 59. pozicija. Ovi plasmani su najbolje svedočanstvo o ne tako davno prošlom vremenu tokom kojeg su se iskreni  promoteri medijskih reformi iz Ministarstva kulture i informisanja našli između čekića i nakovnja nerealnih očekivanja civilnog sektora i pojedinih predstavnika međunarodne zajednice sa jedne, i uticajnih delova izvršne vlasti koji su sa druge strane neskriveno radili na opstrukciji reformskih napora. Nemoguća pozicija čelnika Ministarstva kulture i informisanja razrešena je avgusta 2016. kada je, nakon nepune tri godine, ova oblast prepuštena akterima o čijim rezultatima rečito govori trenutno nezavidno stanje, verifikovano listama medijskih sloboda i dosegnutim stepenom demokratizacije našeg društva.

Raduje da pomenuta opstrukcija nije uspela da razruši do tada formirane temelje u domenu bezbednosti i zaštite novinara. Isto važi i za sprovedene medijske reforme koje animozitet bilo koje vrste ne može dovesti u pitanje. Poredeći sa onim što je kasnije usledilo i što se trenutno dešava, na značaju dobija teza da ne postoji sila koje može da spreči reformske procese ako postoji iskrena politička volja i podrška ekspertskom radu i naporima koji štite i promovišu javni interes. Isto važi i za oblast bezbednosti novinara koja će izmenama i dopunama medijskih zakona dobiti svoje elementarno utemeljenje u formi javnog interesa unutar zakonodavnog okvira. To je dokaz više da nisu uzaludni napori i da je vredelo truda istinskih posvećenika u ovoj oblasti koji veruju da ono što rade ima smisla bez obzira na razočarenja, opstrukcije, usporavanje, malodušnost, malobrojnost, svedene kadrovske potencijale i skoro nikakvu materijalnu podršku. Jasno je da još uvek postoji nešto neprocenjivo što čini suštinu nepopularnog angažmana u domenu medijskih reformi, čiji značajan deo sačinjavaju poboljšanja u sferi bezbednosti i zaštite novinara i medijskih radnika koje imaju svoju predistoriju.

*autor je bio pomoćnik ministra i državni sekretar za informisanje od oktobra 2013. do avgusta 2016. godine 

Click