Obilježavanje Oluje: najveći gubitnici su obitelji žrtava
Piše: Idro Seferi
Uske stepenice vode do drugog kata zgrade u centru Beograda. Tamo je ured u kojem se čuvaju brojni dokumenti i biografije stradalih za vrijeme Vojno-redarstvene akcije Oluja 1995. godine. „Mi pokušavamo svakome dati ime i prezime, a najvažnije je da imamo fotografiju osobe. Ali njih je sada vrlo teško nabaviti, prošlo je 28 godina i mnogi svjedoci su umrli.”
Tako priča Dragana Đukić, predsjednica udruženja obitelji nestalih i poginulih Suza koje okuplja srpske obitelji iz čitave Hrvatske. I njoj je tokom rata ubijen brat, a otac je bio hapšen i maltretiran. Obitelj se nikada nije vratila u rodni kraj.
Prijedor – „prst u oko preživjelima”
Udruženje Suza nema veliku podršku, kaže Đukić: „I novinari i politika nas se sjete samo kada dođu ovi dani oko Oluje, pa nas poslije onda svi zaborave.”
A političari, oni iz Srbije i Republike Srpske, ove godine komemoraciju za srpske žrtve Oluje organiziraju u Prijedoru u Bosni i Hercegovini. Delegacija u kojoj su predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik bila je i na Petrovačkoj cesti gdje je 1995. hrvatsko ratno zrakoplovstvo bombardiralo izbjegličku kolonu Srba, zbog čega je protiv hrvatskih pilota podignuta optužnica za ratni zločin u Beogradu.
I taj događaj obje strane različito tumače. Dok srpska strana tvrdi da su se u koloni nalazili samo civili, hrvatska strana kaže da su u kolonici bila i vojna vozila. I podsjeća da je Haški sud istraživao i taj događaj, ali nije našao elemenata za podizanje optužnice za ratne zločine.
Međutim, već i sama najava da će se komemoracija održati u Prijedoru izazvala je burne reakcije širom regije. Mnogi su negodovali, jer smatraju da to predstavlja nepoštivanje prijedorskih žrtva, naročito ubijenih Bošnjaka.
„Odabiranjem Prijedora ništa drugo ne radite nego stavljate prst u oko preživjelima u Prijedoru, obiteljima i onima koji su izgubili najmilije“, kaže za DW novinar iz BiH Dragan Bursać. „Godišnjicu Oluje treba naravno obilježiti, ali ne u Prijedoru gdje je ubijeno više od 3.500 ljudi, a pogotovo ako znamo da su tu ubijena 102 djeteta, a da i dan-danas nemaju spomenik“, kaže Bursać.
„Postavlja se pitanje zašto rukovodstvo entiteta Republike Srpske i zašto rukovodstvo Srbije i zašto prvi ljudi Crkve rade to što rade baš na takvom mjestu“, kaže Bursać. „To je čisti inat i to nikako ne doprinosi dobrim odnosima povratnika Bošnjaka i srpskog stanovništva. Ne doprinosi nikako ni dobrim odnosima u Bosni i Hercegovini, a ni između BiH i Srbije.“
Da je komemoracija u Prijedoru greška smatra i Veran Matić, specijalni izaslanik predsjednika Srbije za rješavanje pitanja nestalih s Republikom Hrvatskom. „Oluja”, kaže, „zaslužuje komemoraciju koja je jedinstvena. Svaki dodatni element može samo kompromitirati komemorativne aktivnosti i stvoriti političku kontroverzu. Ovako kao da se nastoji zločinom nad Srbima u Hrvatskoj prekriti i prikriti zločine Srba nad Muslimanima“, kaže Matić i ukazuje da se politika mora promijeniti, kako bi se došlo do zajedničkog razumijevanja.
Može li zajednički?
A Hrvatska pak godišnjicu Oluje obilježava 5. kolovoza kao Dan pobjede– kada je oslobođen teritorij koji je od 1991. bio okupiran, odakle su tada protjerani Hrvati i nad kojima su počinjeni brojni zločini. Osim toga, sporno je i to koliko je Srba napustilo to područje 1995.: prema hrvatskim izvorima oko 130.000, prema srpskim između 200.000 i 300.000.
Drugačije su odlučili predsjednik Srpskog narodnog veća Milorad Pupovac i neovisni gradonačelnik Otočca u Lici Goran Bukovac. Oni su uoči godišnjice položili vijence za srpske civile ubijene u Oluji, ali i Hrvatima stradalima u ratu. „Nitko nije smio poginuti“, rekao je tom prilikom Pupovac, „trebalo je učiniti sve da ne dođe do rata.“
I pored takvih primjera obilježavanje Oluje pokazuje koliko su Srbija i Hrvatska daleko od pomirenja. „Imamo primjere zajedničkog obilježavanja, ali ne i kontinuitet jedne takve prakse”, kaže Teršelič za DW. „A vrlo je važno tražiti načine da se s jedne strane obilježi to koliko je bilo važno osloboditi okupirana područja u Republici Hrvatskoj, što je omogućilo ljudima koji su prognani od 1991., većinom Hrvatima, da se vrate u svoja mjesta i to koliko je važno priznati stradanje svih onih ubijenih i nestalih civila”, kaže direktorica hrvatske nevladine organizacije Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću.
Veran Matić pak podsjeća da je Hrvatska postala članica EU-a, NATO-a, Schengena, monetarne unije… „Vlasti u Zagrebu imaju i mogućnosti i obvezu reprezentirati najviše standarde demokracije, tolerancije, poštivanja prava manjina, ljudskih prava“, kaže Matić, ali i dodaje je to sve samo u tragovima, a ne i model koji se slijedi.
„S druge strane, iz Srbije svakodnevno stižu teške optužbe na račun hrvatskih vlasti. Tu se često miješa odnos prema prošlosti i strašni zločini NDH u Drugom svjetskom ratu s onim zločinima počinjenima u ratu od prije 30 godina“, kaže Matić.
„Osjećamo se iskorišteno”
„I koliko god da političari govore o tome da je rješavanje pitanja nestalih humanitarno, a ne političko pitanje, svakoga dana možemo vidjeti da je ono ipak isključivo političko, jer nema pomaka u rješavanju ni kada je riječ o Hrvatskoj, ni kada je riječ o Bosni i Hercegovini i Kosovu“, kaže Veran Matić.
U svemu tome, najveći gubitnici su obitelji žrtava, kažu u udruženju Suza iz Beograda. „Obitelji žrtava su još 1996. našle snagu da zajedno sjednu i pokušavaju doći do neke istine. A ranije je bilo i više rezultata. Ali, što se više priča o nestalima i rješavanju problema, to se sve više petlja politika i sve je manje rezultata. Mi kao obitelji se u svemu tome osjećamo iskorišteno“, kaže Draga Đukić i zaključuje: „Obilježavanje i komemoracije bi trebali biti organizirani na neki dostojanstven način. I bez politike.“
