Novinarke pišu o nasilju, ali rijetko o onom koje same proživljavaju

Autorka: Selma Zulić Šiljak, Izvor: Nezavisnost.org

Nakon što je odbila ponudu kolege iz redakcije za seksualni odnos, sagovornica u istraživanju „Žene u medijima: Zaustavimo uznemiravanje u radnom okruženju u BiH, Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji“, proživjela je različite oblike psihičkog maltretiranja i emocionalne ucjene na radnom mjestu. Nije se obratila nikom za pomoć. Nije to učinilo ni preko stotinu njenih kolegica iz redakcija u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji.

Rezultati ankete o položaju novinarki, urednica i medijskih radnica u te četiri države, obuhvaćene istraživanjem koje je Mediacentar Sarajevo proveo sa Zavodom Krog i Društvom novinara Slovenije, Sindikatom novinara Hrvatske, te Granskim sindikatom kulture, umjetnosti i medija „Nezavisnost“ iz Srbije, pokazuju da je svaka druga ispitanica doživjela jedan ili više oblika seksualnog uznemiravanja. Najmanje polovina takvih slučajeva dolazi od kolege iz redakcije, a trećina od nadređenih.

Istraživanje također pokazuje da u većini slučajeva mediji ne provode nikakve preventivne mjere protiv seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu. Novinarke generalno nisu upućene u preventivne mehanizme ili mjere kako se postupa u slučaju da žele prijaviti seksualno uznemiravanje – ako oni uopće postoje. Velika većina uznemiravanje nikom nije prijavila.

Strah od gubitka ionako nesigurnog i potplaćenog radnog mjesta, strah od odmazde, nevjerica da će dobiti ikakvu podršku unutar redakcije – samo su neki od razloga zašto se u medijima u regionu i dalje šuti o ovim teškim oblicima kršenja ljudskih prava.

Kakva su iskustva u svijetu?

„Niko nije imun na seksualno uznemiravanje“, izjavila je Meghan Twohey, novinarka The New York Timesa koja je, zajedno sa kolegicom Jodi Kantor, zaslužna za pad Harveya Weinsteina, presuđenog silovatelja i nekadašnjeg holivudskog producenta.

„Novinarstvo je uskočilo tamo gdje je sistem zakazao“, rekla je Kantor, netom nakon što su ona i Twohey, 2018. godine, donijele listu u kojem rade Pulitzerovu nagradu za javnu službu.

Priča je bila snažan okidač za #MeToo pokret i osnažila hiljade žena da javno progovore o vlastitim iskustvima seksualnog uznemiravanja i nasilja. Iako među velikim glumačkim imenima i uposlenicama showbiz industrije novinarke nisu bile posebno istaknute, nekoliko vidljivijih TV voditeljki i novinarki kao što je Norah O’Donnell sa CNN-a i novinarka Ann Curry sa NBC-a otvoreno su govorile o seksualnom uznemiravanju u medijskoj industriji. U konačnici, optužen za seksualno uznemiravanje bio je i Bill O’Reilly, tada najpoznatiji voditelj Fox Newsa i miljenik američkih konzervativaca. Od sudske presude sporazumno se izvukao isplatom 32 miliona dolara. Tokom istrage, O’Relly je potcijenio Emily Steel, mlađu novinarku The New York Timesa, koja je godinu dana temeljito istraživala i dokumentovala optužbe i uporedo primala njegove direktne prijetnje.

„Dolazim po tebe sa svim što imam i možeš to shvatiti kao prijetnju“, rekao je O’Relly novinarki u jednom od razgovora.

Steel je također za svoju priču dobila Pulitzerovu nagradu, a O’Rilley je za sve optužio liberalne medije.

Širenje pokreta ne Evropu i Balkan

#MeToo pokret, koji zauzima važno mjesto u četvrtom valu digitalnog feminizma, različitom brzinom se prelio na Evropu, pa i na balkansku regiju. Dok je u Švedskoj bio okidač medijskim redakcijama da pokrenu interne istrage, na Balkanu je ostao uglavnom vezan za društvene mreže i pojedinačna svjedočenja. Tek nakon što je glumica Milena Radulović 2021. godine javno progovorila o seksualnom zlostavljanju, u regionu se počelo ozbiljnije govoriti o ovoj temi. I tada su mediji propustili priliku da se pozabave svojim dvorištem i kućom, a veliki broj je krajnje neprofesionalno izvještavao o slučaju iz Srbije ustupajući značajan medijski prostor počinitelju i njegovoj odbrani.

Četiri godine kasnije, o seksualnom uznemiravanju i zlostavljanju se i dalje nevoljko govori. Samo imenovanje ovog oblika nasilja i prepoznavanje njegovih elemenata predstavlja poteškoće mnogim sagovornicama.

Preliminarni rezultati ankete, provedene za potrebe istraživanja kroz august i septembar 2025. godine, pokazuju da novinarke i medijske radnice iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Slovenije u značajnoj većini na prvu ne prepoznaju seksualno uznemiravanje – iako je svaka druga doživjela jedan ili više njegovih oblika.

Pola počinitelja su kolege iz redakcije

Prekomjerni dodiri, iskorištavanje kolektivnih proslava za neprimjerene poljupce, slanje fotografija sa seksualnim sadržajem pod izgovorom da je riječ o šali, ismijavanje i psihičko maltretiranje ako se pokaže odbijanje, komentari o izgledu i zadnjici kao svakodnevnica poslovnog okruženja, obraćanje sa „dušice“ i „ljubice“ pred kolegama i u poslovnim prilikama, pokušaj silovanja i silovanje.

To su samo neki od primjera iz medijskih redakcija iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Slovenije, koji su izdvojeni kroz istraživanje. Metodologija tog regionalnog istraživačkog poduhvata izrađivana je dugo i temeljito, uz konsultacije sa medijskim stučnjakinjama, pravnicima i pravnicama, stručnjakinjama u oblasti odgovora na nasilje nad ženama, a koristit će se kao polazna tačka za zagovaranje za bolje mehanizme i odgovor na ovu duboko ukorijenjenu napast unutar medijske profesije. Istraživanje se provodi u nekoliko etapa. Ovaj tekst realiziran je povodom završetka ankete koju je ispunilo gotovo 600 novinarki, urednica i drugih medijskih radnica.

Na istraživanju ukupno radi šest istraživača i istraživačica. Emil Čančar i Dina Vozab iz Hrvatske ističu da su, uprkos osjetljivoj temi, dobili veliki broj odgovora i primijetili spremnost novinarki da podijele svoje iskustvo pod uslovom anonimnosti.

„Ono što me posebno šokiralo jeste da je nasilje nad ženama u medijima daleko raširenije nego što sam mislio“, naglasio je Čančar.

Rezultati upitnika pokazuju da je svaka druga ispitanica doživjela neki ili više oblika seksualnog uznemiravanja, uključujući komentare o ženskoj seksualnosti koji su bili neželjeni i koji su stvorili nelagodu, do učestalih stereotipnih i seksističkih opaski o ženama kao inferiornijem spolu u odnosu na muškarce, te nekompetentnim i neracionalnim, kao i komentaru da su „nesposobne da budu sportski novinari“. Više od polovine takvih slučajeva dolazi od kolege iz redakcije, a trećina od nadređenih. Učestali su slični komentari i od građana na terenu (20-ak posto slučajeva), dok su online platforme u značajno većoj upotrebi korištene za seksualizirane komentare. Ipak, važno je napomenuti da rezultati upitnika pokazuju da je njihov broj veći u redakcijama.

„Ovakvih slučajeva kao što sam ja ima na stotine na našoj medijskoj sceni. Raspitajte se po javnim RTV servisima. Ne biste vjerovali šta biste saznali i šta sve naše kolegice trpe”, izjavila je jedna od ispitanica u upitniku.

Kako reagiraju redakcije?

Rezultati upitnika također pokazuju da u većini slučajeva mediji ne provode nikakve preventivne mjere protiv seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu. Novinarke generalno nisu upućene u preventivne mehanizme ili mjere kako se postupa u slučaju da dožive neki oblik uznemiravanja, a tamo gdje mehanizmi postoje više od polovine ispitanica nisu sigurne da se oni odnose i na seksualno uznemiravanje.

„Posebno zabrinjava da veliki broj ispitanica nije svjestan da u njihovim redakcijama uopće postoje dokumenti ili regulative protiv uznemiravanja“, naglašava i Dina Vozab u prvim istraživačkim zapažanjima.

Tamo gdje mehanizmi i postoje, gotovo dvije trećine ispitanica (63 posto) smatra da mediji ne rade ništa na poticanju korištenja tih mehanizama i da nije provedeno informiranje uposlenih, niti osigurana učinkovitost procedure prijave ili neka podrška nakon prijave.

Više od dvije trećine ispitanica nikome nije prijavilo seksističke komentare, niti druge oblike seksualnog uznemiravanja. One koje jesu, to su najčešće činile obraćajući se nadređenima ili službama unutar medijske kuće (20 posto). U svega sedam posto slučajeva, ispitanice su pomoć potražile i u sindikatima ili novinarskim udruženjima.

„Nisam znala kako postupiti, a da ne ispadnem ja problem“, podijelila je novinarka svoja iskustva u anketi.

Problem normalizacije uznemiravanja

Tjaša Turnšek, istraživačica iz Slovenije, naglašava pojavu normalizacije uznemiravanja u medijima.

„Većina novinarki ne prijavljuje slučajeve uznemiravanja jer ih smatra uobičajenim i društveno prihvatljivim ponašanjem, ali istovremeno vidno je i nepovjerenje u postojeće mehanizme zaštite koji su spori i birokratski. Ovi nalazi jasno ukazuju na potrebu jačanja procedura, uvođenja anonimnih prijava i stvaranja kulture otvorenosti u redakcijama“, kaže Turnšek.

Možda to nepovjerenje najbolje oslikava poruka jedne od učesnica ankete: „Nemojte nikada razgovarati o tome sa kolegama na poslu jer nikada ne znate ko je na čijoj strani. Bolje je sa porodicom i prijateljima, van radnog mjesta.“

Jedan od razloga može biti i taj što se i u malom broju prijavljenih slučajeva, u čak tri četvrtine – ništa nije desilo. Samo u četiri od 133 slučaja pokrenut je disciplinski postupak, u 14 interna procedura ili medijacija, dok je šest slučajeva dobilo pravosudni epilog. Ipak, donekle ohrabrujuće je to što pokrenuti postupci uglavnom okončani u korist one koja je prijavila i pokrenula procedure ili je procedura još uvijek u toku.

Lamija Kovačević i Boriša Mraović, istraživači iz Bosne i Hercegovine, ističu kako se ukupni rezultati upitnika preslikavaju na BiH gdje je pola ispitanica prijavilo da je doživjelo neki oblik seksualnog uznemiravanja. Pored visoke prevalence seksualnog uznemiravanja, primjetna je mala osvještenost o njegovim oblicima, dok je većini učesnica u Bosni i Hercegovini, prema rezultatima upitnika, nejasna procedura zaštite i postupka prijave – ako je uspostavljena.

Ovakav zaključak potvrđuje i primjer iz ankete: urednica u jednom većem mediju, nakon što je prijavila uznemiravanje i problematično ponašanje kolege, dobila je tek verbalnu podršku i savjet da se „sama snalazi“. „Nisam psihoterapeut, ja sam urednica“, zapisala je u svom komentaru.

Konačno, tokom pripreme ovog teksta naša istraživačica iz Srbije, Smiljana Milinkov dobila je direktne prijetnje smrću, a u posljednjih mjesec dana napadi nad novinarima i novinarkama u Srbiji su u porastu.

„Dugotrajna politička kriza uticala je na smanjenu spremnost novinarki da učestvuju u ovom istraživanju, ali one koje jesu naglašavaju da su iskusile različite oblike seksualnog uznemiravanja. Kod starijih generacija vidljivo je da su tek naknadno osvestile da su doživele seksualno nasilje“, naglasila je Milinkov u prvim utiscima o istraživanju.

Rijetko ili gotovo nikako se razgovara o nasilju nad novinarkama

Na kraju, jedna lična crtica. Radeći u Mediacentru Sarajevo zajedno s urednicama i istraživačicama koje su mnogo pažnje posvetile monitoringu medijskog izvještavanja o rodno zasnovanom nasilju, ostvarila sam brojna prijateljstva i kontakte s novinarkama koje su duboko angažovane u ovoj oblasti. Sastanci novinarki koje izvještavaju o nasilju u Bosni i Hercegovini su usmjereni na propitivanje etičkih načela izvještavanja, aktuelnim temama iz oblasti institucionalnog odgovora na nasilje, te razmjenu iskustava i izvora. Rijetko ili gotovo nikako se razgovara o nasilju nad novinarkama.

Čitajući rezultate ankete, poželjela sam da sve novinarke koje su doživljele seksualno uznemiravanje pojedinačno nazovem i samo upitam kako su. Jer novinarke izvještavaju o kršenju prava drugih i rodno zasnovanom nasilju, ali rijetko govore o onom koje one proživljavaju.

Nadam se da će ovo istraživanje i aktivnosti koje predstoje biti povod da stanemo i razgovaramo o oblicima nasilja kojima su novinarke izložene u redakciji i na terenu. Nadam se i da će rezultati podstaknuti redakcije da preispitaju šta sve dozvoljavaju i koje su im procedure odgovora na ove oblike teških kršenja ljudskih prava.

Ovaj tekst pripremljen je kroz projekat „Zaustavimo uznemiravanje u radnom okruženju u medijskom sektoru u Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini – Žene u medijima“, uz finansijsku podršku Evropske unije.

Tekst prenet sa portala Nezavisnost.org.