Masovni zločin ustaša u Voćinu 14.01.1942
Izvor: antifasisticki-vjesnik.org.
U ta dva povezana masovna zločina, koji zbog strukture žrtava i počinilaca, kao i zbog motiva počinilaca, predstavljaju jedinstven historijski događaj, koji se odigrao u dva susjedna mjesta, ubijena je 261 osoba, pretežno muškaraci od 20 do 60 godina starosti. Januarski zločin u Kometniku i Voćinu predstavlja uvod u najtragičniju godinu u historiji Slavonije tokom Drugog svjetskog rata.
U međuvremenu sam ustanovio identitete još 38 žrtava, tako da broj poznatih žrtava sada iznosi 261. Reč je o najmasovnijem ustaškom zločinu u Slavoniji (van logora) u dotadašnjem toku rata. Zločin se dogodio 13. i 14. januara 1942. https://t.co/F52TJmbQ61
— Milan Radanović (@MilanRadanovi1) January 14, 2023
Pripadnici lisičinske gerilske grupe, ukupno 35 boraca (32 gerilaca, mahom iz Lisičina i trojica članova i simpatizera KPJ iz Levinovca i Cabune, među kojima su bila dvojica komunista hrvatske nacionalnosti), u namjeri da se pridruže Papučko-krndijskoj partizanskoj četi, uputili su se 11. januara uveče prema brdima u zaleđu Sekulinaca gdje se u šumarskim barakama u šumi Budenica, smjestila Papučko-krndijska četa. Gerilci su bili dobro naoružani, imali su 32 vojnička karabina i tri puškomitraljeza. Put koji su prešli bio je vrlo naporan zbog nezapamćeno hladne zime koja je okovala Slavoniju januara 1942. Snijeg je tih dana napadao oko pola metra. Sve navedeno je prilično otežalo kretanje gerilaca i primoralo ih da zastanu i predahnu u Kometniku. Lisičani su prešli Voćinsku rijeku istočno od Voćina i zaputili se prema kometničkom zaseoku Zubići. Prilikom prelaska Voćinske rijeke opaženi su od strane jednog mlinara koji je njihovo kretanje prijavio ustaškim vlastima u Voćinu. Lisičani su se u Zubićima smjestili kod lokalnih simpatizera, braće Miloša i Steve Stojanovića, čije su kuće bile udaljene tri kilometra od Voćina. “Umorni od napornog noćnog puta, odlučili su da se tu odmore preko dana, a slijedeće noći da krenu dalje.” Može se pretpostaviti da su Lisičani odlučili da naredni dan provedu pod krovom, izbjegavajući kretanje dok ne padne mrak. Sutradan, 12. januara oko 11.30 sati, kako navode izvori NDH, iz Voćina je krenula grupa od 33 ustaše, domobrana i oružnika, prateći tragove Lisičana u snijegu, u namjeri da ih pohvataju. Ustaše iz Voćina i Podravske Slatine koji su učestvovali u napadu bili su pripadnici Ustaške pripremne bojne Velike župe Baranja (za kotar Podravska Slatina), koja je imala manju četu u Voćinu, pod komandom dočasnika Tome Pokrajca, dok su oružnici pripadali lokalnoj oružničkoj postaji pod komandom vodnika Mile Jurkovića. Obojica dočasnika su učestvovala u napadu na lisičinsku grupu. Izvor NDH provenijencije, zasnovan na izvještaju oružničke postaje Voćin od 14. januara 1942, navodi da su se oružnici i ustaše nakon ulaska u Zubiće, a uoči otpočinjanja oružanog okršaja, razdvojili u dvije grupe “jer su se morali razdvojiti u borbeni red”. Iz rečenog proizlazi jasna namjera ustaško-oružničke grupe da opkoli gerilce i da izvrši napad na njih. Izvor NDH navodi da je oko 13 sati, nakon što je kolona iz Voćina ušla u Zubiće, na napadače otvorena puščana i mitraljeska vatra iz jednog štaglja. Dakle, iako su gerilci bili iznenađeni nailaskom napadača, bili su dovoljno oprezni da primjete njihovo približavanje i da otvaranjem vatre spriječe potpuno opkoljavanje i teže posljedice zbog nebudnosti.
Borba koja se odigrala 12. januara u Kometniku trajala je dva sata, od 13 do 15 sati. Tom prilikom poginula su petorica ustaša i dvojica gerilaca, dok su dvojica ustaša ranjena, od kojih je jedan nešto kasnije preminuo u Slatini. Lisičani su u borbi zarobili dvojicu domobrana. Domobrana Stjepana Sudara su pustili nakon što su ga razoružali, dok je domobran Ive Vlahinić pristao da ostane s gerilcima. Lisičani su zaplijenili jedan puškomitraljez i sedam pušaka. U borbi su se od gerilaca naročito istakli Nikola Miljanović Karaula, kasniji komandant 18. slavonske brigade NOVJ, Mirko Fiket i Lazo Oljača. Girgor Vitez u knjizi o narodnom heroju Karauli kaže: “Ta borba još više zbliži Hrvata Mirka Fiketa sa Srbinom Karaulom.” Prema tvrdnjama Nikole Zubića iz Kometnika, toga dana su ustaše u selu ubili Đeku Čevizovića (42). U pokolju u Voćinu 14. januara, ubijeni su Đekin sin Božo (20) i brat Đuro (53). Prema tvrdnjama Nedeljka Todorovića iz Voćina, toga dana u Voćinu su zaklana četvorica srpskih muškaraca. Prema njegovim tvrdnjama do ubijanja je došlo nakon pristizanja ranjenih ustaša iz Kometnika. Todorović u izjavi navodi da je Joškica Stanek ustašama prokazao najmanje jednog Srbina iz Kometnika koji se toga dana zatekao u Voćinu i zahtijevao od ustaša da ga ubiju. Joškica Stanek je navodno “iz sveg grla vikao da treba sve Srbe poklati”. Jedan od ustaša ranjenih u Voćinu bio je i Dragutin Stanek, Joškičin sin.
Postupak prema dvojici zarobljenih domobrana i naročito spremnost jednog od zarobljenika da ostane s gerilcima, demantiraju tvrdnje pojedinih proustaških revizionista. Naime, dvojica publicista koji su pisali o prošlosti slatinskog kraja u Drugom svjetskom ratu, Dragutin Pelikan i Miroslav Gazda, iznijeli su tvrdnju da su petorica poginulih ustaša nakon ranjavanja masakrirani od strane gerilaca. Pelikan ne navodi izvor za tu tvrdnju, dok Gazda konstatira: “Svi poginuli prethodno su bili izranjavani vatrom iz oružja, a potom su im još živima iskopane oči, prema očevidcu Dragutinu Arambašiću.” Međutim, navodni očevidac Arambašić je poginuo prilikom napada NOVJ na Slatinu, 5. aprila 1944. Miroslav Gazda je rođen prethodne 1943. godine i nije bio u prilici da čuje svjedočenje osobe na čije se navodno svjedočanstvo poziva. Dragutin Pelikan tokom rata nije boravio u slatinskom kotaru, niti postoje dokazi da je poznavao Arambašića, niti se Pelikan poziva na Arambašića kao svjedoka. Ipak, ključna činjenica je da suvremeni izvori NDH ne spominju masakriranje poginulih ustaša. Očigledno je da je narativ o masakriranju izmišljen kako bi se opravdao masovni zločin nad srpskim civilima u Kometniku i Voćinu.
U Voćin je u večernjim satima 12. januara pristiglo pojačanje od strane Ustaške pripremne bojne Velike župe Baranja iz Osijeka, Belišća, Valpova i Virovitice. Iz navedenih mjesta je u Voćin pristiglo oko 300 ustaša “pod vodstvom stožernika Velike župe Baranja Ćirila Kralja”. Oni su u ranim jutarnjim satima 13. januara, u zajednici s ustašama i redarstvenicima iz Voćina i Slatine, upali u Kometnik bez otpora, budući da su se “odmetnici komunisti” prethodno povukli iz sela. Ustaše i oružnici su, kako navodi Veliki župan Hefer u izvještaju Artukoviću, “zapalili nekoliko kuća i štagljeva u tom selu, naročito one kuće iz kojih se pucalo dan prije na ustaše”. Veliki župan dalje navodi da su ustaše “žitelje sela evakuirali i dopremili u obćinu Voćin”, pri čemu kaže da je među “tim evakuiranima bilo i takovih koji su htjeli bježati i eventualno se odmetnuti u goru”. Ustaše su, kako kaže, “pucali u takove i na taj način je poginulo danas oko 25 ljudi”, što predstavlja direktnu potvrdu ustaškog zločina u Kometniku 13. januara. Očigledno je da je veliki župan pokušao da opravda ubijanje civila u Kometniku tvrdnjom o ubijanju onih koji su pokušali bijeg. Vrlo je moguće da su ustaše ubili pojedine civile koji su bježali, međutim to ne znači da su ti ljudi bježali da bi se priključili “odmetnicima”. Bježali su jer su se plašili za svoje živote. Nepoznat broj mještana je, po svemu sudeći, uspio da pobjegne “u goru” i time su ili spasili svoje živote, što se odnosi na muškarce, ili izbjegli neizvjesnost i bespomoćnost koju su nosili naredni dani, što se odnosilo na žene i djecu. Heferovu tvrdnju o ubijanju zarad sprečavanja odmetanja “u goru”, osporava detalj iz izvještaja Župske redarstvene oblasti u Osijeku od 27. januara 1942. u kome se navodi da je u Zubićima “iz vatrenog oružja i otvorenim noževima ubijeno 25 seljaka i time se svaki otpor spriečio”. Jasno je da se klanjem civila ne sprječava otpor s obzirom na to da ubijeni civili nisu bili naoružani niti postoje podaci da su pružali aktivan otpor.
Veliki župan dalje navodi da su ustaše i oružnici istog dana u selu izvršili pljačku stoke. Opljačkano je 107 grla razne stoke, od toga 47 volova. Hefer navodi da “evakuiranih ljudi imade oko 190 osoba sa ženama i djecom”. Termin “evakuiranih ljudi” odnosno brojka od “190 osoba” odnosi se isključivo na muškarce, budući da žene i djeca nisu evakurani u Voćin ili u neko drugo mjesto, dok broj uhapšenih žena i djece nije naveden. Naime, broj od “190 osoba” uklapa se u realan broj mještana Kometnika i Dobrića koji su toga dana sprovedeni u Voćin. Veliki župan u izvještaju Artukoviću navodi da “u privremenom logoru u Zdencima nema više mjesta”. “Imade doduše zgrada na kojima nema prozora ni vrata, a ni štednjaka ni peći, pa stoga netko će sutra otići onamo u Zdence da uredi što je najpotrebnije, da se te zgrade osposobe makar za privremeno primanje ovih evakuiranih.” Sačuvani izvori sugeriraju da su žene i djeca iz Kometnika, nakon ubijanja njihovih ukućana, nastavili da žive u tom selu, odnosno da nije bilo njihove internacije u Zdence. U planu je bila i “premetačina” Lisičina. Ne znamo da li su ustaše sutradan upali u Lisičine kako je nagovjestio Hefer, kao što ne postoje dokazi da su žene i djeca iz Kometnika zatočeni u privremenom logoru u Zdencima kod Orahovice. Međutim, činjenica je da su sutradan u Voćinu ubijena dvojica stanovnika Lisičina.
Prema svjedočenju Nedeljka Jorgića, stanovnika Kometnika koji je stjecajem okolnosti uspio da preživi pokolj, ustaše su u Kometniku 13. januara zapalili sedam kuća i 26 gospodarskih zgrada i opljačkali “svu seosku marvu, sitnu i krupnu, koja je brojala 200 grla”. “Osim toga pljačkali su mast, meso, hranu, a među ostalim i pečenice koje su bile pripremljene za Božić i Novu godinu pravoslavnu.” U Dobriću nije bilo paljenja zgrada. Kometnik je početkom rata imao 123 kuće i 426 ekonomskih zgrada.
Ustaše su 13. januara 1942. pohapsili oko 200 muških stanovnika Kometnika i 32 muška stanovnika Dobrića. Manji dio uhapšenih mještana ubijen je na licu mjesta, u njihovim kućama i dvorištima, a veći dio je sproveden u Voćin gdje je ubijen narednog dana. U Kometniku su toga dana ubijena iz pušaka ili zaklana 23 mještana, među kojima jedna žena i njeno dijete, dok je u Dobriću istog dana zaklan jedan muškarac, a sutradan je u tom selu ubijena jedna žena. Stevo Zubić (33) iz Kometnika je “umro od straha” prilikom hapšenja. Savo Bojčić, mještanin Kometnika-Jorgića, koji je preživio masakr u Voćinu, svjedočio je 1972. da su klanja u Kometniku zabilježena u kućama u kojima su boravili partizani i u susjednim kućama, bez obzira da li su partizani zaista boravili u tim domovima. Broj od 25 poimenice poznatih žrtava istovjetan je numeričkom podatku o broju ubijenih koji navode dva ustaška izvora.
Muškarci pohapšeni u Kometniku i Dobriću oko 6 sati ujutro 13. januara sprovedeni su u školu u Kometniku, da bi oko podne istog dana bili potjerani za Voćin. Vladimir Jorgić iz Kometnika-Jorgića, koji je preživio pogrom, sjećao se 1972. pojedinosti o sprovođenju uhapšenika u Voćin: “U školi su nam prijetili, neke su tukli, a mene su i još neke moje komšije odvojili da idemo po živežne namirnice u selo. Tako smo otišli u selo i nakupili namirnice, zajedno s ustašama, koji su bili u pratnji. Iz škole su zatim narod istjerali i tukli stare djedove do Voćina. Prateći ga, tjerali su narod da liježe [u snijeg], i tukli.” Milan Radmilović se nakon 30 godina prisjećao kako su ustaše u prvim popodnevnim časovima 13. januara, po izuzetno velikoj hladnoći i dubokom snijegu, tjerali uhapšene muškarce iz Kometnika i Dobrića prema Voćinu: “Kada su nas tjerali prema Voćinu, naredili su nam da legnemo u snijeg, a to se ponovilo i pred općinom. Tu su nas tukli puškama i po nama gazili.” Kometničani i Dobrićani su nakon dolaska u Voćin bili prinuđeni da prolaze kroz špalir u kome su stajali ustaše koji su ih udarali kundacima. “Prolazili smo kroz ajnfort, gdje nas je čekalo pet ustaša s jedne i pet ustaša s druge strane. Nijedan tuda nije prošao a da nije dobio u rebra. Meni su tad prebili desnu ruku. Zatim su nas zatvorili u podrum”. Vladimir Jorgić također navodi da su Kometničani i Dobrićani u općinskom dvorištu protjerani kroz špalir. Štoviše, on tvrdi da su pojedini seljani ubijeni ispred zgrade. “Tuku puškama kao koljem i kundacima razbijaju glave, i ne zna se koliko je mozgova bilo po snijegu. A snijeg je mogao biti 50 do 60 cm… Vidio sam kako je jedan počeo bježati – neki Stojan Zubić – i srušio je dvojicu ustaša, ali su ga dočekali na vratima i zaklali, na licu mjesta.”
Kometničani i Dobrićani su većim djelom zatvoreni u podrumu općinske zgrade, a manjim djelom u općinskom skladištu i “nekim nuszgradama”. Od oko 190 uhapšenika koji su dotjerani u Voćin, oko stotinu je sabijeno u mali podrum općinske zgrade. Ta zgrada postoji i danas i jedna je od rijetkih građevina u Voćinu koja je preživjela Drugi svjetski rat. Podrum općinske zgrade je premali da bi primio veći broj ljudi, stoga su uhapšenici u podrum sabijani tako da ostanu u stojećem položaju više od pola dana. Milan Radmilović navodi da su ustaše uhapšenike prilikom guranja u podrum “boli bajonetima, da više nabiju ljudi u podrum”. Sjećanja preživjelih Kometničana govore o tome da su zatočenici još jednom, negdje oko 21 sat, izvođeni iz podruma i potom ponovo batinani kundacima u dvorištu. Savo Bojčić je u sjećanju objavljenom 1972. naveo da je prilikom izlaska iz podruma udarcem u glavu oboren Savo Jorgić, nakon čega je izdahnuo.
Zatočenici su potom vraćeni u podrum i skladište gdje su ostali do jutra, kada su ustaše započeli izvođenje seljaka u grupama i njihovo ubijanje u dvorištu. Posljednji sati života zatočenih seljaka bili su izuzetno mučni i gorki. U podrumu je od gušenja umrlo oko 25 zatvorenika. Oni koji su još bili živi, gušili su se od smrada i nedostatka zraka, u bolnom položaju, nepomični i sabijeni, razbijenih glava i polomljenih ekstremiteta, osluškujući u ogromnom strahu korake i glasove iz dvorišta.
U ranim jutarnjim satima 14. januara počelo je ubijanje uhapšenika. Najprije su pobijeni oni koji su bili zatvoreni u podrumu, a zatim oni iz skladišta. Ubijani su u grupama od po desetak. Prva grupa zatvorenika iz podruma ubijena je iz mitraljeza. Druga grupa je pobijena iz pušaka. Ubijanje iz pušaka značilo je angažman većeg broja egzekutora.
Teodor Jorgić navodi da je na mestu na kome je iskopana masovna grobnica sneg bio dubok 60 centimetara. “Za pola sata obuća se smrzavala. Mi smo taj snijeg odbacili. Morali smo. Raka je bila 4 m široka i 20 m dugačka. Odbacuj snijeg, a glavu ne smiješ podići da mu (ustaši) u oči ne bi pogledao. Kopali smo čitav dan… Ustaše su mobilisali saonice po Voćinu – ukupno 34. To je tovareno kao drva. A trebalo je to i istovariti. Ustaše se smiju kao konji. A mi moramo to raditi ni živi ni mrtvi. Jer slijedi i nas [isto] to. Istovaramo leševe, slažemo dolje, a ustaše kažu: ’Bacaj tu gamad!’ Čika Nikola [Zubić] i ja slažemo: tri reda [leševa] su bila i još smo ozgo morali metati [zemlje]. Kad smo zatrpavali i oni [ustaše] i mi smo prozebli. Trebalo je toliku zemlju nabacati.” Nikola Zubić, koji je također učestvovao u pokapanju žrtava, potvrđuje da su leševi sahranjivani u tri sloja. Među onima koje je Nikola sahranio bio je i njegov sin Pero (18): “Kako ne bih prepoznao svoga sina! I on je bio ubijen. Dođe onaj [ustaša] što je klao i mene vôda između onih mrtvih i natumaram na svoga sina. ’Skidaj te cipele’, veli ustaša. Kažem ja: ’To je moj sin, ja sam mu te cipele kupio, ja to neću skidati!’ ’Što nećeš, skidaj, sunce ti tvoje!’” Na osnovu navedenog svjedočenja Teodora Jorgića moguće je zamisliti jeziv prizor, do tad neviđen u Slavoniji: 34 saonice upregnute u volove i konje vuku oko 200 leševa kroz varoš, od općine prema željezničkoj stanici. Prizor kakav su doživotno pamtili oni koji su ga gledali, uključujući i stanovnike Voćina. Takav prizor naročito je unosio strah među mještane srpske nacionalnosti: masovno strijeljanje blizu 200 ljudi u samom naselju, u neposrednoj blizini obiteljskih kuća, izvršeno samo pet dana nakon početka rušenja voćinske pravoslavne crkve.
Dimenzije masovne grobnice koje je naveo Teodor Jorgić približno odgovaraju realnim dimenzijama grobnice. Naime, 7. aprila 1946. pokušana je ekshumacija masovne grobnice na lokalitetu Lipa kod nekadašnje železničke stanice u Voćinu. Tada je ustanovljeno “da je raka bila dugačka 18 metara, široka četiri i pol metra, a dubina se nije mogla točno ustanoviti, a mogla je biti oko dva i pol metra”.
Dvodnevni pokolj u Kometniku, Voćinu i Dobriću odnio je 261 poimenice poznatu žrtvu. Dostupni izvori omogućavaju rekonstrukciju kronologije zločina. Dvanaestog januara, prvog dana upada OS NDH u Kometnik, u selu je ubijen jedan mještanin, dok su četvorica Kometničana, koji su se zatekli u Voćinu, zaklani u tom mjestu. Sutradan su u Kometniku ubijene 23 osobe, a jedna u Dobriću. Među ubijenima u Kometniku bila je jedna majka s malim djetetom. Narednog dana, 14. januara, u Dobriću je ubijena jedna žena. Istog dana u Voćinu se odigrala najmasovnija likvidacija: ubijeno je 187 muškaraca. Toga dana u Voćinu je ubijen 151 muškarac iz Kometnika, 31 iz Dobrića, tri iz Sekulinaca i dva iz Lisičina. Najveći broj od 187 žrtava ubijen je strijeljanjem, dok se dio žrtava (najmanje oko 25) ugušio u podrumu u kome su žrtve držane uoči strijeljanja. Narednih dana ubijena je jedna žena iz Kometnika, a nakon nekoliko tjedana još jedna. Supruge braće Stojanović koji su pružili utočište lisičinskoj četi uspjele su privremeno da pobjegnu iz sela, ali su i one naknadno uhvaćene i ubijene. Najmlađe žrtve zločina u Voćinu, 14. januara, bili su 17-godišnjaci Dušan Zubić i Pane Jorgić, a najstarija žrtva bio je 75-godišnji Pajo Zubić. Sva trojica su bili stanovnici Kometnika. U događajima koje vezujemo za januarski zločin ubijene su četiri žene i jedno dijete. Svi ostali, osim dvojice 17-godišnjaka, bili su punoljetni muškarci. Ipak, u Voćinu je 14. januara ubijen nemali broj vrlo mladih ljudi. Primjera radi, tog dana je ubijeno 11 mladića koji su imali 18 i sedam mladića koji su imali 19 godina.
U dvorištu općinske zgrade u Voćinu, na mjestu gde je vršeno ubijanje stanovnika Kometnika i Dobića, 80-ih godina prošlog stoljeća podignut je memorijal posvećen žrtvama zločina. Na spomeniku koji čini dio memorijala ispisana su imena žrtava. Ovaj spomenik je teško oštećen 1992. U okviru memorijala nalazi se zapuštena i ruinirana zgrada voćinske općine, ispred koje je vršeno ubijanje i u čijem podrumu je umrlo od gušenja oko 25 žrtava.
Napomena: Nakon pisanja knjige u kojoj je ustanovljen identitet 223 žrtve pokolja u Voćinu Milan Radanović je ustanovio identitete još 38 žrtava. Tako je broj poznatih žrtava porastao na 261.
Izvor: antifasisticki-vjesnik.org.
