Lemkin, genocid i NDH

Autor: Tihomir Ponoš, Izvor: Novosti

Vlasti Republike Hrvatske, ponajprije Ministarstvo kulture i medija predvođeno ministricom Ninom Obuljen Koržinek, nastoje dotjerati povijest u nered i iz nje izbrisati to da je ustaški režim u NDH za vrijeme Drugog svjetskog rata nad Srbima počinio genocid. Ne tako davno to nije bilo sporno ni za vladu Andreja Plenkovića. U mandatu ravnatelja u ostavci JUSP-a Jasenovac Ive Pejakovića, povodom raznih obljetnica, na službenim stranicama ustanove pisalo se o genocidu nad Srbima u NDH i na to nitko nije reagirao.

Danas je ta, Plenkovićem rječnikom rečeno ne-tema, postala tema, a to je postalo razvidno za vrijeme lanjskog predsjedanja Hrvatske Međunarodnim savezom za sjećanje na holokaust (IHRA). Ta je organizacija u preporukama Hrvatskoj navela i da u Jasenovcu treba postaviti info-ploče s “jasnim i preciznim” podatcima o zbivanjima u tom logoru. Nije postignut dogovor o tome, na info-pločama ne postoje definicije zločina, ne koriste se pojmovi “Holokaust” (za zločin nad Židovima) ni “genocid” (za zločin nad Srbima i Romima). U javnosti se “Holokaust” i dalje koristi za zločin nad Židovima, “genocid” za zločin nad Romima, a za zločin nad Srbima sve se češće, i iz usta ministrice Obuljen Koržinek, upotrebljava pojam “masovni zločini nad Srbima”. U slučaju ministrice to je i napredak. Prije pola godine odgovarala je na novinarski upit o inicijativi IHRA-e da se Jasenovac uvrsti na UNESCO-ov popis svjetske baštine i spomenula očuvanje “mjesta stradanja, Holokausta nad Židovima, genocida nad Romima i masovnih zločina”. Srbe tada uopće nije spomenula, iako su brojčano Srbi najveće žrtve ustaškog logora, a masovno su stradali i drugdje u NDH.

Ono što današnja vlast u Hrvatskoj ne može imenovati genocidom nad Srbima upravo tako je imenovao Raphael Lemkin, poljski pravnik i odvjetnik židovskog porijekla koji je skovao pojam “genocid”. Lemkin je rođen 1900. godine u mjestu Bezwodne, u tadašnjoj Rusiji, danas u Bjelorusiji. Kao student prava, svjestan pogroma nad Židovima, saznao je za zločine Osmanskog Carstva nad Armencima za vrijeme Prvog svjetskog rata. Shvatio je da ne postoje nikakve odredbe međunarodnog prava po kojima bi se za počinjene zločine moglo optužiti osmanske dužnosnike. Godine 1933. kao varšavski javni tužitelj održao je predavanje na konferenciji Pravnog vijeća Lige naroda o međunarodnom kaznenom pravu u Madridu. Izlagao je o “zločinu barbarstva kao zločinu protiv međunarodnog prava”.

Sljedeće godine je zbog toga, pod pritiskom poljskog ministarstva vanjskih poslova, dao ostavku i postao odvjetnik. Nakon nacističke i sovjetske invazije Poljske u rujnu 1939. godine uspio je emigrirati u Sjedinjene Američke Države i zaposlio se na Sveučilištu Duke. Pojam “genocid” skovao je 1943. ili 1944. godine spojivši dvije riječi – starogrčki genos (γένος), odnosno obitelj, klan, pleme, narod i latinski sufiks -cide kojim se označava ubojstvo, po analogiji s pojmovima homicid i fratricid. Vodio je kampanju za usvajanje međunarodnopravne konvencije kojom bi se spriječio i kaznio genocid. Za vrijeme Drugog svjetskog rata nastojao je informirati javnost i, posebno, političare o zločinima počinjenim u okupiranoj Europi. U prosincu 1948. Ujedinjeni narodi usvojili su Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, čime je taj pojam, dotad u njemu nepostojeći, uveden u međunarodno pravo, doduše u suženom obliku u odnosu na Lemkinov prijedlog. Prije toga, Lemkin je 1944. objavio svoju kapitalnu knjigu “Axis Rule in Occupied Europe” u izdanju Zaklade Carnegie za međunarodni mir.

“Srpsko stanovništvo koje živi u Hrvatskoj pogođeno je uglavnom u političkim i kulturnim aspektima. Njegov nacionalni obrazac uništava se genocidnim zakonodavstvom. Budući da je glavna razlika između srpskog i hrvatskog jezika u tome što Hrvati upotrebljavaju latinicu, a Srbi ćirilicu, zabranjena je upotreba druge”, piše Lemkin

U knjizi Lemkin navodi da su okupacijski zakoni iznimno važan izvor informacija o vladama i njihovim praksama, a vladavina je totalitarna u metodi i duhu. “Svako područje života, čak i najintimnije, pokriveno je mrežom zakona i propisa koji stvaraju instrumentarij najpotpunije administrativne kontrole i prisile”. Izvorno je pisao o osovinskim silama (Njemačka, Italija, Rumunjska, Mađarska, Bugarska). Zaključio je da su okupacijski zakoni protiv ljudskosti i međunarodnog prava, protiv ljudskih prava, moralnosti i vjere. Zakone su usvojile i primjenjivale i marionetske države i marionetski režimi (navodi Norvešku, NDH, Slovačku, Srbiju, Češko-moravski protektorat, u određenoj mjeri Vichyjevsku Francusku te propise u okupiranim Belgiji i Nizozemskoj).

Lemkin je knjigu podijelio u tri dijela. Prvi je opisao kao racionalnu sintezu tehnika okupacije (s posebnim osvrtom na Njemačku i njenu praksu), u drugom analizira režime u svakoj okupiranoj zemlji, a u trećem, najopsežnijem, objavio je izbor iz dokumenata, pravnih propisa, za svaku pojedinu zemlju abecednim redom od Albanije do Yugoslavije. Autor u uvodu piše da praksu istrebljenja naroda i etničkih skupina koju su provodili osvajači naziva genocidom. No genocid se prema Lemkinu ne provodi samo ubijanjem. Odnosno, “genocid se provodi sinkroniziranim napadom na različite aspekte života porobljenih naroda: na političkom polju (uništavanjem institucija samouprave i nametanjem njemačkog obrasca uprave te njemačkom kolonizacijom); na društvenom polju (remećenjem društvene kohezije involvirane nacije i ubijanjem ili uklanjanjem elemenata poput inteligencije, koji osiguravaju duhovno vodstvo – prema Hitlerovoj tvrdnji u ‘Mein Kampfu’, ‘najveći duh može biti likvidiran ako je njegov nositelj pretučen do smrti gumenom palicom’); u kulturi (zabranom ili uništavanjem kulturnih institucija i kulturnih aktivnosti; zamjenom strukovnog slobodnim obrazovanjem radi sprječavanja humanističkog mišljenja koje okupator smatra opasnim jer promiče nacionalno mišljenje); na ekonomskom planu (prebacivanjem bogatstva na Nijemce i zabranom obavljanja zanata i zanimanja osobama koje ne promiču njemstvo ‘bez rezerve’); u biološkom području (politikom depopulacije i promicanjem rađanja Nijemaca u okupiranim zemljama); u području fizičke egzistencije (uvođenjem sustava izgladnjivanja za ne-Nijemce i masovnim ubojstvima uglavnom Židova, Poljaka, Slovenaca i Rusa); na vjerskom području (uplitanje u djelovanje Crkve, koja u mnogim zemljama pruža ne samo duhovno nego i nacionalno vodstvo); na polju morala (pokušajima stvaranja atmosfere moralnog srozavanja promicanjem pornografskih publikacija i filmove te prekomjerne konzumacije alkohola)”.

Za “genocid” tvrdi da je novi koncept uništavanja nacija, novi koncept traži novi pojam, a taj novi pojam podrazumijeva uništenje nacije ili etničke grupe. Ne znači nužno trenutačno uništenje nacije, osim ako se ne radi o masovnim ubojstvima. Pojmom “genocid” Lemkin označava “koordinirani plan različitih akcija usmjerenih na uništavanje bitnih temelja života nacionalnih grupa, s ciljem uništenja samih grupa”. Ciljevi plana mogu biti razgradnja političkih i društvenih institucija, kulture, jezika, nacionalnih osjećaja, vjere i ekonomske egzistencije nacionalnih grupa, ali i “uništavanje osobne sigurnosti, slobode, zdravlja, dostojanstva”. U konačnici, “genocid je usmjeren protiv nacionalne grupe kao entiteta, a radnje koje se poduzimaju su usmjerene protiv pojedinaca, ne u njihovom individualnom svojstvu, već kao pripadnika nacionalne grupe”.

U knjizi koja broji sedamstotinjak stranica za Lemkina nije bilo dileme – ono što je ustaški režim počinio nad Srbima je genocid. U dijelu o NDH (dio je poglavlja o Jugoslaviji) Lemkin navodi da je genocidna politika usmjerena ponajprije prema Židovima i Srbima. Ovom zgodom zadržat ćemo se samo na onome što piše o Srbima. “Srpsko stanovništvo koje živi u Hrvatskoj pogođeno je uglavnom u političkim i kulturnim aspektima. Njegov nacionalni obrazac uništava se genocidnim zakonodavstvom. Budući da je glavna razlika između srpskog i hrvatskog jezika u tome što Hrvati upotrebljavaju latinicu, a Srbi ćirilicu, zabranjena je upotreba druge.

Pojmom “genocid” Lemkin označava “koordinirani plan različitih akcija usmjerenih na uništavanje bitnih temelja života nacionalnih grupa, s ciljem uništenja samih grupa”

Tom zabranom Srbi su praktički obvezni služiti se hrvatskim jezikom u pisanju. Ako se uzme u obzir da je ćirilično pismo bitan dio obreda Istočne pravoslavne crkve, mora se zaključiti da je prisila na upotrebu latinice uplitanje u vjeru. Izvještava se da je srpsko stanovništvo u Hrvatskoj podvrgnuto pokoljima i mučenju. Navodno su ustaše ubili nekoliko stotina tisuća Srba.”

Fascinantno je u kojim je uvjetima Lemkin prikupio dokumentaciju za iscrpnu i opsežnu knjigu i uspio ju objaviti u vrijeme kada se sve i događalo, a podataka i svjedočanstava o zločinima bilo je relativno malo. U dijelu knjige u kojem su propisi naveo je nekoliko njih koji se tiču genocidne politike NDH, nikako ne sve, pa čak ne ni sve najvažnije. A već iz samih “zakonodavnih odredbi” NDH i onoga što se radilo prvih tjedana i mjeseci nakon njenog proglašenja jasno je bilo što ustaše smjeraju.

Petnaest dana nakon proglašenja NDH, 25. travnja 1941. godine, zabranjena je ćirilica. Zakonska odredba o zabrani ćirilice ima samo dva članka: u prvom je navedeno da je ćirilica zabranjena na teritoriju NDH, a u drugom da zakon stupa na snagu danom objave u Narodnim novinama i da je za njegovu provedbu zaduženo ministarstvo unutarnjih poslova. U provedbenoj naredbi stoji da je zabranjena svaka uporaba ćirilice u privatnom i javnom životu, obustavlja se tiskanje ćiriličnih knjiga, a kazna je 10.000 dinara i do mjesec dana zatvora. Pet dana kasnije proglašena je zakonska odredba o državljanstvu koja određuje da je državljanin “državni pripadnik arijskog porijetla (baš tako, tipfeler u originalu dokumenta, op. a.), koji je svojim držanjem dokazao, da nije radio protiv oslobodilačkih težnja hrvatskog naroda i koji je voljan spremno i vjerno služiti hrvatskom narodu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”. Između objava tih dviju “zakonskih odredbi” u Gudovcu pored Bjelovara 28. travnja počinjen je prvi pokolj Srba u NDH.

Na udaru je bila imovina Srba (kako pojedinaca, tako i srpskih organizacija i tvrtki u vlasništvu Srba). Organizirani su vjerski prelazi (pokrsti) na kojima je pravoslavno stanovništvo prelazilo na katoličanstvo. Ljudi su mislili da će ih to zaštititi od ustaškog terora i spasiti im život. Često nije. Dapače, povremeno su pokrsti organizirani zato da bi se ljude, Srbe, brzo i relativno lako skupilo na jednom mjestu, a umjesto vjerskog prelaza uslijedio bi pokolj. Prvi ustaški logor, Danica u Koprivnici, osnovan je već 15. travnja 1941. godine i nekoliko dana kasnije dovedeni su prvi logoraši: Židovi, Srbi i Hrvati. Pravoslavna crkva je praktički stavljena izvan zakona, a to je “ozakonjeno” formiranjem Hrvatske pravoslavne crkve 1942. godine. U proljeće 1941. osnovan je logor smrti Jadovno u kojem su masovno ubijani Srbi i Židovi. Pokolji srpskog civilnog stanovništva bili su česti, a početkom srpnja 1941. poklani su žene, djeca i starci sela Suvaja. Sve to, i mnogo više, dogodilo se prije osnivanja ustaškog logora u Jasenovcu u kojem je, prema podatcima JUSP-a Jasenovac, za 1337 dana ubijeno više od 83 tisuće ljudi, među njima više od 47 tisuća Srba.

Dakle, pitanje za Vladu, kada je riječ o genocidu koji su ustaše počinili nad Srbima, nije što nije jasno, nego zašto nije jasno.

Članak je prenet sa portala Novosti.