Grubori

Autor: Saša Milošević

… to ljeto 1995-te bio sam lokalni službenik Ureda za ljudska prava Ujedinjenih Nacija. Odmah nakon Oluje raspoređen sam u tzv. Sektor Jug; dobili smo zadatak da izvještavamo o poštivanju ljudskih prava i pomažemo ugroženima. Tamo smo ostali oko 20-tak dana, bili smo smješteni u dotadašnjoj kasarni Boško Žunić i sa kolegama iz drugih UN-ovih agencija svakodnevno obilazili sela oko Knina … sa terena se obično vraćali tek uvečer. Svaki puta bi sa sobom dovodili ljude, njih desetine i desetine kojih je bio strah oslobodilaca … i koji su htjeli pobjeći iz tog meteža, nesigurnosti i smrti. 

Taj je strah bio opravdan. Nije bilo dana da nismo vidjeli sela koje gore, pobijenu stoku. I nije bilo dana da nismo našli barem nekog ubijenog. 

Danas nemam jasno i kompletno sjećanje na te događaje. Ostale su u meni isprekidane slike, nešto kao film sa istrgnutim kadrovima: sjećam se tako da smo jednom kraj puta našli nevjerojatno velik, bačvast, gotovo okrugao leš, mrtvaca modrocrne boje. Ne mogu zaboraviti ni oštar, štipajući smrad koji se širi od mrtvoga – on je nepogrešivo, već na samom ulazu u selo upozoravao na to šta nas čeka…  Sjećam se jedne babe koju smo pronašli kako se krije u staji – od sunca i tlake izborane, bosonoge starice koja se – ili pravila ili stvarno nije znala šta se događa … i ni čuti nije htjela da je vodimo sa sobom u kasarnu. Za dva dana smo ju našli ubijenu … i ja se do danas kajem što je tada nismo na silu ubacili u kombi i poveli sa nama. 

U Grubore smo došli bez namjere: bili smo susjednom zaseoku, mislim Zečevićima, vidjeli dim i čuli pucnjeve sa susjednog brda … i krenuli prema tome … ja sam tek kasnije naučio da se to mjesto zove – Grubori. Na uskom izlazu iz sela jedva nas je mimoišlo nekoliko policijskih džipova … gledali smo se hladno i prazno kroz prozore auta … a moj iskusniji kolega iz UNHCR-a požurio je zapisati njihove registracije. Evo osjećaja i slika koje su mi ostale od tada: bez plana i potpuno nespremni na očaj kojeg ćemo vidjeti, nespremni unatoč iskustvu prethodnih dana … idemo od kuće do kuće: u jednoj dvoje ostataka ljudi, zavezanih ruku oko jednog drveta; u drugoj, na spratu, starac u plavičastoj pidžami, sa krvavom rupom na potiljku. Dalje – leš u poluizgorenoj kući kojeg izvlačimo … Gledaju me potpuno ukočene, raširene, ustrašene oči mojih kolega, jednog Amerikanca i jednog Finca …. 

Počinje neka ljetna kiša … dolazimo malo sebi. Idemo do Knina, tražimo hitan sastanak sa generalom, civilnim upraviteljem područja. Jedva dobivamo koji minut, nema informacija, provjeriti će. Vraćamo se u Grubore, ovaj put sa ekipom UN-ove televizije koja sve snima. Onda opet u Knin – general nas ovaj put dočekuje spreman i siguran: za vrijeme vojnog čišćenja terena došlo je do sukoba sa zaostalom neprijateljskom silom, njihovi su vojnici likvidirani … otpuhuje iza svog cigaršpica. Ali – nema tragova borbe, nema čaura, ima masakriranih, ponavljamo … gotovo vičemo … general samo otpuhuje dim i ponavlja svoje.   

Uskoro je Ministarstvo vanjskih poslova demantiralo zločine i ponovo garantiralo sigurnost svima. Glasovi HHO-a, Ferala, UN-a … drugih …  o tome šta se događa u Krajini bili su pretihi i preslabi u odnosu na oduševljenje masa i sigurnost vlasti. 

Nakon nekog vremena ja sam prekršio norme UN-a i dao naše materijale Feral Tribunu. Ništa to nije pomoglo … bilo je to tek nekoliko novih sličica u panorami koja se slagala .. i koja je govorila da nije došla pravda već – osveta.    

Prolazile su godine i najružnije slike mog života lagano su gubile boju i oštrinu, a najgori mirisi … smradovi, svoj intenzitet.

Onda sam dobio poziv da svjedočim na suđenju optuženima za zločin u Gruborima. 

Od početka to nije na dobro nije mirisalo … i brzo su se moje strepnje pokazale opravdanim. Sudac se nije se mogao načuditi kako ne znam jesmo li toga dana na ulazu u Grubore skrenuli lijevo ili desno. Sudac se čudio kako se ja u minutu ne sjećam naših postupaka, sudcu očito nije bilo prihvatljivo moj mucavi iskaz – da sam bio u šoku, da sam po prvi puta dirao mrtvaca … da ne mogu svaku sitnicu znati nakon toliko vremena. Zločin jest počinjen, glasila je presuda: počinili su ga pripadnici ATJ Lučko, no kako se nije mogao utvrditi neposredni počinilac – optuženi su oslobođeni. 

Nakon žalbe, Vrhovni je sud Republike Hrvatske, u septembru 2019-te, stavio kraj na pravosudni aspekt slučaja Grubori. Čitam nekoliko crtica, izvadaka iz njegove presude: 

„… prvom ispitivanju prethodila je i dugogodišnja šutnja nadležnih tijela Republike Hrvatske … predočavana su lažna izvješća … zapovjednik jedinice napisao je lažnu tvrdnju o oružanom otporu – oružanog otpora nije bilo … pred međunarodnom zajednicom prikrivao se ratni zločin i počinitelji … “. 

Za kraj – šta je danas sa likovima ove tragedije: 

• Dvojica optuženih su oslobođeni
• Treći optuženi je tokom istrage navodno počinio samoubojstvo. Postoje brojne i uvjerljive indicije da se zapravo radilo o – ubistvu pokajnika, mogućeg suradnika …   
• General, tadašnji upravitelj kninskog područja, jedan je od najvećih hrvatskih poduzetnika, poznat po trgovini naftom i po zapošljavanju političara.
• Drugi br. dva, tadašnji zapovjednik ATJ Lučko, danas ravnatelj policijske akademije. 
• General br. tri – onaj što je diktirao lažne izvještaje, ugledanje  član Hrvatskog sabora. Ne samo da je oslobođen – kasnije je tužio državu i 2017-te mu je nepravomoćno dosuđena odšteta od 75.000 kuna.
• Jedan od rođaka je tražio obeštećenje od te države – za ubijenog oca i baku. Država je odbila zahtjev i morao joj je platiti 35.000 kn sudskih troškova.
• M. G. (90), M. G. (80), J. G. (73), J. G. (65), M. G. (51) i Đ. K. (45) su na obližnjem groblju. 

Laka im zemlja!