Glina kroz stoljeća

Piše: Igor Mrkalj

Nakon Bečkog rata (1683 – 1699.) i mira u Srijemskim Karlovcima 1699., utvrđena je nova granica između Habsburške monarhije i Osmanskog carstva. Tada je u ispražnjenom prostoru između Kupe i Une formirana Banska krajina u koju habsburške vlasti naseljavaju katoličko stanovništvo s posjeda zagrebačkog biskupa i kaptola, a naročito pravoslavno stanovništvo iz Bosne.

Tako je u najgrubljim crtama dovršena etnička slika Banske Krajine u kojoj 1735. niče glinska vojna utvrda, koja treba da onemogući česte napade Osmanlija na teritorij Habsburške monarhije. Do 1745. završeni su radovi na uređenju fortifikacijskih obrambenih zidova i bedema, nakon čega je iste godine ustrojena Prva banska graničarska pukovnija sa sjedištem u Glini, koja je bila podređena Banskoj generalkomandi u Zagrebu i Dvorskom vijeću u Beču.

No uporedo s vojnim razvija se i civilni život u naselju koje se formira izvan utvrde. Već 1748. spominje se da pravoslavni Srbi u Glini imaju malu drvenu kapelu među nasipima utvrde (‘inter valla praesidii’). Premda ovo razdoblje oskudijeva detaljnijim podacima o crkvenom i vjerskom životu, zapis iz 1754. govori o ruševnom stanju srpske crkve u Glini (‘Qualiter Ritus Graeci non unitorum Templum ad Praesidium Glinianium habitum, ob vetustatem, ruinae proximum, restauratione prope ex integro nova indigeret’). Crkveni ‘Popis sviju mjesta, sela i zaselaka i u Karlovačkom đeneralatu i u Baniji, gdje su sve pravoslavni Srblji naseljeni, zajedno sa brojem kuća, po zvaničnom popisu od godine 1768.’ govori da u Glini ima 50 srpskih kuća.

Prvi paroh

Važna prekretnica u životu pravoslavnih vjernika bila je 1777., kada je zavedeno parohijsko zvanje i osnovana parohija glinska. Prvi paroh bio je Ćiro Ostojić. Iste godine zavedene su i matice, koje se vode ‘tačno i po propisu’. Nedugo zatim, odlukom cara Josipa II. i habsburških vlasti donesena je odluka da groblja iz zdravstvenih razloga valja smjestiti na zabitnija mjesta, izvan gradova i sela. Tako je na karti Gline iz 1783. ucrtana kapela i pored nje upisano ime (‘St. Georg’), što upućuje da je dan hramove slave u čast svetoga Đurđa, kojem je posvećena kapela. Ova je kapela bila drvena i oko nje se formiralo pravoslavno groblje.

Dragocjene podatke o životu pravoslavnih vjernika u glinskom kraju otkriva austrijski car Franjo I., koji je na svom proputovanju od Beča do Dubrovnika posjetio Glinu 24. lipnja 1818. U svom putopisu car je zabilježio da je Glina kao sjedište Prve banske pukovnije prilično veliko – ima 1000 katoličkih i 2000 pravoslavnih duša, kao i po jednog svećenika ‘od svake vjere’. Glinski pukovnik Nestor je pravoslavac, dok mu je žena katolkinja. Car zatim opisuje obje glinske crkve: ‘Katolička crkva je malena, ispred ulaza je nadodan veliki drveni dio koji je loš, ima klupe, kao obično, a uz glavni oltar i dva pokrajnja,’ piše car, i dodaje kako pravoslavna crkva ‘leži u maloj ulici, lijevo od katoličke, drvena je i malena, a iznutra je ukrašena s jednom ikonom’.

Početak izgradnje nove glinske pravoslavne crkve vezan je uz nastojanja karlovačkog mitropolita Stefana Stratimirovića i gornjokarlovačkog episkopa Lukijana Mušickog. Po dolasku Mušickog za administratora ove eparhije 1824., počinje njegovo angažiranje u podizanju crkvenog i vjerskog života eparhije, naročito prosvjete i školstva. Nastojanjem Mušickog, stara glinska pravoslavna crkva, građena od drveta, pretvorena je u školu, a škola uzeta za učiteljev stan. Na poslovima vezanim za podizanjem nove i zidane Bogorodičine crkve bio je od strane Mušickog angažiran Josif Rajačić, arhimandrit manastira Gomirje (i kasniji patrijarh srpski – op. a.). Zahvaljujući njegovom angažmanu i suradnji s vlastima Prve banske pukovnije, Bogorodičina crkva je izgrađena za svega dvije godine, na veliko zadovoljstvo glinskih Srba.

O Rajačićevim nastojanjima i tokovima gradnje crkve sačuvano je više dragocjenih dokumenata, prije svega, popis priložnika za gradnju crkve u kojem su vrlo precizno određene obaveze i način davanja priloga, zatim imena priložnika, numeracije njihovih kuća, zanimanje i iznos priloga. Također je sačuvana kopija ugovora između pravoslavne crkvene opštine u Glini i graditelja glinske Bogorodičine crkve Bartola Felbingera, jednog od najznamenitijih zagrebačkih graditelja tog doba. Nakon što je pravoslavna crkva u Glini izgrađena 1826., svečano je posvećena 1827. Nije nevažno spomenuti da se gotovo u isto vrijeme gradi i župna crkva svetog Ivana Nepomuka, također po nacrtima Bartola Felbingera, što je bio pouzdan znak da se Glina počela sve više razvijati, ne samo kao vojno, nego i kao političko, gospodarsko i duhovno središte Banske krajine.

Katastrofalan požar

U Glini je 8. rujna 1845. održana proslava stote godišnjice Prve banske pukovnije i svečana posveta novih zastava, o čemu su izvijestile Novine horvatsko-slavonsko-dalmatinske iz Zagreba. Ovoj proslavi prisustvovali su vojnici ‘obojega věroizpovědanja’, zapovjednik pukovnije pukovnik Josip Jelačić, kao i tadašnji ban, koji je tim povodom stigao iz Zagreba.

Za srpsku zajednicu u Glini veliki gubitak predstavljala je smrt glinskog građanina i trgovca Gavrila Peleša, koji je umro u 58. godini 24. prosinca 1860. Peleš se zalagao za razvoj glinskog kraja i bio jedan od prvih potpisnika ‘Zahtijevanja općine Glina’, koja su upućena banu Jelačiću u Zagreb, 29. travnja 1848. Nekrolog objavljen u zagrebačkim Narodnim novinama govori da je tijelo pokojnog Peleša sahranjeno ‘na groblju svetoga Gjurgja’ 26. prosinca 1860., a da su zadušnice najavljene za 4. veljače 1861., ‘u cèrkvi sv. Bogorodice’.

Narednih godina crkvena opština u Glini i glinski proto Marko Slavnić tražili su majstora za oslikavanje ikonostasa Bogorodičine crkve i našli ga u Pavlu Simiću iz Novog Sada, jednom od najboljih i najtraženijih srpskih slikara tog vremena. Angažman Simića bio je odraz kulturnih i umjetničkih nastojanja glinskih Srba, a početak izrade ikonostasa i zidnih slika Bogorodičine crkve 1866. prvorazredan kulturni događaj za ovu sredinu.

Sjedište Prve banske pukovnije snašla je u noći 11. kolovoza 1869. velika nesreća, kada je u požaru izgorjela ‘skoro sva Glina’, točnije 54 kuće i 30 zdanja.

Osim brojnih uglavnom drvenih privatnih kuća, također su izgorjele pošta, ljekarna i parohijski stan. Nakon katastrofalnog požara, car Franjo Josip I. dao je iz svoje privatne blagajne glinskim žiteljima novčanu pomoć od 4.000 forinti, a vojno ministarstvo iz vojne blagajne 3.000 forinti, javile su Narodne novine 18. kolovoza 1869. Kada je razvojačenje Vojne krajine bilo u punom jeku i 1873. ukinuta Prva banska pukovnija, car je 1874. donio odluku da se glinskoj općini dodijele tri bivše vojnokrajiške zgrade, od kojih će se jedna (bivši stan drugog majora) preurediti u parohijski stan.

Krajem kolovoza 1881. na pravoslavnom groblju sahranjen je proto Marko Slavnić, koji je kroz 41 godinu svog službovanja u Glini značajno obilježio ovdašnji crkveni, vjerski i društveni život. ‘Učešće na sprovodu mu je bilo golemo’, pisale su Narodne novine 26. kolovoza 1881.

Nakon Slavnića, značajan trag je ostavio i proto Danilo Prica, rodom iz Korenice. U njegovo vrijeme redovno su održavane svetosavske besede. Također je izvršeno marmoriranje crkve i pozlaćen ikonostas, nakon čega je Bogorodičina crkva svečano posvećena po gornjokarlovačkom episkopu Teofanu Živkoviću, 16. listopada 1888. Tim povodom štampana je u Tiskari Karla Albrehta u Zagrebu svečana pozivnica na ćirilici, koju zajedno potpisuju proto Danilo Prica i predsjednik srpske pravoslavne crkvene opštine u Glini Nikola pl. Milić, koji je u to vrijeme i načelnik glinske općine. O crkvenoj proslavi u Glini opširno je izvijestio zagrebački Srbobran 29. listopada 1888., koji pohvalno piše o Srpskom pjevačkom društvu petrinjskom koje je pjevalo u glinskoj crkvi.

“Tko je prvi pjevao hrvatsku himnu”

Među važnije događaje tog vremena ubraja se izgradnja nove kapele na pravoslavnom groblju. Tako je novčanim prilozima pravoslavnih vjernika i crkvene opštine u Glini do 1892. izgrađena zidana kapela sv. Đurđa. Također vrijedi spomenuti pisanje petrinjskog Banovca koji 9. rujna 1899. javlja sljedeću vijest: ‘Pred i oko pravoslavne crkve u Glini postavlja se nova željezna ograda. Svakako krasan ures za mjestance, ako se uzme, da crkva na najljepšem mjestu stoji.’

‘Srpska pravoslavna mitropolija karlovačka po podacima od 1905.’ navodi kako Glina ima crkvu izgrađenu 1827., kao i da je hram posvećen Rođenju Presvete Bogorodice. Templo hrama slikao je akademski slikar Simić. Ima parohijski dom i srpsko pravoslavno groblje, sa 2 kapele. Na groblju se nalazi i memorijalni kompleks austrougarskog podmaršala Mihajla Manojlovića rodom iz Šatornje (1845-1905.). Novi paroh i proto je Nikola Ercegovac, rodom iz Petrinje, koji je završio bogosloviju u Karlovcima. Oženjen, ima devetoro djece. U parohiji glinskoj (Glina, Gornje i Donje Selište, Jame) domova srpskih ima 200, bračnih pari 343, duša 1932.

Nešto kasnije osnovano je Srpsko narodno crkveno pjevačko društvo u Glini, čiji je predsjednik bio proto Nikola Ercegovac, a tajnik Stanko Rebrača. Pravila društva odobrena su u Odjelu za unutarnje poslove Zemaljske vlade u Zagrebu, 24. svibnja 1907. Zatim je Srbobran javio da je u Glini 10. veljače 1911. umro ‘mnogouvaženi i odlični glinski građanin i trgovac Petar Peleš, u starosti od 84 godine’, koji je imao ‘mnogobrojni i otmjeni sprovod’ sa svim počastima na pravoslavnom groblju. Peleš je najpoznatiji po tome što je zajedno sa Josifom Runjaninom pjevao u Srpskom dobrotvornom pjevačkom društvu u Glini 1846., o čemu je ostavio važan memoarski zapis objavljen u zagrebačkom Obzoru 1. rujna 1910., pod naslovom ‘Tko je prvi pjevao hrvatsku himnu’.

Nova epoha

Nakon raspada Austrougarske monarhije i stvaranja Kraljevine SHS, počela je nova epoha u povijesti Gline. Tako je 6. rujna 1929. podignut spomenik kralju Petru I. Karađorđeviću, kojeg je svečano posvetio proto Nikola Ercegovac. Zatim je u povodu 10 godišnjice vladanja Nj. V. Kralja Aleksandra I. u gradu održana proslava, a ‘u crkvi katoličkoj i pravoslavnoj održana blagodarenja u prisutnosti velikog dijela gradjanstva’, piše petrinjsko Jedinstvo 23. kolovoza 1931.

U to vrijeme srpska zajednica u Glini počela je s prikupljanjem novčanih priloga za kupnju novih crkvenih zvona. Jedinstvo 29. listopada 1932. piše da su u Glinu stigla nova zvona za Bogorodičinu crkvu. Zvona su stigla na željezničku stanicu, gdje je priređen svečani doček, a zatim i povorka u kojoj su učestvovala brojna društva, nakon čega je pred pravoslavnom crkvom obavljena svečana posveta zvona, koju je ‘uz veliko sudjelovanje naroda, gradjanstva i omladine’ predvodio proto Ercegovac.

Poznati avangardni umjetnik Ljubomir Micić, rođen 1895., u pismu iz Pariza objavljenom u beogradskoj Pravdi 20. svibnja 1933., prisjeća se uspomena iz osnovne škole u Glini, kao i tadašnjeg crkvenog i vjerskog života: ‘Bio sam i dobar pevač i dobar soko, i čitač apostola u glinskoj srpskoj crkvi. A kasnije i glavni deklamator pred istom crkvom o svetosavskim proslavama. Kao da i sad vidim onu veliku gomilu srpskih seljaka iz Banije i srpskih glinskih građana!’, piše Micić o publici koja ga je s odobravanjem slušala.

U Glini se svake godine 21. rujna održavao crkveni zbor i godišnji sajam. ‘Na dan pravoslavne Male Gospojine održano je crkveno slavlje, jer je parohijalna crkva posvećena na taj dan’, piše Banovac 25. rujna 1938. ‘Kod crkve je bio zbor i igrano je tradicionalno kolo. Djevojke sa đerdanima od 5–10.000 dinara kretale su se u kolu i tražile muževe po starom običaju. Održan je i godišnji sajam, koji je bio dosta dobar.’

Rođeni Glinjanin Damir Mirković sjeća se da ga je otac Jovan, sudac Kotarskog suda u Glini, znao povremeno odvesti u pravoslavnu crkvu koja se nalazila u središtu Gline. Damir Mirković je 1939. bio šestogodišnji dječak, pa se još uvijek sjeća ikonostasa, koji je bio pun ikona raznih svetaca. Tokom nedeljne službe on i otac, kao i drugi ljudi, stajali bi u crkvi, pri čemu su muški bili na jednoj strani, dok su žene bile na drugoj. Mirković se prisjeća i mirisa tamjana koji se širio iz kandila, kao i prote Ercegovca koji je nosio svečanu crkvenu odoru i bio bogato odjeven. Pjevački hor, koji je uključivao i muške i ženske, pjevao je dijelove liturgije sa balkona koji se nalazio unutar crkve, iznad ulaznih vrata.

Najznačajnija promjena u crkvenom i vjerskom životu srpske zajednice u Glini tog vremena bila je vijest da je zbog narušenog zdravlja umirovljen dugogodišnji proto Ercegovac. Prije odlaska u Beograd, parohijani su mu upriličili malu svečanost u povodu umirovljenja i 30. rujna 1940. predali mu prigodan dar – spomenicu sa svojim potpisima u kojoj se nalaze i dvije dragocjene fotografije: snimak ikonostasa i snimak glinske pravoslavne crkve.

To su ujedno i zadnji snimci glinske crkve, jer je nakon sloma Kraljevine Jugoslavije i uspostave zločinačke NDH, Glina u proljeće i ljeto 1941. postala mjesto eskalacije i kulminacije ustaškog terora i genocida nad srpskim civilnim stanovništvom. Nedugo zatim, uslijedilo je i uništenje njegove sakralne baštine. No to su već neke druge, iako povezane, teme.

Članak je prenet sa portala Novosti.