Glina hrvatsko-srpskih odnosa

Piše: Milorad Pupovac

1891.

U Zagrebu je 1891. na izložbi Hrvatsko-slavonskog privrednog društva izvedena Lijepa naša domovino i prihvaćena kao narodna hrvatska himna. 50 godine nakon praizvedbe u kući glinskog trgovca Peleša (nekoliko stotina metara na zapad od ovog mjesta, u ulici paralalenoj sa ovom), a u izvedbi kadeta austro-ugraske vojske, pripadnika 10. graničarske pukovnije Josifa Runjanina (Vinkovci, 1821. – Novi Sad, 1878.). Naziv himne početni je dio pjesme Antuna Mihanovića Domovina hrvatska koju je Runjanin uzeo kao tekstualnu osnovu za buduću hrvatsku narodnu a potom i državnu himnu. Muzičku poduku Runjanin je dobivao od vojnog kapelana, a stečenu vještinu pjevanja i sviranja prakticirao je u zboru pravoslavne crkve i okupljanjima glinskih naprednih, ilirskih krugova. Zahvaljujući ilirskom pokretu slobode u austro-ugraskim pokrajinama i u Glini su se pjevale pjesme slobode. Pjevali su ih zajedno Hrvati i Srbi. Slučaj je htio da hrvatsku narodnu himnu slobode komponira Srbin Josif Runjanin.

1941.

U Glini 1941. prvi put u majskom pogromu 12. na 13. maj, a drugi put 29. na 30. jula, a treći 04. na 5. augusta kvislinška ustaška vlast Nezavisne Države Hrvatske, osnovane pod patronatom nacističke Njemačke i fašističke Italije, počinila je najmasovniji, najbrutalniji i najpodmukliji zločin uništenja srpskog naroda izvan sistema njezinih logora smrti i koncentracijskih logora – zločin u ovoj glinskoj crkvi, crkvi Rođenja Presvete Bogorodice. Taj čin je bio ostvarenje najava više ustaških prvaka, kakva je bila i izjava Milovana Žanića: „ Ustaše! Da znate: ja govorim otvoreno. … Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikog drugog i nema te metode koju mi nećemo kao ustaše uporijebiti da načinimo ovu zemlju zbilja hrvatskom i da je očistimo od Srba …„ (ZA GLOBUS PIŠE IVO GOLDSTEIN Ustaški zločin, partizanski ustanak, četnička osveta, ili: što se doista zbilo u Srbu 27. srpnja 1941.) Tako je nakon 50 godina, u kojima je propalo austro-ugarsko carstvo i formirana država koja je bila izraz zajedničkih slobodarskih težnji, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca/Kraljevina Jugoslavija, a unutar nje Banovina Hrvatska, umjesto ilirske pjesme slobode Glinom ovladala ustaška pjesma smrti. Zbog čega? Zbog drugačijih pogleda na odnose u zajedničkoj državi? Zbog sukoba koji su te poglede pratili (uključujući i one nasilne)? Zbog ideje po kojoj nije moguća nikakva zajednička država nego jedino onakva kakvu najavljuje Milovan Žanić?

1991.

Urušavanje komunističkih poredaka i federalnih država u slavenskom dijelu Evrope otvorilo je erupciju nacionalizama i nacionalnih stradanja u prošlosti. Progovorila je „glinska crkva“ na srpskoj i „križni put“ (put zarobljenih pripadnika vojski NDH i dijela civila koji su s njima izbjegli) na hrvatskoj strani. Rečeno je da su progovorile zato što se o njima u vrijeme „komunizma“ nije smjelo govoriti. Ubrzo se pokazalo da to nije izraz slobode pristižuće liberalne demokracije već upotreba tih stradanja za nacionalnu, a potom i za ratnu mobilizaciju. Takva upotreba ratnih i poratnih stradanja pripemila je srpske ratne aktere na progon (uključujući i ubistva) glinskih Hrvata nakon 1991., a hrvatske ratne aktere na progon (uključujući ubistva i preimenovanje glinskog Spomen doma u Hrvatski dom) glinskih Srba nakon 1995. Jedna historijska trauma na drugu historijsku traumu.

Što bismo trebali?

Još nije prošlo 50 godina od posljednje glinske hrvatsko-srpske traume. Ali nije ni trauma zacijeljena, a pogotovo se nije dogodilo ono što omogućava zacijeljivanje. Nije se dogodilo ni priznavanje ni suočavanje. Umjesto toga jedni relativiziraju, drugi negiraju. Primjer za to je da na ovoj zgradi ispred koje stojimo još uvijek nema natpisa Spomen dom. Malobrojni priznaju i imaju javnu svijest o zločinu koji su ustaše 1941. počinile prema Srbima nakon što su ih u ovdje doveli na „pokrst“. Poduke koja bi omogućila suočavanje s tim nema ni školama a u javnosti samo kao informaciju o komemoraciji kao što je današnja. (vidi: Telegram: Autorski tekst Milorada Pupovca: Tko u Hrvatskoj uopće zna kakav se jeziv zločin 1941. dogodio u pravoslavnoj crkvi u Glini?) Još uvijek nema priznavanja koji bi omogućilo da se današnji naraštaji distanciraju od pokreta, simbola i ideja koji su do ovog zločina doveli i da se buduća pokoljenja oslobodi bilo kakve odgovornosti za zločine koje je netko počinio u ime naroda kojem pripadaju i države koju grade.

Što ne bismo ni trebali ni smjeli?

Sasvim sigurno ne bismo smjeli skrnaviti dostojantvo sjećanja na žrtve na ovom mjestu ubijene. Ni ovdje ni drugdje. Ne bismo smjeli činiti ono čemu su ove žrtve ovdje ili druge žrtve drugdje služile i još uvijek u određenoj mjeri služe. Naime, žrtava, koliko god bile velike i teško podnošljive, ne bismo se smjeli sjećati tako da obnavljamo mržnju. A upravo to se događalo ovih godina i događa se ovih dana. S ovog mjesta treba reći – to je skrnavljanje dostojanstva žrtava! Žrtve se također ne bi smjele upotrebljavati a kamo li zloupotrebljavati za političku korist, za političko nadmetanje u sjećanju na njih. I to je skrnavljenje dostojanstva sjećanja na žrtave!

Mi razumijemo kojim putem u traženju odgovora na ova dva pitanja trebamo ići. To svakako nije put sukobljavanja u sjećanju na žrtve. Pogotovo ne institucionalizirano sukobljavanje sjećanjem u kojem državne politike postaju njihovi gospodari i gospodari naših osjećaja. To također nije ni put u kojem se svatko sjeća samo svojih žrtava a ne želi čuti za žrtve drugih jer one ne spadaju ili po takvom osjećaju ili razumijevanju ne pripadaju našoj moralnoj obavezi sjećanja. Mi taj put vidimo, i nastojimo ga graditi kao put bez sukobljavanja s pomoću žrtava. Mi stupamo na njega i krećemo se njime ovdje i na drugim mjestima (u mjeri u kojoj nam to ljudi i okolnosti dopuštaju) s moralnim imperativom sjećanja na druge.

Zato smo jučer posjetili grob Franza Žužeka u Soteski pored Novog mesta, glinskog župnika koji je sprečio da zločin uništenja glinskih Srba 1941. bude manji. Žuzek je spriječio da zločin bude i gori, ako od Gline može biti nešto gore. On spada među one malobrojne moralno hrabre koji su se protivili tom zločinu uništenja. Koji je imao moralne snage suosjećati s drugima i štiti ih.

Zato smo i ove kao i prošle godine položili cvijeće kod spomenika ubijenih hrvatskih civila i poginulih hrvatskih vojnika u ratu 1991. – 1995.
Zato se i ove godine tražimo da se na ovu zgradu ispred koje stojimo vrati ime Spomen dom.

Vječna im pamjat!

(tekst pisan na osnovi govora održanog na komemoraciji žrtvama glinske crkve 29. 7. 2022.)