Novosadske umetnice poklonile stan devojčici Kristini koja uči uz sveću da majci obezbedi bolji život

17. March 2021.
Desetogodišnja Kristina Knežević i njena teško bolesna majka Vuka Disić, o čijoj su teškoj sudbini nedavno izveštavali svi mediji, dobile su krov nad glavom! Prvi put će imati svoj dom, s kupatilom i strujom, a sve zahvaljujući poznatim novosadskim umetnicama, vajarki Violeti Labat Mitrušić i njenoj sestri, kompozitorki Jasmini Mini Mitrušić koje su odlučile da im poklone stan u Zmajevu, koji su nasledile od svog oca Borislava.
violeta-kristina-vuka-stan-zmajevo-naslovna
Foto: Luftika

Piše: Angelina Čakširan, luftika.rs

– Gledala sam na televiziji emisiju o Kristini i Vukosavi, srce mi se cepalo kad sam videla u kakvim užasnim uslovima žive. A uprkos tome, ta divna devojčica, koja uči uz sveću, ima sve petice i želi da jednog dana svojoj majci i sebi obezbedi bolji život. Odmah sam nazvala sestru i predložila joj da stan našeg pokojnog oca, profesora biologije u zmajevačkoj osnovnoj školi, poklonimo Kristini i Vuki. Ni ona ni ja ne nameravamo tu da stanujemo, nismo razmišljale ni o prodaji, šteta je da taj prostor stoji neiskorišćen i da propada.

Mina se odmah složila pa sam potražila žabaljskog humanitarca Mileta Jovanovića koji je u medijima pokrenuo priču o teškom životu majke i kćerke, i saopštila mu našu odluku. Preostalo je samo da njih dve pristanu i tako smo se našli u Zmajevu. Bila sam dirnuta njihovom reakcijom, obe su plakale, prosto ne verujući da konačno imaju dom – priča Violeta Labat Mitrušić i dodaje da sada predstoji kompletiranje dokumentacije kako bi se dvosoban stan s kupatilom, kuhinjom i velikim tavanskim prostorom i zvanično preneo na nove vlasnike.

Više gladni nego siti

Mile Jovanović, osnivač Udruženja građana “Put, istina i život”,  koje  pruža pomoć samohranim majkama, starima i bolesnima, ugroženim grupama, uz Kristinu i Vuku je punih sedam godina. Upoznala ih je, sasvim slučajno njegova supruga Milanka, kada su je zaustavile na ulici moleći za malo hrane. U to vreme stanovale su, zajedno s teško obolelim Đorđem, glavom porodice, na salašu nekoliko kilometara udaljenom od Žablja. Bez vode i struje, više gladni nego siti.

– Milanka ih je odvela kući i nahranila, dali smo im nešto odeće, nabavili lekove za Đorđa, koji je godinu dana nakon toga preminuo od kancera. Kristina je bila užasno vezana za oca, i dan danas spava s njegovom slikom, pamti svaki trenutak proveden s njim, a imala je samo četiri godine kada je umro – kaže on.

Kompletan članak pročitajte na sajtu luftika.rs.

Click