Šta su primarna dobra: Prihod, obrazovanje, zdravlje i slobodno vreme, ali slobodno vreme za šta?

24. October 2022.
Da li slobodno vreme spada u tzv. primarna dobra, pored prihoda, obrazovanja i zdravlja? Za Marksa je slobodno vreme označavalo slobodu od najamnog ropstva, odnosno mogućnost svakog pojedinca da provede svoje vreme kako on ili ona to želi. Ono može obuhvatati i ono što se tradicionalno smatra „radom", ali samo ako takav rad predstavlja potrebu za samoostvarivanjem, koja je, sama po sebi, poželjna. U klasnim i siromašnim društvima rad se preduzima ne zato što ljudi vole da rade već zato što to moraju kako bi opstali. U takvim društvima, kao što Marks beleži, rad je napor, bol i poniženje.
Branko_Milanović_-_Festival_Economia_2018---Copy
Branko Milanović (2018). Foto: Niccolò Caranti, CC BY-SA 4.0, Wikimedia Commons

Piše: Branko Milanović

Moj skorašnji blog i rasprava koja je usledila bila je vezana za dobra koja mogu biti deo indeksa ljudskog razvoja Ujedinjenih nacija (HDI). Kao što je već poznato, indeks od samog početka čine tri vrste „dobara”: prihod (izmeren u BDP-u po glavi stanovnika), obrazovanje (broj godina školovanja) i zdravlje (prosečan životni vek). (Različite verzije ova tri merila takođe su u upotrebi). Ono što je ovde ključno jeste to što su ove tri komponente implicitno tretirane kao primarna dobra, odnosno kao dobra sama po sebi, a ne kao oruđa koja se koriste zarad postizanja drugih ciljeva.

Ekonomistima je sasvim prirodno da prihod bude primarno dobro. Za njih, on je najgeneričkije primarno dobro zato što se može preobraziti u razna druga dobra: neko ko je bogat može, recimo, da priušti sebi bolju zdravstvenu negu. Druga dva „dobra”, obrazovanje i zdravlje, uključena su čisto na osnovu zdravorazumskog razmišljanja: oba su neretko javno finansirana, sa drugačijom pokretljivošću od BDP-a po glavi stanovnika, i oba imaju veliku eksternalnost. Bolji ishodi u polju zdravstva ili obrazovanja za mene najverovatnije će označavati i bolje ishode za druge na tom planu. (Ako se ja vakcinišem, manje su šanse da će se drugi razboleti; ako steknem bolje obrazovanje, rad sa mnom će povećati i produktivnost drugih).

U svojoj nedavno objavljenoj knjizi Leandro Prados zalaže se za uključivanje političkih dobara u indeks ljudskog razvoja, kao deo primarnih dobara. Kao što sam već pisao, složio sam se sa tim da se ljudska prava i slobode mogu tumačiti kao primarno dobro, ali ne samo u jednoj konkretnoj formi u kom se ono može ostvariti, naime kao demokratija kako se to danas obično definiše i sagledava.

Izvesno je, međutim, da je problem mnogo sveobuhvatniji. Pitanje je zapravo koja su dobra zaista primarna? Po Pradosovom tumačenju ima ih četiri, dok ih je u trenutnom indeksu ljudskog razvoja tri. A čak i ova tri mogu se dovesti u pitanje. Spomenuo sam da se Nuno Palma na letošnjoj konferenciji u Groningenu vrlo glasno pobunio protiv uključivanja obrazovanja na listu primarnih dobara. Njegova poenta bila je savršeno jasna: stičemo obrazovanje kao sredstvo za ostvarivanje većeg prihoda, a ne nužno zbog samog obrazovanja. Drugim rečima, makar 90% ljudi ne uči matematiku ili strani jezik zato što im se to dopada već zbog toga što ih smatraju korisnim veštinama pri rešavanju problema ili nalaženju posla. Stoga nam ostaju  samo dva primarna dobra: prihod i zdravlje.

Ali da li je prihod zaista primarno dobro? Džon Rols se možda ne bi složio. U svom leksikografskom redosledu principa pravednog društva, prva dva načela zahtevaju da institucije održe principe političke slobode i jednakosti na taj način da se manje ili više svima omogući da utiču na političke odluke i da se obezbedi da svi imaju istu šansu. Prihod zauzima ambivalentan položaj. U nekoliko navrata, naveden je kao jedno od primarnih društvenih dobara, kao na primer u Teoriji pravde (A Theory of Justice) i u Zakonu naroda (The Law of the Peoples), čija je tematika u mnogo bližoj vezi sa indeksom ljudskog razvoja, a Rols smatra da viši prihodi mogu biti korisni samo onda kada siromaštvo sputava društvo u stvaranju institucija, odnosno kada sveopšta nemaština ne dopušta društvu da, po Rolsovoj terminologiji, postane „pravedno” ili „pristojno”. Dalje od toga prihod je nebitan. Štaviše, može i da postane smetnja, čak i negativno dobro:

„Pogrešno je verovati da pravedno i dobro društvo mora čekati na visok materijalni standard života. Ono što ljudi žele jeste smisaoni rad sa drugima u slobodnim udruženjima, koja uređuju njihove uzajamne odnose unutar okvira pravednih osnovnih ustanova. U stvari, preko neke tačke ono će verovatno biti pozitivna smetnja, u najboljem slučaju beznačajna zabava, ako ne i iskušenje za prepuštanje užicima i ispraznosti.” (Teorija pravde, IV, 44)

Tako Rols, nasuprot ekonomistima, smatra da prihod može biti korisno sredstvo samo u posebnim uslovima, a čak i tada on se ne posmatra kao primarno dobro, već prosto kao sredstvo potrebno za dostizanje „pristojnog” društva. Uključivanjem političke slobode, Rols se približava Pradosovom viđenju toga šta su primarna dobra, ali bi on iz njih izuzeo primanja (nakon određenog praga).

Možemo zaći još dublje. Marksu slobodno vreme predstavlja isključivo „bogatstvo”, pravo primarno dobro. Rekao je:

„Ali slobodno vreme, vreme kojim se raspolaže, jeste pravo bogatstvo – delom za uživanje proizvoda, delom za slobodno delanje, koje nije kao rad određeno prinudom neke spoljne svrhe koja mora biti ispunjena, čije ispunjenje je prirodna nužnost ili socijalna dužnost, već kako se hoće.” (Teorije o višku vrednosti, Kapital IV)

Slobodno vreme po Marksu nije ono što se danas smatra „dokolicom” ili „razonodom”. Za Marksa je slobodno vreme označavalo slobodu od najamnog ropstva, odnosno mogućnost svakog pojedinca da provede svoje vreme kako on ili ona to žele. Ono može obuhvatati ono što se tradicionalno smatra „radom”, ali samo ako takav rad predstavlja potrebu za samoostvarivanjem, koja je, sama po sebi, poželjna. Dokolica (leisure), onako kako je mi definišemo, postoji samo u klasnim i siromašnim društvima, u kojima se rad – ono suprotno od razonode – preduzima ne zato što ljudi vole da rade već zato što to moraju kako bi opstali. U takvim društvima, kao što Marks beleži u nekolikim poglavljima Kapitala, rad je napor, bol i poniženje.

Iako su uslovi rada u razvijenim zemljama danas znatno bolji nego što su bili kada je Marks pisao o njima, ontološki karakter najamnog rada ostao je isti: rad je nužnost, ne upražnjavamo ga u potrazi za samoostvarenjem. Suprotno od toga, on većini predstavlja muku, aktivnost od koje bi želeli da pobegnu, da je svedu na minimum. U prilog ovom doživljaju rada kao nečeg bolnog, obratite pažnju na bezbroj restorana sa natpisima na kojima piše nešto poput: „Bogu hvala, petak je!” , i na pozdrave kao što su „Srećan petak!” (koji su sada postali „Srećan četvrtak”), kao i na ostale izraze koji ukazuju na to da su završetak rada, nerad, ili odlazak na odmor poželjne aktivnosti – one u kojima, za razliku od posla, uživamo.

Razonoda je dobro samo zato što mrzimo ono što radimo. U komunističkom društvu iz Marksove mašte razonoda prestaje da bude dobro; nemoguće ju je razlikovati od onoga što danas smatramo „radom”. To da li je moguće ikada doći do takvog društva nije jasno, ali ideja da je stvarno, i naizgled jedino, primarno dobro sloboda da činimo onako kako želimo svakako jeste prilično privlačna.

Onda, ako po Rolsu izbacimo prihod sa spiska primarnih dobara, i prestanemo da posmatramo samorealizaciju (slobodu pojedinca da čini onako kako želi) kao nešto neostvarivo u svim klasnim društvima gde rad nije besplatan, ostaje nam samo jedno primarno dobro. A možda to i ima smisla.

Jer, na kraju krajeva, jedino primarno dobro jeste sâm život.

Izvor: Global Inequality and More 3.0
(prevod: Marko Paunović)

Članak je prenet sa portala RTS.

Click