Vukovar, trideset i četiri godine kasnije: što smo naučili?

Autorka: Iva Anzulović, Izvor: Virovitica.net

VOLJENI GRADIĆ POZNAT KAO ‘JUGOSLAVIJA U MALOM’

Svi su voljeli Vukovar. Kako se rijeka Vuka ulijeva u Dunav u samom centru grada, tako se za Vukovar govorilo kako “postoji milijun gradova u koje možeš odlaziti ali samo jedan u kojeg se možeš vraćati”. Gotovo svaka obitelj posjedovala je čamac kojim bi, u ljetnim mjesecima, veslali do otoka gdje bi majke servirale ranije pripremljene punjene paprike i domaće kobase, očevi vadili bocu vina koja bi se zabijala u pijesak kako bi vino bilo na ‘dobroj temperaturi’, pripremali štapove za pecanje te se družili sa prijateljima. Bio je to grad sa ogromnom garažom u koju su Vukovarci parkirali svojih gotovo devet tisuća bicikala. Kako bi motivirali svoju djecu na učenje, govorili bi im da “ako neće učiti, završiti će kao radnici u Borovu” dok je svaka ulica bila kao jedna mala obitelj, jedna zajednica; sva su djeca uvijek bila pod budnim okom starijih koji bi u ljetna predvečerja boravili na ulici u razgovorima uz kapije ili okupljeni oko gradskih klupa.

Vukovar je bio mali grad u kojem svatko svakog poznaje. Kako se, onda, dogodilo da je oca Siniše Glavaševića u listopadu 1991. odveo u nepoznatom smjeru čovjek koji je desetljećima bio njihov susjed? Što se dogodilo da su dojučerašnji prijatelji okrenuli cijev puške jedni na drugoga? Čemu nas je Vukovar naučio?

Vojnički potpuno neshvatljivo, grad je razoren do temelja. “Vukovar nije bio važna strateška točka za plan Virovitica-Karlovac-Karlobag. Mi smo bili spremni na napad i pružanje otpora ali ono što nismo očekivali ni u najgorim morama je ovakva upornost agresora, ovakvi razmjeri razaranja i iživljavanja nad Vukovarom”, sjeća se vukovarski branitelj Vlado Iljkić. Iako su u isto vrijeme brojni gradovi u Hrvatskoj bili pod granatama agresora, do danas nije jasan motiv kapaciteta razaranja. Usporedbe radi, podsjetimo na brojke u granatama. “Dok bi na Osijek ili Zadar palo pedeset granata, na Vukovar bi palo dvije tisuće”, sjeća se Jastreb, jedan od zapovjednika obrane Vukovara.

Neki Vukovarci takvo iživljavanje agresora pripisuju njihovoj mržnji prema svemu onome što je Vukovar predstavljao a to je – sklad. “Svi su voljeli Vukovar. Taj grad je bio kao ‘Jugoslavija’ u malom gdje je svatko bio dobrodošao, nitko nikome nije znao nacionalnost niti ga je to zanimalo. To je bio grad u kojem se cijenilo dobro raspoloženje, srdačnost i ona iskonska životna radost i svi smo sa veseljem odlazili u Vukovar provoditi vikende dok bi preko tjedna studirali”, sa sjetom se sjeća Beograđanka Staša i dodaje;”Namjerno su nam ga uništili na takav svirep način, kao da su nam htjeli uništiti sve lijepe uspomene koje nas vežu za Vukovar, za period kada smo bili ‘samo ljudi’, kada smo bili najsretniji”.

SJEME MRŽNJE I PLODNO NACIONALISTIČKO TLO

Svi znamo kako je završilo no, malo tko pamti kako je počelo. A počelo je, po sjećanjima Vukovaraca – nezaposlenošću i propagandnom demagogijom. Te 1991. preko 350 tisuća ljudi ostalo je bez posla, tako i u Borovu, Vupiku te mnogim vukovarskim poduzećima i tvornicama. Počelo se paziti na nacionalnosti radnika, da se ne otpusti više Srba nego Hrvata. Već je bila proglašena SAO Krajina, u Pakracu se odvilo zauzimanje policijske postaje a uskoro je u Borovom Selu ubijeno dvanaest mladih redarstvenika. Rat se osjećao u zraku a srpski jezik izazivao bi odbojnost. Vukovar je postao mjesto u kojem su srpski civili odvođeni u nepoznatom smjeru, u njihovim bi lokalima bile podmetnute eksplozivne naprave a uskoro je Tomislav Merčep uveo propusnice za izlazak iz grada. Noću bi se ulicama vozili automobili bez registarskih oznaka i stanovnici srpske nacionalnosti počeli su napuštati grad. U javnom medijskom servisu Hrvatskoj Radioteleviziji zaživjeli su termini ‘ustaša’, ‘četnik’, velikosrpski agresor. Vrlo brzo, Vukovar se našao pod opsadom.

U Beogradu, propaganda Slobodana Miloševića učinila je to da je nekoliko tisuća stanovnika Srbije uz cvijeće ispratilo tenkove koji su krenuli na, ispostavilo se uskoro, opsadu Vukovara. Od tih dana do danas, što je u Hrvatskoj manje poznato ako i uopće, u Srbiji djeluju Žene u crnom koje su svake srijede sat vremena tijekom cijelog rata stajale usred Beograda zbog stida što su njihovi sugrađani na taj način ispratili tenkove koji su razarali Vukovar. Od završetka rata, svakog 18.studenog stoje u tišini držeći natpis “Nikada nećemo zaboraviti zločine u Vukovaru” godinama inzistirajući neka Republika Srbija preuzme odgovornost za sva stradavanja od 1991.-1995., isplati ratnu odštetu, javno se ispriča, pomogne u nalaženju svih nestalih sa svoje strane i zbrine one koji su se borili za “Veliku Srbiju” a koji nemaju nikakav status i nikakva prava već su bili ‘topovsko meso’. U Srbiji su ih tamošnji nacionalisti fizički napadali na sve moguće načine, nemaju podršku nego malobrojnih medija dok ih većina apatične javnosti ignorira ili ismijava.

Podsjetimo, u Srbiji je na vlasti stranka Aleksandra Vučića koji je “izniknuo” ispod skuta Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja no Republika Hrvatska ni u jednom trenutku nije razmatrala prekinuti diplomatske odnose sa susjedom s kojim nas dijeli povijest koju i danas obilježavamo. Naprotiv, aktualni premijer Plenković u jako je dobrim diplomatskim i inim gospodarskim odnosima sa Vučićem kao što je onomad Franjo Tuđman bio u odličnim odnosima sa Miloševićem i sa kojim se redovito čuo telefonom i sastajao. Zanimljivo bi bilo bar zamisliti kako bi povijest pamtila stradavanja u Drugom svjetskom ratu da su se Hitler i Churchill redovito čuli telefonom te družili preko četrdeset puta tijekom bombardiranja Londona?

KADA RIJEČI PRERASTU U GRANATE

Doktorica Louise Lambrichs, francuska istraživačica genocidnih ideologija i spisateljica korijen rata u Hrvatskoj objasnila je ovako:”Mislim da Miloševićeva i Draškovićeva propaganda, ultranacionalistička, negacionistička, s obzirom na srpske zločine u Drugom svjetskom ratu, ne bi imala uspjeha da se za vrijeme Jugoslavije ozbiljno radilo na povijesnom pamćenju, kao što smo mi radili u Francuskoj i Njemačkoj. Mislim da tu možemo načeti ovo vrlo važno, i istovremeno vrlo teško pitanje, pitanje totalitarizma. Ljudi su u Jugoslaviji ipak živjeli u nekom oblačiću, vjerujući da žive u demokraciji i zatvarajući oči pred zločinima režima. Mislim da treba, ne pokušati strpati cijelu stvar pod tepih, kao što se učinilo poslije Drugog svjetskog rata, jer političari uvijek rade tako:’Hajde, nećemo više o tome, graditi ćemo budućnost.’ Ali ne ide to tako jer kad se o tome ne govori, budućnost je strašno slična prošlosti. Dakle, ako želimo da se stvari ne ponove, treba pokušati shvatiti zašto su se dogodile.”

Sličan stav ima i sin ratnog izvjestitelja iz Vukovara Siniše Glavaševića, Bojan Glavašević koji je u vrijeme rada na Filozofskom fakultetu kao znanstveni novak odjela za lingvistiku, imao seminar baš iz etike govorenja. Taj je seminar imao upravo na današnji dan, sjeća se.

“Dogodilo se da mi je seminar iz etike govorenja baš pao na 18.11. i odlučio sam posvetiti seminar fenomenima govora mržnje i demagogije. Htio sam osvijestiti da su demagogija i govor mržnje doveli do Ovčare, do Škabrnje, do Auscwitza, do Srebrenice – do vrlo realnih posljedica. Njemačka nakon Drugog svjetskog rata, to mi je vječiti primjer, ne bi mogla ići dalje da se nije suočila sa time – što se dogodilo, zapravo. Te stvari treba učiti, treba ih istražiti i rasvijetliti.”

U danima kada se Hrvatska suočava sa zabranama kulturnih događanja, gušenjem slobode govora te sve glasnijim nacionalističkim pokličima i povijesnim revizionizmima, opravdano se pitamo – nakon trideset i četiri godine od stradavanja Vukovara, što smo, uopće, naučili?

Tekst je prenet sa portala Virovitica.net.