Vrijeme prije najgoreg

3. December 2023.
Banović energično i sardoničkim tonusom panoramski donosi velik broj neispisanih unutrašnjih krugova kulture, heterogenu galeriju skica i portreta, množinu fenomena i ličnosti
knjiga_snjezana
Kronika sretnih trenutaka, knjiga Snježane Banović

Piše: Đorđe Matić

Jedinstvena je ova knjiga Snježane Banović. A isto tako, i zapanjujuće, prva u tome što radi i što pripovijeda. Ova međutim konstatacija o jedinstvenosti knjige ličnih i generacijskih zapisa, neke vrste memoarske proze i pokušaja rekonstrukcije važnog dijela epohe, zagrebačke, (socijalističke) hrvatske i jugoslavenske – nije nedvosmislena pohvala ni hiperbola. Naprotiv, to je kritička opaska spram ambivalencije sredine u kojoj je knjiga nastala i kao takva otvara odmah problemsko pitanje: kako je moguće da grad ove veličine i značaja tek sada dobiva ovakvu knjigu? Uzmimo primjer usporedbe radi (jer Zagreb voli sebe uspoređivati, iako to ne priznaje): nekadašnji glavni grad zajedničke zemlje razvio je čitavu mitologiju o sebi, a iz nje i stalno rastuću bibliografiju. O mnogo manjem Splitu u posljednjih trideset godina i njegovoj sposobnosti nametanja svoje automitologizacije da ne govorimo.

Ovakav manjak pripada specifičnoj dijalektici koja je ovdašnja, zagrebačka. Ako se, sasvim reduktivno, pogleda kako u historiju kulture, tako i ideološke determinante, Zagreb je oduvijek “grad reakcije” – ne u smislu političke reakcionarnosti (mada ima i toga), nego, terminološki i fenomenološki dosljedno napisano, re-akcije, grad koji se, drugačije rečeno, često u odnosu na događaje postavljao antitetički, stvarajući kroz naročitu vrstu suprotstavljanja svoje vrijednosti. Nije slučajno da je najveći pisac grada i nacionalne kulture, Miroslav Krleža, i sam bio takva vrsta figure, one u stalnoj opoziciji, u “permanentnoj antitezi”. U negativnom obliku pak, ova reaktivnost može biti i metafora dekadencije, inata, neosviještenosti, kalkulantstva i ideološkog straha, naravno, kao trajnih bolesti.

Nedostatak sličnih radova otkriva da su najvrsniji, najtrajniji kulturni artefakti i naslijeđe proteklih pola stoljeća nastali samo i jedino u kontekstu iz koga se danas na svaki način taj i takav onodobni Zagreb pokušava izmjestiti: iz zemlje koja se zvala Jugoslavija

Ako se tome pridoda najvažnije – to da ova knjiga donosi posljednji zlatni period grada i kulture (istaknuto i u, držim, nepotrebnom podnaslovu “Odlomci iz ludih osamdesetih”), što se inače tržišno (a ne idejno) rauba nemilosrdno godinama, mitologizira lišeno konteksta i okljaštreno – onda nedostatak sličnih radova otkriva i prostor reprimiranog, traumatičnog, nad nesvjesnom nelagodom da su najvrsniji, najtrajniji kulturni artefakti i naslijeđe proteklih pola stoljeća nastali samo i jedino u kontekstu iz koga se danas na svaki način taj i takav onodobni Zagreb pokušava izmjestiti: iz zemlje koja se zvala Jugoslavija.

Ova je i u tom smislu od rijetkih knjiga što su uglavnom prevladale taj problem, već u pogledu terminološkom – ponajprije ispravljanjem anakronizama kojima se inače u Hrvatskoj vodi trajni ideološki “meki rat” za prošlost – ovdje kad autorica govori o “Hrvatskoj sedamdesetih”, onda i misli na SR Hrvatsku, a ne na neki anakroni vječni entitet koji se ovdje podvaljuje, aktivno falsificirajući povijest. Snježana Banović, iako napušta znanstvenu formu, nije napustila i etičnost strukturne odgovornosti označavanja u knjizi u kojoj je to najviše potrebno.

Kao da potom hoće nadoknaditi nedostatak ovakve memoarske literature, i spomenutom reaktivnošću, autorica – uostalom, kao dijete svoga grada i po vlastitoj motivaciji, kao promatrač, sudionik, udjelom biografije, iz prvog lica, a onda profesionalnim određenjem povjesničarke, rešeršom, kao kroničar i tumač, ali i čistom voljom da se takva knjiga napiše, da se nešto učini od tolikog privatnog i općeg kulturnog kapitala – energično i povišenim, sardoničkim tonusom, oslobađa i panoramski donosi velik broj neispisanih unutrašnjih krugova kulture, heterogenu galeriju skica i portreta, množinu fenomena i ličnosti.

Uz protagoniste, istinski je impresivan broj pojava zagrebačke i jugoslavenske scene koje prolaze kroz knjigu, u smjenjivanju “visokog” i “niskog” u ovoj (meta)povjesnici, u rasponu od ljudi takozvane popularne kulture do najviših, institucionaliziranih, elitnih i elitističkih, društveno priznatih. Neke je znala lično, ostale su znali svi. Centralne, noseće ličnosti koje su incipit i težište svakog poglavlja, služe i kao otvaranje prostora za uvođenje i sporednih likova, s namjerom da se svi u par poteza oslikaju ili makar kratko pobroje: krajnji i zaboravljeni marginalci i stvaraoci koji su mijenjali i nastavljaju mijenjati kulturu do danas, predstavnici “kulture niske rezolucije” i doajeni visoke umjetnosti, poznata lica i statisti na gradskoj sceni, zvijezde i gubitnici, političari i bircuska opozicija, sveučilišni profesori i pisci bez knjiga, boemi i gradske ljepotice… “neženje bez stana, putnici bez para”, uostalom. Iznad svega, kao centralno mjesto generacijske identifikacije – brojni rokenroleri, novovalovci. S pravom. Jer oni su ti što su, na čelu s onim pod inicijalima “B. Š.”, ključnim, za tako kratko vrijeme učinili ovaj grad većim od sebe, promijenili mu način kako se vidi i kako ga vide, samu svijest grada i konačno čitave zemlje. Sve je to silno uzbudljivo dok se čita, ovako izmiješano, iz poglavlja u poglavlje, do kraja.

Ako se netko upita zašto je baš Snježana Banović napisala ovakvu knjigu, odgovor je u dubljoj logici: zato što nije bila protagonist – oni nikad ne pišu panoramske kronike nego uglavnom o sebi i iz sebe. Naprotiv, “debitanti” scene, još u procesu razvijanja, koji promatraju stvari sa strane ujedno se formirajući, da bi na kraju i sami postali umjetnički ili kritički movensi – takvi su namjereni za ovu vrstu knjiga. I oni koji napuštaju: početno, tinejdžersko vrijeme, dokolicu, “Duhanske putove”, Polet, rokenrol, prve uzore, ljubavi – i figuru koja je neimenovana, ali je kao centralna karijatida čitave konstrukcije, stožerna ličnost koja je i ovih dana podigla svoj antički bijes, reaktivno, i karizmatska pojava koja jedina, uz Krležu ranije, u kulturnoj historiji našega grada i danas kao elemenat lebdi nad njim, nad gradom.

Kad bi onda u tom srastanju i rastajanju s mrvom ironije i igrajući se značenjem sve ono sveli na jedan termin, to bi možda bio “POP ART”. Kao na novoj, našoj verziji čuvenog omota “Sardžent Pepersa”, albuma Bitlsa, kako ga je napravio najveći britanski pop-artist Piter Blejk, i Snježana Banović je postavila svoj i ovdašnji, naš kolaž s bezbroj lica “svijetu na vidjelo”. Umjesto članova Bitlsa koji na omotu ploče stoje u prvom planu, ovdje bi mogle biti četiri “Snježane Banović”, u četiri razdoblja: zagrebačka tinejdžerka koja ulazi na scenu bočno, oblikuje se u javnosti, u gomili povezanoj u jedan “živčani sustav” i u intimi neobične autorske i renegatske figure; zatim druga, mlada žena koja napušta gradski, ulični “teatar” i “duhanske putove” jer im je istekao rok trajanja i okreće se širim perspektivama, vlastitoj akademskoj formaciji; onda, kao treća figura, u teatru, kao praksi i kao znanosti, prelazeći tih nekoliko simboličnih metara od Kavkaza do HNK-a, da bi se temeljno i pro futuro bavila institucijom najveće simbolike za nacionalnu kulturu, a nužno i društvom. Na kraju, četvrta, ova koja piše memoarski, rekonstruira svoj rani život u mnogim krugovima kulturnog života i “pomiruje” metaforički put od istog “Kavkaza” do prve prave zrelosti. U tom putu, u sposobnosti da se pokriva više svjetova unutar jednog, šireg, a poslije nestalog, kao i u vlastitom pogledu, sjećanju i pisanju koje je uvijek dijelom, teorijski, “nejedinstven pripovjedni prostor” (M. Velčić), nužna fikcionalizacija i subjektivnost, knjiga postaje takva kakva jest – “drukčija od drugih”, da rečemo lakšim tonom citata benda iz onog doba.

Latentni osjećaj kataklizme, vremena što je došlo kasnije i srušilo sve, ostaje dakako prisutan. Ali ostaje i knjiga koja će kod čitanja jednako blažiti i buditi bijes što je to tako i što se sve dogodilo tako, prvo najbolje, a onda najgore što je moglo.

Članak je prenet sa portala Novosti.

Click