Kada se dvije časne sestre zaljube

Piše: Jelena Kontić

Marita i Fani su dvije mlade djevojke. Upoznale su se prije više od deset godina u Zagrebu. Žive zajedno na jednom od hrvatskih ostrva. No, u njihovoj priči krije se još nešto, nešto neobično, nesvakidašnje, hrabro i veliko…

Marita i Fani su dvije mlade časne sestre. Upoznale su se tokom katoličkog okupljanja u Zagrebu i zaljubile se jedna u drugu. Žive u dva odvojena samostana čiji zidovi postaju preuski. Iako je ranije to bila, crkva je za njih sve manje utočište i utjeha, a sve više razočarenje i mjesto seksualnog i psihičkog zlostavljanja. Istovremeno, u njima se budi hrabrost i želja za promjenom i slobodom.

Vođene ljubavlju donijele su možda i najtežu odluku u svojim životima: Marita i Fani skidaju odore, napuštaju samostan i počinju zajednički svjetovni život. Navikavaju se na slobodu živeći na jednom od dalmatinskih otoka gdje se nadaju da će ih tradicionalna lokalna zajednica prihvatiti – prvo kao nekadašnje časne sestre, a onda i kao partnerke koje su spoznale ljubav, život i slobodu.

Zvuči kao filmski scenario, što zapravo i jeste, ali po istinitoj drami koju su ispisale upravo junakinje Marita i Fani. Njihovu priču na filmsku traku prenijela je mlada rediteljka i producentkinja iz Hrvatske Ivana Marinić Kragić. Njen dokumentarni film, nazvan višeznačno “Nun of Your Business”, premijerno je prikazan na prošlogodišnjem izdanju Međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox na kojem je zaslužio nagradu publike. Privilegiju da pogleda film imala je i podgorička publika, tokom Međunarodnog festivala dugometražnog dokumentarnog filma UnderhillFest koji je održan u septembru. Film je prikazan u regionalnoj selekciji u okviru koje je osvojio i nagradu “Maslačak”, jednoglasnom odlukom tročlanog žirija.

”Nerijetko teme koje se bave pitanjima o jednakim pravima i slobodama za sve ljude, ma kojih seksualnih opredjeljenja bili, zaglave na tom prvom stepeniku, na toj samoj temi kojom se bave. Ivana Marinić Kragić je jedna hrabra i prije svega duhovita Splićanka, a usput i rediteljka ovog filma, koja uspješno nadilazi sve moguće zamke ove tema i to na kakav način! Inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, ona nas sve vrijeme miluje i nježno navodi na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su njene junakinje prolazile zajedno sa njom. Duhovit i genijalan film o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one konačno pronalaze ljubav i jedna drugu!”, obrazložio je žiri u Podgorici.

Ovaj dokumentarac prenosi individualne osvrte i zajedničku priču Marite i Fani, a predstavljene su i scene njihovog života u samostanu, uglavnom rekonstruisane. U tim scenama pojavljuju se: Maruška Aras, Mia Anočić Valentić, Iva Mihalić, Ana Maras Harmander i druge glumice.

Detaljnije o svom ostvarenju za “Vijesti” govori Ivana Marinić Kragić. Ona je 2012. godine završila studij snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a zatim režirala kratkometražni naučnofantastični film “Odlazak”, adaptaciju istoimenog stripa međunarodno priznatog crtača Igora Kordeja. Kao producentkinja je za kuću “Marinis Media” radila na razvoju eksperimentalnog dokumentarnog filma “Novi Južni Zagreb” reditelja Darka Fritza i dugometražnog igranog filma “Reži” reditelja Koste Đorđevića.

S obzirom na neuobičajene okolnosti i živote glavnih junakinja, kako je počeo rad na filmu i kako su se kockice složile u ovom slučaju? Takođe, s obzirom na okolnosti, da li su postojala neka (samo)ograničenja?

Prvo je to bilo jedno slučajno upoznavanje preko naših zajedničkih frendova, a tokom godišnjeg odmora… Moji drugari su poznavali Maritu i jednom prilikom smo se svi našli u istom društvu. Kada je trebalo da se sretnemo kazali su mi unaprijed, “Znaš, to ti je Mari, ona je izašla iz samostana, voli cure. Sa njom je Fani”. Hm, trebalo mi je malo vremena da procesuiram tu informaciju. Upoznale smo se tako preko zajedničkog društva, tokom ljetovanja na Korčuli i nekoliko mjeseci kasnije, nakon što sam “progutala” te informacije, kopkala me je želja da stupim u kontakt sa njima dvjema i vidim šta se tu još skriva… Sve to me je mnogo interesovalo.

Srećom, i Marita i Fani su bile otvorene od samog početka i spremne da najotvorenije istresu sve iz sebe i ispričaju cijelu priču, makar u razgovoru sa mnom. I to je bilo iznenađujuće jer sam očekivala da će biti potrebno nešto više vremena, da ćemo bukvalno ići kroz taj proces korak po korak, pipkajući u mraku dokle smijem(o) ići… Tako smo se doslovno našle na kafi i od prvog minuta krenuo je otvoreni razgovor. I upravo to je bilo prvo što me je šokiralo, a kasnije kada sam čula šta su sve preživjele dodatno sam bila šokirana, jer nijesam mogla ni vjerovati ni zamisliti u kojim sve smjerovima se ta njihova priča, odnosno život, može razviti. I da napomenem – sve to naprosto nije moglo da stane ni u film…

Šta ste prikazali, ili željeli da prikažete u filmu?

Željela sam prvenstveno da zadržim tu ličnu perspektivu i da film prati samo njihova iskustva. Sve skupa je tako krenulo.

A njih dvije i njihovi životi?

Naravno, njima je trebalo par godina da se osamostale i naviknu na svjetovni život, jer su one svoje formativne godine tinejdžerstva pa do kraja fakulteta zapravo provele u samostanu i na neki način propustile tu izgradnju ličnosti u svjetovnom svijetu. Ko od nas zna o čemu sve moraš razmišljati ako izađeš iz samostana, ko razmišlja o tome? Ali, da, kada izađeš iz samostana odjednom moraš razmišljati o mnogo čemu. Moraš razmišljati o tome kako ćeš se pozicionirati u društvu, gdje ćeš živjeti, šta ćeš raditi, kako će te okolina prihvatiti, i to ne na uobičajenom nivou, već kako će te okolina prihvatiti prvo kao bivšu časnu sestru, pa kao lezbejku i onda kao bivšu časnu sestru lezbejku. Pored toga, i lezbejska zajednica ima određene stavove prema crkvi koji se ne podudaraju sa njihovima, a one su ipak zadržale određene vrijednosti koje su stekle svojim iskustvom i životom u samostanu… Sve to zajedno je prilično diskutabilno, ali mislim da ih je održala njihova velika ljubav i davala im motivaciju da guraju dalje, a sva ta situacija u kojoj su se našle ojačala je njihovu vezanost.

Nakon par godina kada su se uspjele situirati i naći shemu kako će funkcionisati u svjetovnom životu, ohrabrile su se i odlučile reći sebi i svijetu: To smo što jesmo, donijele smo odluku u skladu sa onim što jesmo i to je to, a ako se nekome to ne sviđa nas ne zanima!

To djeluje kao sjajan savjet i u manje komplikovanim okolnostima, s obzirom na opterećenost individue mišljenjem okoline, a nekada istovremeno i opterećenjem životima pojedinačnih činilaca zajednice u kojoj se čovjek nalazi.

Pa da, to je u suštini i najbolje nešto za samog čovjeka. Čovjek zbilja previše živi opterećen stavovima i mišljenjima okoline. Ta okolina nas stalno stavlja u nekakve okvire i ograničava nas. Tako, malo pomalo, gubiš sebe, pojavljuju se razne frustracije, a to definitivno nije zdrav način života. Srećom, njih dvije su to sve dobro posložile u svojim glavama i donijele su čvrstu i hrabru odluku da bi na kraju i u procesu filma postigle ono što danas žive, a to je da one same žive slobodno, otkačene od mišljenja okoline. I srećne su.

Tako se simbolično pozicionira i naziv filma: Nije tvoja stvar; Ne tiče te se, uz igru riječju “nun” koja se odvojeno može shvatiti i kao “kaluđerica”, “časna sestra”.

I jeste tako – ne tiče te se s kim sam, ne tiče te se u šta vjerujem, a ne tiče te se baš ni šta se dešava unutar zatvorenih zidova samostana koji kao zajednica jeste dosta zatvoren i koji ne dopušta svjetovnom narodu da uđe u njihove prostorije.

Kao što ste već i kazali u ovom filmu otvarate neke teme koje su u našem društvu na Balkanu danas i dalje sakrivene, na raznim nivoima. Čini se da je ljubav i dalje tabu, kao i ljubav žene prema ženi. Kompleksna je i teška tema vezana za položaj žene, svakako i za položaj lezbejki, a onda u svemu tome mislim da premalo razmišljamo, a kamoli govorimo javno, o životu monahinja u pravoslavnoj, odnosno časnih sestara u katoličkoj crkvi. Stepenica iznad na nekoj (nepostojećoj, nametnutoj tabu) ljestvici su one žene koje su napustile crkveni život, a gej žene koje su se zaljubile i zbog te ljubavi napustile taj život su tek jedinstvena, malobrojna i vjerovatno tabu skupina ili tema.

U njihovom životu, od djetinjstva pa do samostana, preko upoznavanja i rađanja njihove ljubavi, i u krajnjem do odluke da izađu, svašta se dogodilo. Mi linearno pratimo nečiji život, a u ovom slučaju pratimo živote dviju žena koji se u jednom trenutku spajaju. Kako život teče ljudi rastu, nailaze situacije kada se mijenjaš, pa tako i okolina ima određene i političke struje koje prevladavaju u nekim trenucima i određene stavove i društvene norme, ideologije, svjetonazore. Kroz svoje puteve Marita i Fani se dotiču svih tih tema i ja govorim isključivo o tome. Nijesam uopšte željela ulaziti ni u kakav politički aktivizam ili direktne provokacije bilo koga ili bilo čega, već sam željela ispričati priču o ljubavi i hrabrosti…

Pa ipak i film i tema i priča sama po sebi, zbog svega što sam prije navela, jesu provokativni. Ili ih mi kao društvo tako doživljavamo?

Pa da, ali mislim da provokacija i kontroverza nastaju u trenutku kada pojedinac ima određene stavove u odnosu na neke svjetonazore. To bi bila kontroverza. Ali realno, ako na to gledaš kao da je u pitanju stvar nečijeg životnog izbora – kako će ko živjeti, u šta će ko vjerovati, hoće li vjerovati, sa kim će spavati, koga će voljeti… – to su sve ljudska prava koja vam niko ne može uzeti. Takođe, ni to koga ti voliš i u šta vjeruješ ne utiče na druge ljude, a kamoli da ih ugrožava. To je sve individualna stvar, tvoj izbor, tvoj osjećaj, nešto što ti živiš to sam sa sobom, ako si srećan i sa još nekim, i što si ti. Zbog toga bilo kakvo politizovanje ili moralizovanje ljubavi i nametanja toga ko bi koga trebalo da voli, mislim da uopšte ne bi trebalo da budu predmet bilo kakve rasprave. A tek vjera! Vjera nije nužno religiozna. Svaki čovjek mora vjerovati u nešto da bi postojala nekakva nada, jer bez nadanja čovjek nema volje da živi dalje. Kako ljubav nije nužno uvijek romantična, tako vjerujem da ni vjera nije uvijek nužno religiozna. Mislim da su one to nekako uspjele pokazati svojim životnim putem i odlukama, i jedno i drugo.

Da li bi neka poruka filma, odnosno njihovog primjera, bila da je potrebno prihvatiti samoga ili samu sebe i živjeti zarad sopstvene sreće, a ne u okovima društva?

Poruka filma je sve ovo što smo dosad pričale, a to je da je sve stvar slobodnog i ličnog izbora. Ako ti kao pojedinac osjećaš da si takav kakav jesi, onda treba da se zauzmeš za svoje želje, potrebe, način života, posebno ukoliko osjećaš da je to ispravno i da se pokušava oduzeti od tebe. Svakako ne treba mariti za ono što drugi pričaju ili misle, toga uvijek ima… Ja to rješavam tako što se želim osjećati ugodno sama sa sobom, a svjesna svih svojih mana i vrlina, jer niko nije savršen. Zadovoljiti okolinu i sviđati se svima je nemoguće. Najbitnije je da si zadovoljan ili zadovoljna sa sobom, da imaš jasne ciljeve, da si ispravno postavljen u temelju i onda ćeš se okružiti ljudima koji te podržavaju i imaju slične, otvorene i široke, poglede na svijet. Smatram da je samosvijest pojedinca izuzetno važna, a istakla bih da je mnogo važnija u odnosu na političke ideologije i okvire.

Bez reakcije Crkve

Da li je bilo nekih komentara ili reakcija iz krugova Crkve, a da su stigli do Vas?

Film je lična priča i šta bi ko mogao tu da komentariše? Crkva kao institucija nije javno reagovala, a ja mislim i da nema potrebe. Šta bi uopšte mogli reći? One su osjećale to što osjećale i doživjele su to što su doživjele, danas žive kako žive i to niko ne može osporiti ili obezvrijediti. Kao što sam već i rekla, nije mi bila nikakva namjera da provociram ili prozivam nekog ovim filmom, već da ispričam ličnu priču o ljubavi, na koju svako svugdje ima pravo.

Individualizam ne dijelim na muško i žensko

Da li se filmom podstiče novi ugao dijaloga i pogleda na položaj žene u današnjem društvu? Šta Vi, kao mlada rediteljka mislite o tom položaju žena, s obzirom da je to česta tema, nekada i problem, u našim životima?

Ja taj individualizam ne dijelim na muško i žensko, već smatram da je sve samo stvar i pitanje osobe. Mislim da te podjele upravo podstiču diskriminaciju o kojoj se govori, tako da ja malo zazirem od toga.

Smatram da uvijek treba naglas reći ako je nekome nanesena neka nepravda, takve teme treba javno komentarisati, ali podsticati podjele pa i na taj način – ne. Mislim da se to opet dešava u nekim političkim, ideološkim, društvenim okvirima kroz koje politika ulazi u naše živote, sa određenim ciljem osmišljenim narativima. O svačijim problemima treba jednako govoriti.

Tekst je prenet sa portala Vijesti.