Igrači

6. Jun 2020.
Nadvaravanje umjesto politike. Balkanski tango
24fc928448e7bae06b28775ed71abbb5
Đukanović i Vučić, arhiva. Foto: Twitter/Beta

Piše:Balša Brković

Pogledajte Đukanovića i Vučića, sve te piruete i zanose. Njihove države tonu – oni su sve vidljiviji. Obično, što su političari vidljiviji, institucije su – nevidljivije. Ali, taj ples neće stati…

Ima tu nešto od duha izvornog tanga. Pisao sam negdje ranije, možda baš na ovom mjestu, o počecima tanga. Moje informacije su, naravno, prije svega borhesovske: “Evaristo Kariego”. Podsjećam, zbog “hroničnog manjka” žena u Argentini toga vremena, u noćnom životu Buenos Airesa osamstoosamdesetih i devedesetih zapravo niste mogli ni sresti ženu. Tango je nastao kao igra dva muškarca, zato su pokreti tako odsječni, u izvornoj varijanti i vulgarni, a nerijetko je ovaj ples završavan dvobojem. Gotovo da je bio uvod u dvoboj, predgovor za konačni obračun. Onda je kristalni talenat Karlosa Gardela od te igre napravio svjetsku senzaciju – oko devetstodesete Evropa je poludjela za argentinskim plesom, čiji će jedan od “ambasadora” postati i Rudolf Valentino, filmskom verzijom fatalne igre.

Tango je asocijacija na javnu igru, neko bi rekao, igranku, iza koje, može biti, nasmijani i zadovoljni, stoje ova dva igrača. I koliko god njihova igra – kao i svaki ples – bila obmana, neke stvari su isuviše stvarne. Ni ovaj tango nije lišen vulgarnosti, ali, dvoboja, izvjesno, neće biti.

Odnosi između CG i Srbije su na nedostojno niskim granama.

Sve je teže da se ikakva razborita, normalna riječ, probije kroz bezdanu medijsku deponiju. Može li se desiti da neko normalan u Srbiji povjeruje da je položaj Srba ovdje gori nego u NDH, a položaj Srpske crkve takav da se Osmanlija sjećaju sa nostalgijom? Kad ovakve stvari priča čak i jedan patrijarh, kakav god bio, onda se nemojte čuditi onima koji imaju manje mogućnosti da znaju.

Povodom raspada Jugoslavije jedan od suštinskih prigovora Josipu Brozu bio je što nije napravio demokratsku Jugoslaviju, odnosno, ideologija, sa ograničenim rokom, bila je jedino vezivo Titove SFRJ. Osvojena demokratija izvjesno bi sačuvala neki oblik velike Jugoslavije. Ta razmatranja su zanimljiva u svijetlu Đukanovićevog istorijskog izbora da demokratija u nezavisnoj Crnoj Gori nije najvažnija. To je opasna procjena. Takva država je slaba i neotporna na istorijske potrese. Neobično da Đukanović koji je izraziti pragmatik ne shvata temeljni problem o kome govorimo. Ili i on spada u one državnike koji iskreno vjeruju da je demokratija dobra, ali da nije za svakoga.

Vole da pomenu Tita, obojica, ali…

A onda se sjetite neke od onih fotografija, sa tih njihovih zabava, ima jedna gdje njih dvojica, Đu i Vu sjede sa nekim bogatim/problematičnim Palestincem. Izgledaju kao dva uzeta đaka, preizrasla… A daleko je od toga. To je samo izgled.

Kad su sami, bez kamera, smiju li se slatko, svima nama? Kako to izgleda? Ne vjerujem da se baš ide do detalja, u stilu: Daj brate skembajte nekog vladiku, da se napravi malo priče, razumeš. Ili, ne daj bože: Daj malo seljačke priče po medijima, ono CG NDH, Turci, razmiješ li ti mene… Definitivno djeluje da se savršeno razumiju.

A što se oni suštinskije razumiju, CG i Srbija su sve posvađanije.

Nadvaravanje umjesto politike. Balkanski tango.

Poslije silnih Vučićevih brljotina oko pandemije, definitivno mu prija povratak na klasične registre. Prediznorna jadikovka. Nacionalna, prije svega.

Mislim da Vučić u svojoj sobi drži Milov poster. Kao što je nekada držao Nikolu Pašića. Đukanovićevo iskustvo (model vladanja) je ključni sastojak u famoznom preobražaju Aleksandra V. “Hoću i ja kao Milo da vladam večno”, poželio je Vučić, i Srbija je dobila – “novog Tita”.

Oba igrača tanga, na koncu su dobila vrijedan poklon – “Staljina za ličnu upotrebu”, kojim će plašiti/mobilisati svoje taman kao Broz nakon 48.

Trajaće ovaj tango.

Tekst je prenet sa portala Vijesti.