TV Rašetanje – Ružna buđenja
RTL Direkt, 12. rujna, 22:15
Premda ima ljudi koji mogu sumnjati i sumnjaju da je Đoković najbolji u povijesti, brojke su nepokolebljive. Prema teniskoj listi GOAT (Ultimate Tennis Statistics), Đoković ima 24 Grand Slama (dva više od Nadala), 39 Mastersa (tri više od Španjolca), bio je 390 tjedana broj jedan (Federer 310, Nadal 209). Obojicu je više puta pobijedio nego što su oni njega. Jedan US Open ukrali su mu besmislenom diskvalifikacijom jer je lopticom nehotično pogodio sutkinju. Odmah je izbačen, Nadal ili Federer prošli bi bez opomene. Da se cijepio, dobio bi i onaj skandalozni Australian pa bi imao 26 titula. Kako god bilo, on “više ne ganja povijest, nego je sam stvara”, lijepo je rekla reporterka Darinka Trgo, dodajući da je Đoković “najstariji tenisač koji je osvojio US Open”. Čini se da će ih osvajati i stariji.
Na listi prvih 20 samo je još jedan Slaven (Ivan Lendl, pod američkom zastavom) i jedan istočnjak (Nastase, Rumunjska). Sve drugo su zapadnjaci, poglavito Anglosaksonci. Isaacu Deutscheruzahvaljujemo skretanje pozornosti na divnu starozavjetnu parabolu o ružnim buđenjima. U toj priči siromašni Jakov obećava bogatom Lebanu da će sedam godina čuvati njegove ovce kako bi mogao oženiti Lebanovu kćer, lijepu Rahelu. Jakov svoj dio pogodbe ispunjava besprijekorno i u noći sedme godine djevojka biva uvedena u njegov mračni šator. Ujutro s užasom shvaća da nije dobio lijepu Rahelu nego njenu ružnu sestru Leah; noć je proveo s tlapnjom za koju je robovao sedam dugih godina. Mi koji smo odrasli u utopiji o svijetu koji pripada svim ljudima – a ta je utopija jednako pripadala i liberalizmu i marksizmu – i kojoj smo, kao Jakov Lebanu, s radošću robovali, probudili smo se u svijetu navijačkih plemena, tlapnja je zauvijek raspršena.
“Znamo da je istina ono što je Novak rekao. Da je slučajno iz neke velike zemlje, dizali bi ga u nebo”, rekao je hrvatski trener Nikola Pilić, gospodin u punom smislu riječi, komentirajući u jednom drugom mediju Đokovićevu izjavu da bi ga na Zapadu odavno dizali u nebo da nije iz Srbije.
A briljantan, čudesan odnos Srbina Đokovića i Hrvata Ivaniševića može biti plodotvoran predložak za šire odnose – ni jedan ni drugi nisu ljevičari, fanatici bratstva i jedinstva, obojica su radosni pripadnici svoga naroda, a ipak se izvrsno slažu, tražeći točke dodira, zaobilazeći mjesta razdora.
I s tom, inteligentnom formulom popeli su se na vrh svijeta, kao još jedan čovjek u bijelom odijelu prije njih, samo taj nije bio tenisač nego bravar.
