Otkrili smo pravu istinu o prosvjedima u Srbiji: ‘Oni ne ruše Vučića, u pitanju je nešto drugo’

Autor: Tomislav Kukec, Izvor: Dnevno.hr

Stigao sam u zabludi da Srbi ruše režim Aleksandra Vučića i da ću kao novinar izvještavati o padu jedne diktature. Putem sam shvatio da je to samo trun, zrnce priče o buntu u Srbiji. Ovdje mladi ljudi Vučića uopće ne doživljavaju. Nebitan im je (a to ga najviše boli). Njih nimalo ne zanima tko će biti predsjednik Srbije. Može to biti, kaže mi jedna studentica, Pink Panther. Bitno je da rade institucije. Da se poštuju zakoni. Da se za kazneno djelo ide u zatvor, a ne na visoku poziciju. Da se na ulicama gradova ne gaze ljudi drugačijeg mišljenja. Bitno je da svatko odgovara za svoj rad, za svoju riječ, za svaki svoj potez. Srbi se bune protiv sustava.

Protiv bezakonja, protiv kriminala. Ovo nije politička borba, da je tomu tako najbolje pokazuje da studenti nemaju lidera, nemaju politički stav, nimalo ih ne zanima pozicija ni opozicija. Nisu lijevo, nisu desno, što su!? E, to najviše plaši i one političare koji su na vlasti i one koji bi na nju htjeli doći. Jer vide da su ova djeca pametna, artikulirana, načitana i prije svega hrabrija i snažnija nego što je itko mislio. U nekom trenutku ovo će se morati maknuti s ulice i početi rješavati institucionalno. Ali kako? Kako kada ulica ne vjeruje nikome. Ulica traži lustraciju (nemam bolje riječi), katarzu, čišćenje od blata koje se nije nakupilo samo u Vučićevom desetljeću, nego i u onima prije. Studenti, srednjoškolci, mladi… Oni ne traže da Vučić ode, iako je to samo po sebi razumljivo. Oni traže korijensku promjenu, možda i utopiju, apsolutnu demokraciju, gdjekad i anarhiju. Oni traže novi, bolji svijet, bez nacionalizma, bez nepoštenja, bez nasilja. Jesu li u tome naivni? Naravno, klinci su, velikih srca, klinci koji istinski vole svoju zemlju i žele joj dobro. Hoće li svijet zbog njih preko noći postati bolji? Neće, naravno. Ali ako njihova poruka do svakog desetog čovjeka u Srbiji, u Hrvatskoj, bilo gdje na planetu, učinili su više nego svi političari ovih prostora zajedno u trideset, četrdeset, ma pedeset godina… I zato stariji plaču kada ih vide na ulicama. plaču jer vide da nada nije izgubljena, plaču jer su ih krvava stopala studenata podsjetila na snagu koju su i sami nekad imali. Plaču jer godinama nisu plakali, zarobljeni u beznađu i apatiji i razmišljanju kako je onako kako mora biti i mi tu ništa ne možemo.

Lice bešćutnog sistema

Zato studenti ne plaču. Nije plakao mladi Dejan Bagarić koji je jedanaest dana proveo u pritvoru zbog uništenja imovine i teške krađe. Čim je pušten, vratio se u novosadski kampus, na „prvu crtu“ obrane dostojanstva, pravde i prava na život. Usputno je ispričao kako su ga u zatvoru grizle stjenice veličine nokta, ali nije kukao, išao je dalje. Nisu plakale ni stotine studenata kojima su tabani bridjeli od bolova već nakon četrdeset kilometara, kada su zastali da se odmore u Inđiji. Noge su im bile pune flastera.

Nisu to bili utrenirani sportaši, neki od njih možda se nikada nisu uspeli na brdašce, a kamoli ovoliko pješačili, ali ponijela ih je energija promjene. Nisu plakali ni kada je cijela Srbija plakala – gradonačelnik Inđije Marko Gašić zabranio im je spavanje u sportskoj dvorani. Ostavio ih je na milost i nemilost hladnoći na travnjaku nogometnog stadiona. Svaki takav gest nekog od Vučićevih SNS-ovaca samo je dodatno razjario masu. Dizali su se na noge u Kruševcu, Nišu, Zrenjaninu, Valjevu, Šidu, Bačkoj Palanki, u malim općinama, selima…

Lice Marka Gašića postalo je još jedno lice bešćutnog sistema koji gazi i mrvi ljudske živote. Doslovce, kao što se pokazalo prije tri mjeseca. Svih ovih dana pokušavam ustanoviti zašto je Srbija baš sada planula. Tri su mjeseca od urušavanja nadstrešnice na obnovljenom željezničkom kolodvoru u Novom Sadu. Petnaest je ljudi poginulo, dvoje ranjeno. Nije to tako mnogo za zemlju s više od sedam milijuna stanovnika, da se nesreća dogodila bilo gdje drugdje na svijetu bila bi oplakana, a život bi krenuo dalje. Ali bila je to iskra koja je zapalila studentske prosvjede kakvi u svijetu nisu viđeni od 1968. Svaki novi dokument, svaki istraživački članak, sve je vodilo prema tomu da su ovi životi izgubljeni kao direktna posljedica korupcije na svim razinama, sve je vodilo prema Vladi, prema Kabinetu predsjednika Srbije, čovjeku bez kojeg se u Srbiji ne može otvoriti ni kiosk.

‘Boli me uvo za predsjednika’

“Ljudi koji bi u normalnim zemljama bili u zatvoru, u Srbiji su na vlasti ili iz države izvlače milijune. I to je stanje koje traje godinama. Otupjeli smo. Postalo je normalno da mediji lažu. Postalo je normalno da se u Beogradu okupi stotinu tisuća ljudi na Autokomandi, a da režimski mediji, a to su gotovo svi, kažu da se u glavnom gradu skupila „šaka jada koja pokušava uništiti veličanstvene uspjehe Aleksandra Vučića“, govori mi u Beogradu Marija.

Gledam srpske vijesti, čitam njihove novine, situacija je nakaradna. Pink, Informer, Telegraf, Blic… Svi oni kao da se natječu tko će više poniziti narod na ulicama. Studentima koji su četrdeset kilometara pješačili do Inđije, a zatim još toliko do Novog Sada, građani su putem davali hranu. Kolače, pite, slatkiše, kuhana jela, netko je – zamislite gada – ispekao prase. Zna se da se prase jede samo kada je čovjek sretan, kada se nešto slavi. „Eto kako srpski studenti tuguju. Žderu, banče i igraju, a kao sjećaju se žrtava“, vrišti s naslovnica beogradskih portala.

“Koliko tisuća eura moraš imati plaću da ti je obraz takav da takvo nešto napišeš“, pita me u grču Peđa u Beogradu. Ima 62 godine, radi kao recepcioner u malenom hotelu za petsto eura plaće. Jedva preživljava. “Nema tih novaca za koje bih ja to napravio. Da i napravim, pucao bih si u glavu od srama već istog dana“, kaže. “Nitko ovdje ne traži smjenu nikoga. Vlada je pala, to nam ništa ne znači. “Zabole me uvo za predsjednika Srbije, on ionako ima samo osam ovlasti, kada bi se poštovao Ustav. Ovo je borba za Srbiju koja je postala trula u svakom segmentu. Ako sada nešto ne učinimo, možemo staviti ključ u bravu i svi zajedno iseliti. Ovako dalje ne ide. Ne ide jer ne može. Ne jer mi ne damo. Nego jer stvarno ne može. Dosegla se granica koju čovjek može istrpjeti. Možda bismo mi trpjeli još malo, ali mladi više ne mogu i neće“, dodaje.

Što nakon ovog?

Uroš ima 38 godina, Novosađanin je. Odrastao je u neljudskim uvjetima, kaže. “Otkako znam za sebe živim u diktaturi, truje me politika, najprije Slobodan Milošević, kasnije svi nasljednici. Nema nikakve perspektive, posvuda je bijeda, kriminal, mafija… Društvo je poremećeno, poremećene su osnovne vrijednosti. Na televiziji su stupidni reality showovi koji slave napumpana usta, mišiće, novac i bahatluk. Sve ono što je i vlast u Srbiji“, kaže Uroš. Dan nakon neviđenih prosvjeda Novi Sad se probudio okupan suncem. Studenti su i dalje na Mostu slobode. Umorni, promrzli, ali sretni.

“Alo, bre! Madonna nas je podržala! Bog te mazo!”, viče oduševljeni mladić u nevjerici. Vijore se zastave, transparenti su i dalje u rukama, zviždaljke na svakom koraku. Pitanje je danas samo što dalje, što nakon ovog orgazmičkog pražnjenja desetljećima akumulirane energije? U ponedjeljak će se Srbija vratiti u život, na posao će oni koji ga imaju. Moraju da ne bi ostali bez bijedne nadnice, milostinje koje primaju svakog mjeseca, a koja im ne pokriva ni osnovne, a kamoli troškove dostojanstvenog života (a ipak su, it te svoje bijede, kupili štošta, netko tjesteninu, netko kruh, napekli kiflice, donijeli mesa, tko je što imao i mogao, hranili studente danima). Što i kako dalje?

U nekom će se trenutku, da, u Srbiji morati uspostaviti normalan život, studenti će se morati maknuti s ulica i nastaviti svoje studiranje i život. Ali to se neće i ne može dogoditi preko noći. Oni su odlučni ići do kraja, a taj kraj je po svemu sudeći zatvaranje Aleksandra Vučića i njegove bulumente iza rešetaka. Tko će biti ministar prosvjete? Zašto ne netko od napadnutih profesora i prosvjetara? Ministar javnih radova? Ima stručnjaka napretek… Studente ne zanima ljevica ili desnica, model koji oni zagovaraju je stručna vlada, vlada nacionalnog jedinstva, lišena osobnih interesa. Dođe li do toga, a sve se više čini kako to uopće nije nemoguće, Srbija će postati lider neke nove demokracije, nekog novog sustava kakav još nije viđen od New Yorka i Bruxellesa do Moskve i Pekinga. Na nama starijima je da ih sada samo pustimo da rade svoje, da se prepustimo toj nevjerojatnoj pozitivi koja zrači iz njihovih nasmiješenih lica, njihovim zagrljajima kojima hrabre svoje uplakane mame i bake. Kao da poručuju, mama, tata, ne brinite, vi ste svoje napravili time što ste nas rodili i odgojili. Dosta ste se namučili. Na nama je sada da sebi stvorimo novi svijet, novu Srbiju u kojoj ćemo htjeti živjeti, stvarati i imati svoju djecu.

Tekst je prenet sa portala Dnevno.hr.