Ostao je goli život u divljini

Piše: Paulina Arbutina

Sunčevi zraci sa istoka oslikavaju snažni Velebit i razlijevaju se nad neobičnim septembarskim mirom sela Medačkog džepa. Umjesto prirodnog, užurbanog ritma ličke rane jeseni nad medačkim poljima je nijema tišina koju uokviruje Velebit, prkosni i vječiti svjedok svih ljudskih nedjela, zla, tragedija i životnih borbi na ovom grubom ličkom terenu. Cijena života ovdje, u selima Medačkog džepa, posebno u samom predgrađu Gospića Divoselu, kao i susjednom Čitluku, Počitelju, Metku, decenijama se mjeri krvlju i surovim preživljavanjem. Drugi svjetski rat, posljednji rat. Iz spržene zemlje Medačkog džepa izrasla je divljina. Tamo gdje nema ljudskih tragova, gazduju životinje, vukovi, čagljevi, medvjedi.

Trideset godina nakon hrvatske vojne akcije sela Medačkog džepa su “očišćen” prostor, i od Srba i od Hrvata. A bogata sela Medačkog džepa bila su sredina puna mješovitih brakova, orijentirana prema Rijeci i Zagrebu sve dok nacionalizam devedesetih nije počeo zatvarati svoje krugove. Ovdje se decenijama nitko nije rodio. U Divoselu, Čitluku, Počitelju broj živih duša može stati na prste jedne ruke. U toj ljudskoj pustinji pravila života, poimanje svijeta je drugačije, vješto izbrušeno.

U prvoj deceniji povratak srpskog stanovništva učinjen je gotovo nemogućim. Obnova je osporavana. Malobrojni povratnici godinama su iscrpljivani životom bez struje, bez vode. Samo najuporniji su uspijevali doći do svog prava. Sami, bez ičije pomoći. Sljedeće dvije decenije nebriga za ovaj dio Hrvatske proizašla je i iz lokalne nemoći za pokretanje života, ne samo u srpskim selima nego kompletnog gospićkog kraja, županijskog centra koji se pretvorio u provinciju. Vrijeme je kao neumoljivi sudija zapečatilo znakove života.

U dvorištu pravoslavne crkve u Metku dočekuje nas vjerni sugovornik Novosti Mirko Zagorac (77) sa Božidarom Travicom (76) i Stevanom Grubićem (83). Kažu da su najmlađi u Metku, posljednja linija odbrane života, rana mladost u osamdesetim godinama.

Ka zaraslim stazama djetinjstva iz Zagreba se prije 16 godina vratio penzioner Božidar Travica sa suprugom. O životu 30 godina poslije vojne akcije “Džep ’93” i počinjenim ratnim zločinima nad srpskim civilima Božidar kaže da je na kraju svima isto, i Srbima i Hrvatima.

– Jednaka nam je sudbina. Kako Srbima od te 1993., tako sad i Hrvatima. Dogodila se propast sela Medačkog džepa, dogodila se i propast Gospića. Sve je pusto, zaraslo, pozatvarano. U “Oluji” su odavde bježali Srbi, sad već deceniju bježe Hrvati. Ostaje samo starija populacija. Na kraju, u čemu je razlika? A rezultat je ova pustinja i džungla. Ne može se komšiji raditi zlo, a da se to zlo ne vrati. Sad smo moja supruga i ja slavili 50 godina braka, bilo je 80 ljudi. Vjerujete mi, nisam znao tko je od njih Srbin, tko Hrvat. To više ovdje nije bitno – govori Božidar, koji priznaje da je našao put u surovoj borbi pojedinca kako će se sam snaći u svojoj nevolji.

Tu pojedinačnu borbu Stevan Grubić stoički vodi sam. Poslije smrti supruge, iako suočen sa ozbiljno narušenim zdravljem, sam uzgaja ovce, rado dočekuje djecu, čak i praunučad, ali, kako kaže, podno Velebita voli svoj život vuka samotnjaka.

– Moj ćeno, ovce i ja, to je moje sigurno utočište. Sa djecom se čujem svaki drugi dan. Iz mog Metka utekao sam u “Oluji”, zatim sam utekao iz Srbije, iz Crne Gore, pa i iz Bosne i opet došao ovdje gdje je srce uvijek bilo. Tamo su mi govorili što se nisam borio, zašto sam došao. Nije to moj mentalitet. Sin mi ima kuću u Bosni, kćerke u Srbiji, ali meni je ovdje najljepši mir koji ni za šta ne bih mijenjao – govori Stevan, a njegove se riječi gube u zvucima crkvenog zvona koje označava podne i razbija harmoniju uspavane medačke ravnice i ćudljivih vrleti Velebita.

– Teško je razumjeti naše izbore. Svi smo mi u ozbiljnim godinama i ozbiljno narušenog zdravlja. Ne moramo biti ovdje. Imamo svoju djecu koja osjećaju krivnju što nismo s njima, ali to je naš izbor – kaže Mirko Zagorac, naš vodič kroz zarasle puteve i zaselke Medačkog džepa.

– Vratio sam se 1999., tad je još pola Gospića nosilo uniforme. Nas nekoliko podiglo je ovdje život. Kuća mi je bila minirana. Pet godina sam vodio borbu za obnovu. I to samo za mojih 35 kvadrata. Ali nisam se dao. To je moje! To je moj Velebit. Na tih 35 obnovljenih kvadrata moja su djeca nadogradila svoj prostor, svoje apartmane, da imaju gdje doći. Imaju gdje otvoriti svoja vrata – govori Mirko dok obilazimo zaraslo medačko groblje na kojem su sahranjeni posmrtni ostaci 27 Srba ubijenih u vojnoj akciji HV-a.

– Računali smo prošla je ta “Oluja”, sve je to prošlo, malo će se pogledati ovaj naš kraj. Mogli smo se dignuti poljoprivredom, mogli su nas dignuti i turizmom, ali ništa. Primjera radi, vrelo Mrđenovac vodom snabdijeva pola Like, ali kilometar dalje od njega 16 familija nema vodu. Da li moram reći da su u pitanju Srbi. Čovjek mora biti jak. Što će? Ljeti još nekog ima. Dođe zima, smrkne u četiri sati, pa do osam uveče, čovjeku dođe da urliče kao životinja. Dojade više i televizija i novine. Tuga te uhvati da ne znaš šta, nemaš kud, i ne želiš. Nikuda – govori Mirko dok prolazimo skoro nepostojećim putem od Metka prema Divoselu.

Kroz gusto granje nad putem kojim se automobil teško probija dolazimo do Počitelja. Ulazimo u otmjeno sređeno dvorište gdje teku penzionerski dani naših vjernih sugovornica, kćerke i majke, Mileve i Nedjeljke Potrebić. Ugledavši nas, Mileva sa praga već govori kako se za godinu dana do njih neće moći doći.

– A ni vodu nismo dobili – nastavlja Mileva naš razgovor od prije nekoliko godina.

I kao da smo jučer bili u dvorištu Potrebića, svi su problemi ostali isti, samo što godine sve više narušavaju puteve i zdravlje naših domaćica. Ali se Nedjeljka u svojoj 91. godini ne da.

– Ova godina je dobro prošla. Prošle godine bile smo dva mjeseca bez vode. Morale smo dovesti 6000 litara vode. Donedavno su nam obećavali pomoći. Više i ne obećavaju. Nas dvije smo u ovom dijelu same. Više nismo zanimljive ni političarima pred izbore. Nikome se ne isplati. Dva usamljena glasa, kome trebaju? – govori Nedjeljka. Iz izbjeglištva se vratila prije 20 godina, a njena kćerka iz Zagreba je došla prije 13 godina.

– Treba popraviti tri kilometra najkritičnijeg dijela puta. Prije dvije godine za uvođenje vode tražili su 18.000 eura za 1200 metara vodovoda. Otkud da ja to dam? Da nas tu ima deset pa da podijelimo. Nažalost, i naše komšije Hrvati odlaze i ovaj kraj će biti sve pustiji. Ovdje može opstati samo autohtoni čovjek koji se ovdje rodio i saživio sa prirodom. Bez ljudi ova se priroda ne može pripitomiti – ističe Mileva.

– Naši krajevi su pretvoreni u isplativa lovišta i rančeve sa kojih se ubiru veliki europski novci. Na našim livadama novac obrću Dalmatinci preko svojih OPG-ova. Međutim, Dalmatinci ovdje neće da žive. Oni dođu, pokose, obiđu svoja stada ovaca i vraćaju se pod svoju maslinu i smokvu. Neće ovdje ostati ni lovci, ni oni iz Italije, ni ovi naši domaći iz Zadra. A mogli smo biti primamljiva destinacija za odmor u prirodi, za turizam. Već su nas i nadanja pregazila. Nas dvije same u ovom pustom kraju počele smo se osjećati kao višak – dodaje Mileva.

Iz Počitelja zapuštenom ličkom kaldrmom kroz divljinu dolazimo do Čitluka. Susrećemo službu Hrvatskih cesta koja krpa asfalt kod kuće Ljubana Krajnovića (61), najmlađeg stanovnika sela Medačkog džepa. Ljuban živi sa suprugom Snježanom, Hrvaticom iz Bilaja, sin im radi u Irskoj. Predratni mješoviti brak odolio je svim srpsko-hrvatskim sukobima i nedaćama. Ljuban je sa suprugom živio u Čitluku sve do 1993., do “Oluje” u susjednom Metku i Raduču, zatim u Srbiji gdje je napravio kuću, prodao je i vratio se pod Velebit.

– Najteže je što nema ljudi. Neće ih ni biti. Prve komšije su mi Hrvati iz sela udaljenih pet kilometara. Lijepo živimo, snalazimo se. Nakon 30 godina bilo bi nenormalno da se mrzimo. Vrijeme je prošlo, a ostao je goli život u divljini. Naši Srbi neće da se vrate. Ovdje su se dogodile tragedije, srpska sela stradala su u Drugom svjetskom ratu, stradala su i u posljednjem ratu. Tegoba našeg naroda je teška i preteška. Međutim, sinovi ovog kraja zapustili su svoja ognjišta, grobove, nisu svoju unučad vezali uz svoje korijene. To tako nije zapustio ni jedan narod. Mi koji živimo ovdje i oni koji se nisu vratili, postali smo dva svijeta različita. Mogli smo mnogo više i mnogo bolje. Narod sve može, pojedinac ništa. Mi malobrojni koji smo se vratili na svoje, nas ništa nije dočekalo na dlanu. Godinama smo se borili sa državom za svoje pravo na obnovu – govori Ljuban.

– Ja sam bio učesnik na srpskoj strani od početka do kraja rata, kad sam se vratio prošao sam sva policijska ispitivanja, moji prijatelji Hrvati znaju tko sam i gdje sam bio, pričamo o našem zlu, nemamo se ovdje što lagati, sve je jasno. I ponosno hodam kroz Gospić. Dignute glave. Živim u svome. Sjedim sa svojim susjedima Hrvatima sa kojima smo se iskrvili i koji su te 1993. prošli kroz moj Čitluk. Prošao bih i kroz njihovo selo. Takvo je bilo vrijeme. To je rat. Danas smo dobri. Sin sam partizana koji je bio zanemario svoju pravoslavnu vjeru, a ja sam poslije svega vratio ikonu Jovana Krstitelja u našu kuću, u Čitluku. Pod mojom ikonom sjede moji prijatelji Hrvati. Oni mene pozdrave sa “hvaljen Isus”, ja njih sa “Bog pomog’o” – priča nam Ljuban.

– I ne mogu da prećutim kad iz Beograda truju ovaj preostali život ovdje. Negativne informacije o tome kako su Srbi ugroženi u Hrvatskoj, kako je živjeti svaki dan sa Hrvatima, dizanje tenzija, pričanje o našem životu a da nas ovdje nitko ništa ne pita. O Krajini, daleko odavde, na sve strane pišu se knjige, ali ovdje se brani život i stvara ta istorija. Neka nas već jednom puste na miru. Prošlo je, ljudi, 30 godina, pola ljudskog života. Živjeli smo mi sa Hrvatima i prije svih tih učinjenih zločina – zaključuje Ljuban dok nas ispraća ka Divoselu.

Uskim putem koji je isprekidan vododerinama, okružen minskim poljima i podivljalom šumom, iz Čitluka nastavljamo do Divosela i samog Gospića. Divoselo, nekoć jedno od najvećih ličkih sela, danas je čista divljina u kojoj se ne naziru ni tragovi ljudskog pustošenja i zla. Kroz šipražje, trnje i tridesetogodišnja stabla, čije krošnje već pucaju pod moći nekontrolirane prirode, ne prepoznajemo više ni centar sela: ostatke nekadašnje škole uz sam put, ne vidi se ni partizansko groblje, nema traga ni domu kulture koji se još prije nekoliko godina nazirao kroz stabla. Tražiti ostatke nekadašnjih kuća, poneki kamen temeljac ili ostatak plota bio bi opasan proboj. Izbijanje iz džungle Divosela u samo par kilometara udaljen centar Gospića predstavlja kulturološki i civilizacijski šok. A sunčeve sjene sa zapada pokrivaju Velebit i miluju Medački džep na umoru.

Članak je prenet sa portala Novosti.