Stvarna politika postoji samo u odnosu prema prošlosti
Piše: Dragan Markovina
Poznavatelji političkih i društvenih prilika u Hrvatskoj već godinama znaju da su proljeće i rano ljeto doba godine kada kreću rasprave o prošlosti, podigne se čitanost portala i temperatura u javnosti, svi mi koji djelujemo u javnosti po tko zna koji put ispisujemo manje-više sadržajno isti tekst, a da se stvari niti za milimetar nisu pomaknule s mrtve točke. Krene to s obilježavanjem jasenovačkog proboja, nastavi se s Danom pobjede i komemoracijom za žrtve Bleiburga, da bi se konačno zaključilo s Danom antifašističke borbe i nekadašnjim zajedničkim Danom ustanka naroda Hrvatske i BiH. Kako nam uskoro slijede izbori, sve je dodatno začinjeno pitanjem odnosa prema ustaškom pozdravu koji je još jednom odlukom suda ovih dana gotovo legaliziran. Zahvaljujući pak činjenici da se ove godine misa za žrtve Bleiburga upriličila u sarajevskoj Katedrali, ove intenzivne rasprave su se ozbiljnije preselile u BiH, pa smo dobili i antifašističke prosvjede i rezoluciju državnog Parlamenta i suludu raspravu u Skupštini Republike Srpske u kojoj se istovremeno pozivalo na tradiciju četništva i na antifašizam, ali i zategnute koalicijske odnose u Federaciji i sve u svemu se kompletna Bosna i Hercegovina sasvim vjerno pretvorila u Hrvatsku posljednjih dana.
Prošlost kao glavna tema
Prošlost kao glavna tema nije nestala niti u Srbiji, u kojoj jedan od vodećih tjednika objavljuje niz portreta istaknutih političara s ozbiljnim revizionističkim pristupima, a o tome koliko je odnos prema prošlosti u temeljima sve ozbiljnije političke krize u Crnoj Gori, ne treba previše trošiti riječi. Naizgled riječ je o nekakvoj paralelnoj stvarnosti koju nam, po tumačenju onih koji bi jednostavno željeli ostaviti sve povijesne rasprave iza sebe i razmišljati isključivo o ekonomiji, ekologiji ili budućnosti općenito, vladajući serviraju upravo da bi pokupili političke poene i suspendirali svaku raspravu o stvarnim životnim problemima. Problem s ovom teorijom je u tome što je ona tek dijelom točna, budući da je više nego očito da sve te rasprave služe za skupljanje političkih poena, no ono što ljudi koji je zagovaraju propuštaju uvidjeti jeste to da se radi o jedinoj istinskoj politici kod nas. Druge politike, kao ni drugih tema jednostavno u punom smislu riječi nema. Živimo u kombinaciji neoliberalnog kapitalizma u kojem se nalazimo na položaju europske periferije, odnosno polukolonije i rođačkog kapitalizma koji je, a radi se o poslovima srednjeg i nižeg dometa, ostavljen na volju ovdašnjim političkim pa i vjerskim elitama. Kako među političkim elitama nema ni ideje, ni kapaciteta da prvo dovedu u pitanje, umnogome iz razloga što im je sasvim dobro s tim da slobodno raspolažu ovim drugim, živimo u hiperpolitiziranoj stvarnosti iz koje izostaju bilo kakve ozbiljne i suštinske političke rasprave, izuzev onih koje se bave pitanjima odnosa prema prošlosti.
Način pak na koji se bave tim pitanjem je poražavajući koliko i tragičan. Budući da su im rezultati nepostojeći i da svi ljudi, čak i oni skloni nacionalističkim projektima jako dobro vide kako sve ovo skupa nema nikakvog smisla, kako su sve siromašniji i kako sve veći broj mladih odavde odlazi te da zemlja suštinski odumire, jedino što im preostaje je crpljenje legitimiteta iz ideološkog obračuna sa socijalističkim razdobljem. Što je opet moguće samo kroz revizionističko svođenje SFRJ na zemlju usmjerenu protiv određene nacije, a nikako kroz ozbiljnu analizu statističkih pokazatelja. Stoga smo za činjenicu da će odnos prema prošlosti još dugo ostati središnje političko pitanje krivi upravo mi koji na to pristajemo.
Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.
