Igor Štiks: Kolika je politička cijena otpora?

Kako biste Vi odgovorili na pitanje iz ankete ovih Dana: Je li 9. maja 1945. prerano proglašena pobjeda nad fašizmom?

– Kada je proglašena, radilo se o vojnoj pobjedi. Mislim da niko tada nije mislio da je i doista pobijedio ideju fašizma. Uostalom, ona će se u svojim raznim oblicima javljati i kasnije. Ne zaboravimo da tada i dalje postoji kolonijalni svijet u kojem su fašističke metode s idejama o superiornosti određene rase nad drugima itekako nastavile postojati. Imali smo također ostatke fašističkih režima u zemlji poput Italije koja se ‘60-ih, ‘70-ih borila protiv obnove fašizma i jakih fašističkih organizacija, bilo javnih, bilo tajnih. Mi smo živjeli u narativu koji nam je govorio da smo zajedničkom borbom svih naših naroda pobijedili zlo kojem se pridružila manjina i da smo gradili društvo koje je zauvijek okrenulo leđa tom stradanju. To nije bila samo parola, postojali su i konkretni dokazi. Modernizacija, urbanizacija, industrijalizacija, obrazovanje dostupno svima, promjena životnog stila, životno i ljubavno miješanje različitih ljudi, intenzivne migracije… Doista ste negdje ‘70-ih godina mogli povjerovati da je potpuno nemoguće da se fašizam vrati. Međutim, već krajem ‘80-ih mogli smo vidjeti kako se provlači historijski revizionizam i dolazi do odvojenih etnonacionalnih interpretacija tog perioda, a da se pod krinkom antikomunizma provlači sve prisutnija afirmacija oponenata partizanskog pokreta i Komunističke partije. Od ‘90-ih smo vidjeli da je demokratizacija dovela i do demokratizacije mišljenja i o pitanju fašizma i da su narativi koji su propitivali pobjedu nad njime dobili ogroman prostor, čak i u obrazovanju, na području čitave bivše Jugoslavije gdje se otvoreno reafirmiralo, a to se radi i dalje, pa čak i veličalo poražene fašističke snage.

Dobro, mi imamo gradonačelnika koji nam uredno 6. aprila čestita pobjedu nad antifašizmom.

– Slično je rekao i gradonačelnik Splita koji je bio čak iz SDP-a. Oni nam kroz svoje lapsuse samo otkrivaju generalni narativ od ‘90-ih naovamo, kada smo vidjeli šta znači obnova fašističkih praksi. Etnička čišćenja, ubijanja i diskriminacije ljudi na osnovu njihovog porijekla jesu fašizam. Zanimljivo je da smo to uglavnom nazivali ekstremnim nacionalizmom, dok se zapravo radilo o prikrivenoj i neprikrivenoj obnovi fašističkih pokreta.

Priča ima dva dijela. Jedan je naš od kraja ‘80., drugi je širi, evropski. Zajedno s Danom pobjede nad fašizmom, slavi se Dan Evrope. U našoj anketi Emir Suljagić iznio je zanimljivu činjenicu: II svjetski rat je specifičan po tome što su pobjednici pravili sistem zajedno s poraženim. Koliko je guranje Dana pobjede u sjenu Dana Evrope pomoglo da oni poraženi koji su učestvovali u stvaranju današnjeg svijeta bar izjednače vrijednost svojih ideja s antifašističkim?

– Taj evropski kišobran otvoren je pod geslom liberalnih vrijednosti i onoga što će biti poznato kao osuda dva totalitarizma. Evropa je po njemu bila divna i krasna, tu se zaboravlja na katastrofu Prvog svjetskog rata i evropski kolonijalizam, ali onda su došla čak dva totalitarna pokreta, fašistički i komunistički, koje se izjednačava i čak se tvrdi da je nacifašizam bio reakcija na komunizam. Ta priča, zapravo bajka, gura u isti koš ne samo konkretne osobe, lidere, režime već i ideologije kako bi se izgradila idealna slika Evrope koja se temelji na liberalnim vrijednostima, ljudskim pravima i vladavini prava. Radi se o političkoj konstrukciji u koju su se mogli uključiti svi osim takozvanih ekstrema, a bilo je jasno da se tu ne radi o uključivanju svih na ravnopravnoj osnovi, nego zapravo o okupljanju oko desnog centra. Naime, pravi pobjednici ideološkog rata koji nikada nije stao, jesu konzervativne i desne snage, u ekonomskom i u političkom smislu. I to je dovelo do toga da se moćne socijalističke i socijaldemokratske partije u samoj zapadnoj Evropi odreknu svoje temeljne ideje socijalne jednakosti i prihvate novu mantru, tražeći svoj dio elektorata, tvrdeći da su neoliberalne vrijednosti i njihove i da, štoviše, čak imaju prednost spram desnih snaga zbog svoje otvorenosti različitim životnim stilovima, identitetima, imigraciji ili seksualnoj emancipaciji.

Ovo sam pitao i Dragana Markovinu u prošlom broju Dana: Je li ljevica monopolizirala antifašizam?

– Teško je zamisliti ljevicu bez antifašističke komponente. Antifašizam ne znači samo biti protiv fašizma već afirmirati vrijednosti koje je fašizam htio uništiti – pravo na ljudski život, na dostojanstvo, na jednakost, uz borbu za emancipaciju potlačenih… U tom smislu antifašizam zajedno sa svojim folklornim repertoarom pjesama i slogana uvijek na neki način pripada ljevici, iako protiv fašizma mogu biti i liberali i konzervativci. S druge strane, snažni su pokušaji da se kaže da su antifašizam, prije svega, Churchill i De Gaulle, dakle, da je taj konzervativni Zapad zapravo pobijedio fašizam i vratio demokraciju, jer je sovjetska pobjeda donijela okupaciju i dominaciju. Jedan dio problema s kojim se susrećemo jeste afirmacija, pa i rehabilitacija desnice u Istočnoj Evropi, uključujući njezine fašističke i antisemitske snage. Vidimo da se iz Istočne Evrope nastavlja trend historijskog revizionizma i priča o dva totalitarizma u kojem redovito imamo demonizaciju komunizma, kako historijskih režima, tako i ideje same. Pogotovo tu prednjači Poljska i ne čudi da su poljski europarlamentarci progurali nedavnu deklaraciju o dva totalitarizma, ali čudi da je nominalno lijevi blok socijaldemokratskih i laburističkih stranaka bez problema prihvatio taj vrlo upitni narativ. Za njih to pitanje više ne predstavlja polje borbe i ako se istočni Evropljani žele i dalje baviti zločinima komunističkih režima, oni nemaju ništa protiv. Tu također vidimo želju da se nastavi izgradnja pojednostavljenog evropskog narativa koji bi važio za sve što opet, podvlačim, završava kao prisila da prihvatimo desnokonzervativnu viziju 20. stoljeća.

Šta je danas fašizam?

– O tome postoji puno debata i puno interpretacija. Mnogi ljudi Donalda Trumpa zovu fašistom. Da li ćemo posegnuti tako lako za tom odrednicom i da li radimo dobru stvar kada to činimo? Da li i kako odvojiti pojave u 21. vijeku od onoga što smo imali historijski? Da li se radi o stavovima koje ćemo bez problema moći nazvati fašističkim ili se radi o političkim pokretima koji imaju svoje jasne oblike i manifestacije? Naprimjer, kada vidimo ekstremno desnog premijera Indije Modija koji doslovno pravi paravojne strukture, kada vidimo nedavni antimuslimanski pogrom u Nju Delhiju s policijom koja ga je mirno promatrala, kada vidimo da se promovira ideja superiornosti Hindusa spram ostalih, kada se doslovno napadaju univerziteti jer na njima predaju ljevičari i feministice, onda doista možemo reći da imamo posla s fašističkim pokretom sa specifičnim indijskim crtama. Da li je čovjek poput Trumpa, koji je čisti produkt neoliberalnog kapitalizma, koji ohrabruje i odobrava ekstremno desne rasističke poglede, intimno fašist ili je predvodnik fašističkog pokreta? Ja bih rekao ne, mislim da intimno nije, jer je to čovjek bez uvjerenja i bez svojstava, ali, vrlo vješto manipulira ekstremno desničarskom i rasističkom ideologijom koja ima dugu povijest u Americi i nije počela od njega. Mi ne možemo reći da tu imamo vrlo jasno profiliran fašistički pokret koji se manifestira u vođi i koji pristalicama daje koherentnu ideologiju i pogled na svijet. Međutim, jasno je da on koristi fašistoidni diskurs, prvenstveno ksenofobiju i rasizam kako bi, uz svoju medijsku i financijsku mašinu, dobio potreban broj glasova da bi se njegova administracija i klan zadržali na vlasti. Ekstremna desnica danas jača i, sasvim sigurno, nosi fašističke elemente, ali se ne radi o replici fašističkih pokreta iz ‘20-ih i ‘30-ih godina 20. stoljeća. Dakle, moramo biti oprezni kada olako iznosimo povijesne paralele u nedostatku preciznije analize fenomena pred nama, što, konačno, čini i naš politički odgovor slabim i neučinkovitim.

Što bi rekli u kontekstu virusa, mutirao fašizam?

– Kako kaže Umberto Eco, vječni fašizam ima set vrijednosti, elemente i kombinaciju elemenata koji u bilo koje vrijeme upućuju na fašistički način razmišljanja. Ali, a ja bih se tu pozvao na još jednog velikog Italijana Antonija Gramscija, moramo vrlo trezveno analizirati stvari oko nas, u ovom trenutku, da bismo im se znali oduprijeti kao što moramo imati drugačiju koncepciju svijeta kako bismo mogli mobilizirati ljude da se za nju bore. E, to je ono što je nedostajalo ljevici posljednjih desetak godina, ta alternativna vizija. Ne samo popravljanje sistema, žal za nestalom državom blagostanja u poslijeratnoj zapadnoj Evropi, uvođenje nekih socijaldemokratskih mjera, već i vizija kako bi novo društvo moglo izgledati. Mi nismo imali hrabrosti da tu viziju javno pokažemo i s time se moramo suočiti. A nismo imali hrabrosti zato što smo još pod posttraumatskim šokom propalih komunističkih režima. Ne usuđujemo se jasno pozvati na jednakost, plašeći se da ta borba ne izvitoperi svoje ideale kao što se često dešavalo u 20. stoljeću.

Koliko bi lakše bilo definisati stvari, uočiti, pa možda i rješavati probleme kad bismo se vratili jeziku klasne borbe umjesto, ne znam, ljudskih prava, slobode…? Slika nije ista kao ‘30., ali odnos snaga je gori. Računice kažu da danas deset odsto najbogatijih kontroliše više svjetskog bogatstva nego 50 odsto ostalih. A da jedan odsto tih najbogatijih kontroliše 30 odsto svjetskog bogatstva.

– Još gore, po izvještaju o nejednakosti Credit Suisse 2019., jedan posto sada posjeduje 44 posto sveukupnog bogatstva na planeti. Nejednakosti su nadmašile period s kraja 19. i početka 20. stoljeća, koji je prethodio I svjetskom ratu, dakle kataklizmi. Odnos političkih snaga je nepovoljniji jer ste vi ‘20-ih i ‘30-ih imali pokrete i masovne organizacije koje su se suprotstavljale kapitalističkim odnosima, a onda i rastućem fašizmu i nacizmu. Danas to nemamo i pobjednik hladnog rata nema prave neprijatelje. Pokušao ih je tražiti u islamskom terorizmu, nekim režimima i tako dalje, ali zapravo pravoga ideološkog oponenta nema, a sada se našao u situaciji da mu se urušava sistem koji je kreirao i kojim je bez većih problema upravljao. Sistem je već bio načet 2008., pa se donekle obnovio, ali sa starim kontradikcijama. Eksplozija se očekivala kroz nekoliko godina, ali ga je sada urušio jedan virus zaustavljajući globalnu ekonomiju. U trenutku u kojem razgovaramo objavljeni su podaci da je 25 miliona ljudi ostalo bez posla u SAD-u, kao i da će takozvane kontrakcije ekonomije biti nikad viđene i nikad zabilježene. Taj i takav sistem sada priziva rješenja koja je uglavnom ljevica zagovarala sve ove godine. To je upumpavanje novca u ljude, u javno zdravstvo, javni interes, nacionalizacija određenih strateških resursa, ulaganje u infrastrukturu, neka vrsta new deala koji će morati donijeti kruh milionima ljudi na stol. Sada vidimo da se desni, konzervativni, vladajući nivo okreće ka nekim rješenjima koja je javno proglašavao nemogućim ili preradikalnima. To stavlja ljevicu u vrlo nezgodnu poziciju. Ovo bi moglo dovesti do cijepanja ljevice na umjereniji, socijaldemokratski dio koji će prihvatiti ove i ovakve promjene kao jedine moguće i na onaj radikalniji dio koji je do sada zagovarao slične stvari, ali će se morati oštrije pozicionirati spram takvih politika možda se vraćajući nekim izvornim načelima i inzistirajući ne samo na socijalnoj pravdi već i na socijalnoj jednakosti.

Da se vratimo na dijalog Roze Luksemburg i Lenjina, je li? Ako ljevica krene u ta dva pravca, koji su metodi borbe? Šta je danas revolucija?

– Ja sam, baveći se poviješću ljevice i prateći mnoge lijeve pokrete, došao do zaključka da je sama riječ revolucija prilično težak teret. Ona je riječ koju obožavamo. Postojale su velike revolucije u kojima se barem privremeno pobijedilo, kao što su Francuska i Oktobarska revolucija. Postojao je, potom, čitav niz događaja koje smo nazivali revolucijama, a koje nisu dosegle nivo preokreta ili su se ubrzo smirile. Tako da na našim ramenima stoje herojski pothvati na koje mi u 21. stoljeću niti smo spremni, niti smo za njih imali prilike. Često je revolucija platno na koje svako projicira svoje želje, pa se ponašamo kao da biramo jelo u restoranu, à la carte, pa želimo jedno, naprimjer promjenu klasnih odnosa i istinsku demokratizaciju, ali ne bismo nešto drugo, naprimjer da se moramo fizički oduprijeti onima koji će braniti svoje privilegije nasilnim metodama. Neko drugi nas potom odmah optuži da smo reakcionari, jer da ona prava revolucija mora biti nešto drugo, nešto jako radikalno. A neko treći pak viče da neće revoluciju ako u njoj ne može plesati, citirajući Emu Goldman. Pri tome, naravno, Ema Goldman nije mislila na svoje individualne potrebe za plesom niti na revoluciju kao party, nego je mislila o revoluciji koja mora biti emancipatorna i demokratska u svim segmentima. Tu se dolazi do pitanja nasilja na koje niti smo spremni, niti smo čak spremni promišljati šta bi značila nasilna akcija danas ili šta bi bio nenasilni tip borbe koji nešto doista mijenja. To nije predstavljalo toliko veliki problem za ljude koji su prošli I i II svjetski rat, odgovor na brutalnost neprijatelja jeste bilo nasilje, kao što nije predstavljalo problem Franzu Fanonu za vrijeme alžirske revolucije protiv francuske uprave kada je i sam Sartre, u predgovoru Fanonovoj knjizi Prezreni na svijetu, 1961. napisao da “ubiti Evropljanina znači ubiti dvije ptice jednim kamenom, tlačitelja i potlačenog; ostaju mrtav čovjek i slobodan čovjek”. Bez obzira na radikalnost ove pozicije, posebno danas, ona nam jako dobro govori o trenutku u kojem je bila napisana, to jeste da je uopće mogla biti napisana i imati vrlo jasno značenje. Što se nas danas tiče, čini mi se da je dobar dio ljevice uglavnom zabrinut za plesanje.

U Vašoj zadnjoj knjizi W, imam utisak, na svih 320 strana Vaši junaci Valter/Vladimir i Tessa i Igor raspravljaju upravo o tome nasilje ili nenasilje i nisam siguran da su našli odgovor. U glavi mi je stvarna priča od prije dva, tri mjeseca o neonacistima koji su došli na grčko ostrvo da malo tuku migrante, pa ih domaći antifašisti prebili i vratili odakle su došli. Je li efikasnije nekad prebiti neonacistu nego boriti se za njegovo pravo da misli šta hoće?

– To je i moralno i političko pitanje. S jedne strane, iz pozicije ljevice rekli bismo da se mi borimo i za tog čovjeka koji je žrtva potpuno pogrešne ideologije kao i instrument u održavanju lošeg sistema i da on ima i svoja ljudska prava, pa, eto, i pravo da pogriješi. A s druge strane, na konkretno nasilje često ne postoji nikakav drugi odgovor. U toj urgentnoj situaciji se ova moralna, pa čak i politička pitanja da li je politički isplativije koristiti nasilje ili baš nenasilje u datom slučaju, stavljaju u drugi plan.
Igor i Tessa predstavljaju savremene tipove ljevičara. Igor predstavlja akademsko-intelektualni tip, navikao na aktivizam unutar datog sistema koji se svodi na organiziranje protesta ili izdavanje časopisa, dakle utjecaj na intelektualnu javnu sferu, potpomaganje novih pokreta u kojima se traži novi revolucionarni subjekt koji bi mogao nositi promjenu ili se traži neka vrsta koalicije radikalnih subjekata koja bi ugrozila postojeće stanje. Igor predstavlja najveći broj ljudi na ljevici danas. Tessa, pak, predstavlja malobrojniji dio koji zbog iskustva brutalnosti današnjeg sistema zna da se na represiju ne može odgovoriti pisanjem knjiga, da je to lijepo i krasno, ali da ne može ništa promijeniti. Kao i među oružanim grupama ‘60-ih i ‘70-ih godina, pitanje oružanog otpora postaje legitimno.

Vi se, naravno, možete možda složiti da je otpor legitiman, ali, šta je politička cijena koju ćete platiti za to? Lekcija iz ‘60-ih i ‘70-ih godina je ta da su male grupe koje se samoproglašavaju avangardom revolucije konačno završile u ćorsokaku bez masovne podrške. I da su ne samo lično nego i politički bili poraženi baš zato što nisu imali kristalno jasnu analizu svoje situacije. Teško da možemo imati formulu kako i gdje djelovati. Vidimo iz svjedočenja i znamo iz povijesti da je za najveći broj ljudi borba, pa i oružana, postala njihov život zbog nepredvidive situacije u kojoj su se našli. Dakle, zbog neke vrste sklopa generalnih okolnosti, situacije društva u kojem živite i vaše lične odluke da se nešto učini.

Ko su danas snage koje se efikasno mogu boriti i izboriti? Imamo žute prsluke u Francuskoj. Ne ulazeći u to šta oni tačno traže, već dvije godine su masovno na ulicama i ne mijenja se ništa.

– Žuti prsluci su zanimljiv fenomen i pokazuju koliko u izvornom bijesu spram svijeta u kojem živimo ne postoji ideološka koherencija. Žuti prsluci objedinjuju najrazličitije ljude od ljevice do desnice. Najveći dio njih nema jasna uvjerenja, pa su zbog toga neki lijevi žuti prsluci pokušali usmjeriti borbu na sličan način kao što se to desilo 2014. u BiH, ka demokratskoj participaciji, ka plenumima. Mnogi od tih plenuma žutih prsluka pokušavaju usmjeriti pokret ka vrlo jasnim socijalnim i lijevim idejama, istodobno pokušavajući izbaciti iz svojih redova neofašističke elemente. Problem je u tome da vi protiv sebe imate čitav sofisticirani represivni aparat. Iako je Macron izgubio dobar dio podrške zbog žutih prsluka i jedan dio legitimnosti, čak možemo reći i da čitav francuski politički sistem ima problem legitimnosti, on i dalje legalno opstaje zahvaljujući s jedne strane činjenici da je Francuska jedna od najrazvijenijih kapitalističkih zemalja, a s druge vrlo ozbiljnom represivnom aparatu koji sebi dozvoljava da direktno i brutalno mlati ljude po cesti.
Takvi pokreti su nastali kao reakcija na trenutno stanje i oni, naravno, nisu mogli uspjeti na izborima, jer tu ulazite u drugi tip igre gdje su karte već podijeljene i dinamika sasvim drugačija. S druge strane, veliki broj ljudi zaista podržava pokret žutih prsluka, iako ne bi glasali za njih, nadajući se da će ublažiti neoliberalne mjere i da će dovesti do bar neke promjene preko ulice, a ne glasačke kutije. No, bez obzira na to što često gore policijski auti po Parizu i što se radi o masovnom otporu na koji se nastavio najveći štrajk u modernoj povijesti Francuske protiv penzione reforme, sistem je napravio mali broj ustupaka iako je Macron uslijed pandemije ipak povukao zakon o penzionoj reformi. Mislim da ćemo u vremenu pred nama viđati jako puno takvih pokreta, ali i elastičnost sistema da nastavi dalje.

Meni se čini da taj sistem suštinski nikad nije ni bio ugrožen. Vidimo i 9. maja 1945. da je i na strani pobjednika i na strani poraženih krupni kapital bio bukvalno isti; da je i Hitler pobijedio, isti kapitalisti bili bi gdje jesu. I danas su male šanse da se uđe u suštinu problema. Možda će pasti parlamenti, vlade, međutim kontrola, neću reći kapitala nego proizvodnih procesa, kontrola društvenog bogatstva, ostaće u istim rukama. Je li moguće početi razmišljati i na taj način, pa da se umjesto šetnji ulicama i plenuma, krene prema fabrikama? Fabrike radnicima…

– To je jedna od stvari koje su u nekim zemljama bile moguće prije sto ili pedeset godina, a danas nisu. Naprimjer, bilo je moguće da radnici u Torinu 1919.-1920. zauzmu fabrike, osnuju sovjete i pokrenu revolucionarni proces. Bilo je moguće u fabrikama Renaulta zaustaviti proizvodnju. Bilo je moguće imati snažne sindikate koji nisu bili tu samo da vam omoguće nešto bolji ugovor o radu ili eventualno neke sitne beneficije, nego su bili način života i ujedinjavanja radništva s drugim slojevima poput inteligencije. Mi danas imamo problem da u globalnoj ekonomiji postoje visokoproduktivne zone uglavnom stacionirane u Aziji, kao i potpuno deindustrijalizirane zone kao što je dobar dio istočne Evrope, ali i Engleske. Dakle, činjenica koju smo sad otkrili da više ne proizvodimo strateške stvari poput medicinske opreme ili kvasca pokazuje da smo doslovno za osnovne potrebe osuđeni na uvoz i da nam, bez njega, naše vlade ne mogu omogućiti da napravimo nešto tako jednostavno kao što je hljeb. A da bi postojao uvoz, mora postojati uvoznik i uvoznički lobi koji će učiniti sve da mu se niko ne petlja u posao, pa će tako zgaziti domaću proizvodnju. Sistem je, znači, skoro pa savršeno odradio posao upravo za onih jedan posto koje ste spominjali, uz kojih se šlepa nekih deset posto naprosto zato što mašina treba te ljude i unutar tih deset posto dolazi do neke distribucije bogatstva. Naravno, koncentracija je na vrhu, pogotovo oko onih 0,1 posto koji globalno, zapravo drže monopol. Čak i da imate vrlo odlučne ljude koji su spremni da napuste institucije i službeni politički prostor i vrate se proizvodnji, pitanje je šta je u nekoj perifernoj zemlji poput BiH strateška industrija kojom biste mogli uticati na šire ekonomske i političke tokove. Što, naravno, ne sprečava neke ljude da to doista naprave i da pokrenu neke vrste samoupravnih firmi ili kompanija koje će barem poštovati prava svojih radnika. Najveći broj ljudi, pogotovo kad govorimo o zemljama Zapada, jeste spreman na neku vrstu kompromisa. Zato mislim da ulazimo u vrlo konfuzan period u kojem će nacionalne vlade provoditi određene socijalne programe da bi kupile pristanak dovoljnog broja ljudi, ne nužno i većine. A to će morati ići s nekim općim narativom, jer novac nije dovoljan za pristanak. Najgora opcija koju možemo dobiti jeste čudovište koje će biti i nacionalno i socijalno i neoliberalno. Dakle, da se spasi neoliberalni kapitalizam tako što će jedan dio bogatstva biti, ipak, uložen u društva kako bi se održao socijalni mir dok bi se kohezija zajednice ostvarivala kroz nacionalistički narativ o vlastitom identitetu i ugroženosti od drugih.

Razgovor za Dane 2017. smo završili konstatacijom da je s druge strane ozbiljan, amoralan, beskrupulozan neprijatelj spreman na ekstremno nasilje. Je li moguće da taj takav neprijatelj umjesto na socijalnu pobunu tim ekstremnim nasiljem odgovori vladama? Da, naprimjer, krene sezona atentata i državnih udara ako se desi čudo, pa Angela Merkel počne oporezivati krupni kapital onako kako treba i pokuša redistribuirati to društveno bogatstvo kako treba.

– Takve smo scenarije gledali u prošlosti. Političko nam omogućava neki manevarski prostor. Tako je moguće da danas britanska Vlada, konzervativna, neoliberalna, spašava radna mjesta. Danas smo shvatili da zapravo novca ima i da ga je uvijek bilo, a do jučer su tvrdili da jedna Grčka mora pasti na koljena kako bi ušla u beskonačno vraćanje duga koje se svelo na rasprodaju zemlje. Jasno je da će oni koji imaju novac uvijek utjecati na vlade da rade u njihovom interesu, ali i te vlade ponekad imaju načine prisiliti one koji imaju novac, moćnike, da pristanu na određeni kompromis. Mislim da ova situacija sasvim jasno vodi do toga da će neki kompromisi biti mogući, ali da ne smiju biti radikalni. Vlade koje se okrenu radikalnijim postupcima oporezivanja, nacionaliziranja i blokiranja bijega kapitala izvan svojih granica, sasvim sigurno će naići na vrlo jaku i dobro financiranu opoziciju. Zemlje u kojima će se dogoditi istinski prevrati biće ili izbačene iz svjetskog sistema poput Kube ili će se u njima odvijati razne vrste državnih udara ili manje očitih političkih preokreta.

Kada sam rekao da se radi o amoralnom neprijatelju, mislio sam na neprijatelja kojeg ne zanimaju ljudska prava, niti zakoni, niti suverenost zemalja. Nekada ste vrlo lako mogli oporezovati industrijalca, on nije mogao staviti tvornicu u džep i pobjeći, a znamo da je danas većina novca izvan dosega tih vlada, što ih čini slabima. Dakle, nacionalne države su samo jedan od faktora međunarodnog poretka, dok većina tih država, članica UN-a, danas i ne pripada među najmoćnije aktere.

Tako da je onda pitanje koliko države uopšte imaju metode ako postoje, kako ste ih maloprije nazvali, visokoproduktivni bazeni tipa Indije, Kine. Zašto njemački industrijalac zbog Merkelinih poteza naprosto ne ugasi fabriku u Njemačkoj i nastavi raditi tamo.

– Njemačka danas ima vrlo specifičnu poziciju u koju ju je doveo niz pogodnosti, od prednosti eura spram Italije, Francuske i drugih zemalja, do periferije oko Njemačke koja servisira njenu ekonomiju, poput Poljske ili Balkana koji je snabdijeva ljudima sa znanjima i diplomama. Također, to je podrazumijevalo snižavanje radničkih prava i primanja na koje se pristalo pod Merkeličinim socijalnim mirom. Njezin period će ostati nesumnjivo zabilježen kao jedan od najstabilnijih u povijesti Njemačke, a ona odlazi u trenutku u kojem se stvari mijenjaju globalno, ali i unutar same EU i pogotovo eurozone. Da li će njezini nasljednici znati na sličan način navigirati među ovim problematičnim elementima i da li će znati upravljati svojom populacijom koja također nije zaštićena od socijalnih potresa, to ostaje tek da vidimo. A ono što će se dogoditi u Njemačkoj imat će itekako utjecaja na sve nas.

Šta je optimizam za kraj?

– Sam sam i ranije govorio da je jednostavno biti pesimist, to jako privlači ljude, a da biti optimist znači preuzeti na sebe rizik da ispadnete naivni. Ako bih ja sada preuzeo taj rizik da ispadnem naivan, onda bih rekao da ipak postoji prostor koji se baš sada otvara. Kada uzdrmate dominantne ideje, otvarate prostor za neke druge i to upravo ideje o kojima smo razgovarali, koje treba vratiti u žižu društvenih kretanja. Ideje jednakosti, emancipacije, istinske slobode, demokracije, solidarnosti, empatije, bratstva i sestrinstva su neke od njih. Mislim da se mnogi već okreću takvim idejama, a potom će tražiti forme organizacije, djelovanja i stvaranja kako bi s takvim idejama izišli u javnost. To nam daje nadu da će te snage biti barem korektiv svemu onom lošem što nas nesumnjivo čeka, a da će iz tog korektiva možda izrasti neke druge snage koje će moći mijenjati svijet.

OK, prostora ima. A ima li vremena prije nego što se taj prostor zatvori?

– Sljedećih desetak godina je vrijeme u kojem će se stvari preslagivati, u kojem je potrebno držati taj prostor otvorenim i širiti ga. Kriza 2008. je i sama stvorila nove prostore koje smo prepoznavali u pokretima ulica, trgova i plenuma. Kroz deset godina se taj prostor zatvorio, tako da smo prošli put od oduševljenja do razočarenja. Sada je potrebno skupiti novu energiju, biti spreman za povoljni trenutak i znati, ovog puta malo bolje nego što smo znali ranije, da je borba duga.

(DANI)