Osvrt: Božuri cvjetaju u gaćicama

14. August 2020.
U nekoliko posljednjih godina književno polje jugosfere ili popularno znanog regiona doživljava neke zanimljive nove tendencije. Naime, sve je veći broj autorica koje na ovom prostoru u književnost ulaze na dojmljiv način, ne plašeći se ni formalnih ni stilskih eksperimenata, istraživanja i demontiranja postojećih, kanonskih i patrijarhalnih okvira, što sve skupa unosi jednu do sada nepoznatu dinamiku u postjugoslovensku literaturu.
ls_4690352_1024
Fotografija preuzeta sa portala Oslobođenje

Piše: Đorđe Krajišnik

Ono što jeste najzanimljivije tiče se činjenice da su spisateljice iskoristile jedan brisani prostor, konačno zaobilazeći bilo kakvu potrebu da ih legitimira muška književna klika, te je iz toga stvorena mogućnost da se ponudi nešto novo i drugačije, ili drugim riječima da se na planu jezika okušaju neke nove mogućnosti izraza.

image

“Moja mama zna šta se dešava u gradovima”, Radmila Petrović, Enklava, Beograd, 2020./

Smjele autorice

Kada to kažem, ne želim, niti je moguće, polarizirati književnost po bilo kakvoj spolnoj osnovi, jer književnost može biti samo uspjela ili neuspjela. Međutim, recentna produkcija nam pokazuje da su sada autorice mnogo smjelije i odlučnije u naumu da se mijenjaju i propituju neke falocentričnom književnom sujetom betonirane stvari. To je doprinijelo da se pojavljuju kako poetski, tako i prozni glasovi književnica koji tragaju za novim izrazom na jednoj široj osnovi. Već sada, ako bismo napravili jedan presjek onoga što se u naznačenom kontekstu piše, možemo govoriti u svojevrsnom višeglasju, koje u dobroj mjeri dovodi u pitanje sve ono što su donedavno bile, navodno, neupitne kanonske vrijednosti. Dakako, još uvijek mačistička sujeta determiniše dobar dio književnog polja, ali uprkos tome, sve je više autorica koje vješto zaobilaze postavljene zamke, te u traganju za vlastitim izrazom dolaze do dobrih rezultata.

Nesumnjivo je i da u tim okvirima postoji cijeli niz šablonskih književnih radova. Literatura koju pišu autorice danas na prostoru nekadašnje Jugoslavije u dosta slučajeva djeluje, ponekad sa razlogom, a ponekad bez njega, kao feministički programska. Preciznije, dešava se da potreba za angažmanom i aktivizmom odnese prevagu u odnosu na vještinu kako u umjetnički uspjeloj književnosti funkcionalnim učiniti taj angažerski dio. No, bez obzira na to, i dalje ostaje dojam da su u smislu istraživanja u jeziku, ali i formi autorice napravile neke važne i dalekosežne poteze. Knjiga autorice Radmile Petrović “Moja mama zna šta se dešava u gradovima” (Enklava, 2020.) jedno je od recentnih pjesničkih djela koje potvrđuje tendenciju koju sam u pasusu iznad nastojao naznačiti. Radi se o mladoj pjesnikinji koja u književnost ulazi na iznimno vehementan način, odbacujući gotovo u jednom potezu sve ono što je nametnuti šablonski okvir, te slobodno i hrabro progovara pjesničkim glasom jedne, rekao bih, beskompromisnije generacije. O čemu se zapravo radi? Petrović pripada generaciji rođenoj u drugoj polovini devedesetih, još jedna od onih generacija kojoj je u naslijeđe ostavljeno ništa osim tereta ratova i neurastenije tranzicije novog milenijuma, te se kao jedini njen odgovor za ono što ju je u ovom svijetu zateklo nameće glasna i beskompromisna artikulacija sebstva. Radmila Petrović u svojoj knjizi od početne pjesme jasno naglašava u kojem pravcu će se razvijati njen pjesnički rukopis. Da bi se uopšte moglo govoriti o onome oko nas, nužno je najprije zakoračiti duboko u sebe, u onaj najbliži nukleus egzistencije, dakle, u porodicu. Poezija u knjizi “Moja mama zna šta se dešava u gradovima” potvrđuje to svakim svojim stihom.

Ako bismo govorili o pitanju angažmana, odnosno onog feministički artikulisanog pjesničkog otpora patrijarhatu, moglo bi se reći da knjiga Radmile Petrović jeste autentična ne samo po hrabrosti autoričinog iskoraka da artikuliše pitanje bivanja ženom u jednoj zatvorenoj ruralnoj sredini već i vještinom da taj angažman učini, prije svega, pjesnički funkcionalnim i relevantnim. Ona to potvrđuje već prvom pjesmom u ovoj knjizi “Devojke koje ne veruju u mitove”: “kod proročice smo išli/tata, mama i ja/rekla je biću muško/i nešto veliko/spasla mi je život;/ devojčice koje se ovako rode/ne poznaju bogove/za sedmi rođendan/kolju petla na panju/; ne koriste maskaru/nego masat i francuski ključ/voze traktor/cede čvarke/i jedu kavurmu;/ to su one dugonoge devojke/što same šetaju/dok se prve pahulje tope/na krovu hotela Moskva/; priđi im samo ako možeš/zavoleti muškarca u njima”. Petrović ovdje demontira cijeli jedan narativ koji se nadvija nad mladu ženu, pokazujući iznevjeravanjem očekivanog da gradi potpuno osebujan i autentičan pjesnički iskaz, koji sa jedne strane direktno kritički propituje patrijarhat, ali pronalazi razloga i za blagost koju suprotstavlja nasilju. Stihovima iz pjesme “Govorili su mi da je Beograd grad u kome nikog ne smeš da pogledaš u oči” jasno se naglašava kakav je to svijet o kojem se ovdje nastoji pjevati. I čijoj se grubosti opire: “tamo gde sam odrasla/nežnost se ne iskazuje prema ljudima/ona se čuva/za mačiće što se okote u štali/tamo naučiš neke fore/onda odeš daleko/i tražiš muškarca koji na njih ne pada/ (…)”.

Autorica duž cijele svoje pjesničke knjige insistira na prikazivanju i demontiranju slika sujevjerne, na gatkama i strahu zasnovane seoske egzistencije. Ona to, pak, ne radi da bi taj život prokazala, već sa dubokom sviješću o njegovom postojanju i pogrešnostima traži nježnu riječ za njega. Sa druge strane, Petrović koncepcijski jasno zaokruženo vodi čitaoca kroz ovu knjigu. Ona na izvjestan način jeste intonirana kao opjevani rodni list. Iz tog lista hartije se jasno vidi da svijet o kojem pjesnikinja nastoji pjevati ni u kom smislu nije stvoren za senzibilnosti poezije. Upravo to joj otvara mogućnost da kontrastira svoj pjesnički imaginarij, surovosti sredine iz koje nastaje njena poezija. Pjesma naslova “Pre polaska u školu znala sam šta je oduzimanje” donosi stihove koji to na dobar način sažimaju: “sedela sam tati u krilu/okretala volan traktora/na filmu to nikad nisu prikazali/; tamo devojčica drže kormilo/s očevom rukom na leđima/ima more ponosa/da potopi sve naše poljane/”. U pjesmi “Šuma, plug, jagorčevina” imamo još direktnije artikulisan sukob ta dva svijeta, u kojem pjesnikinja ide do krajnjih konzekvenci u prikazivanju koncentričnih krugova patrijarhalnog nasilja: “osećam duše ženskih predaka/koje su nastradale od muške ruke; (…) od svega što sam na svetu mogla biti/bila sam samo žensko, priča Radovanka/pse na selu nikad nismo cenili/a biti žena bilo je gore od psa; (…) izađite iz mojih pesama!/i vi ste htele samo sinove/koji su vam posle razbijali glave”.

image

Radi se o mladoj pjesnikinji koja u književnost ulazi na iznimno vehementan način/

Zidanice na pijesku

Knjiga “Moja mama zna šta se dešava u gradovima” zalazi i u sferu propitivanja seksualnog identiteta na jednom sofisticiranom nivou. Radmila Petrović u tim svojim pjesničkim poslanicama demistifikuje hrabro sve one narative koji se postavljaju na pijedestal svetih. Nasuprot mitomanskim trubljenjima, nacionalističkoj isključivosti i barbarstvu, pjesnikinja nalazi ljubav, pred kojom se svi zidovi pretvaraju u zidanice na pijesku. Pjesma “Tetka kaže to je smrt za pravoslavlje” artikuliše to na snažan način: “mama, čujem šuštanje kukuruza/noću u ovom gradu/otkako sam shvatila/; da toga što sam kod njega volela/ ima u jednoj devojci/samo mnogo, mnogo više”. Dok u pjesmi “Srpkinja sam, al’ mi Kosovo nije u srcu, nego ti” imamo temeljno demontiranje i obesmišljavanje svake sakralizacije kulture smrti, da bi joj se suprotstavila ona neiscrpna energija erosa i njegovog stvaralačkog čina: “jedna zaljubljena žena/opasnija je od NATO tenka/ (…) u vezi s kosovskim pitanjem/generale/božuri cvetaju/u mojim gaćicama”. Pjesnički glas Radmile Petrović nedvojbeno pomjera granice u recentnoj poetskoj produkciji štokavskog jezika, te pokazuje da je poezija još uvijek kadra da pomjera svjetove, bar one male, unutrašnje. Snaga i hrabrost, ali i vještina artikulacije pjesničkog jezika kod Radmile Petrović, svjedoče jednu osviještenu oslobođenost, koja traži svoje mjesto pod suncem. Čini se, kada je književnost u pitanju, da je to mjesto u ovom slučaju pronađeno.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.

Share