Zločinci bez okolišanja

Autorka: Tamara Opačić, Izvor: Novosti

Velika dvorana Zagrebačkog velesajma, za ovu priliku prenamijenjena u sudnicu, pokazala se premalom da primi sve zainteresirane koji su 12. srpnja 1948. doputovali iz različitih dijelova Jugoslavije. Mnogi su morali ostati na ulicama i trgovima i preko zvučnika slušati prijenos s Velesajma, tada smještenog na Savskoj cesti. Oko deset sati začut će aplauz. To publika u sudnici pozdravlja ulazak javnog tužitelja Josipa Hrnčevića, koji će u narednim danima voditi saslušanje Ljube Miloša, Ante Vrbana, Nikole Pehara, Adama Miličevića, Mate Vasilja i Jakova Martinovića, a koje se, između ostalog, teretilo za zločine počinjene u logoru Jasenovac. Uhvaćeni su kao dio veće terorističko-špijunske grupe koju su godinu ranije pripadnici ustaške emigracije ilegalno ubacili u Jugoslaviju s ciljem pokušaja slamanja narodne vlasti.

“Huljo! Dolje s huljom!” začulo se iz publike kad je na podij pozvan Ljubo Miloš, ustaški bojnik i jedan od zapovjednika Jasenovca.

“Molim publiku, da bi mogli dobiti jasnu sliku o svemu što želimo, da ne prekida pretres i da dozvoli sudu da ustanovimo stvarno stanje. Budući da će vaše saslušanje duže trajati, dozvoljavam vam, optuženi Miloš, da sjednete”, poručio je predsjednik sudskog vijeća Žarko Vimpulšek.

“Dolje krvnik!” nastavljaju dobacivati iz publike.

U narednim satima Miloš, koji je do uspostave Nezavisne Države Hrvatske radio kao novinar, a onda se po pozivu prvog rođaka Vjekoslava Maksa Luburića pridružio ustašama, spremno će odgovarati na svako postavljeno pitanje. Bez okolišanja, progovorit će o počinjenim zvjerstvima i potvrditi da je iza svega stajao ustaški poglavnik Ante Pavelić, podržan od katoličkog klera. Ako je vjerovati Milošu, u sistemu likvidacija sudjelovali su svi, ali ponajprije 13. ustaška bojna, čiji su pripadnici zbog svojih “zasluga” u osnivanju prvih logora u sustavu Gospić-Jadovno-Pag preseljeni u Jasenovac i unaprijeđeni u časnike.

“Tu su izginule stotine i stotine hiljada ljudi. Sada zamislite, koliko je tih ljudi imalo žena, sestara, djece, braće i rodbine. Koga ste vi obuhvatili svojim progonima i klanjem? Vi ste obuhvatili čitav hrvatski narod. Pobili ste stotine i stotine hiljada ljudi. Što je onda ustvari bila čitava ta NDH? Ja tvrdim da je to bila organizacija mučilištva za uništavanje naroda. Što kažete na to?” upitat će ga pred kraj saslušanja tužitelj Hrnčević. “Ne mogu drugo reći nego da imate pravo”, odgovorio je Miloš, pa koji tren kasnije potvrdio da je Jasenovac bio logor za uništavanje ljudi, kakvi su u tom periodu postojali u nacističkoj Njemačkoj. “Osjećam se potpuno krivim”, poentirao je.

Zahvaljujući prethodno prikupljenom materijalu u radu Državne komisije za utvrđivanje ratnih zločina i zločina okupatora, te radu samog tužiteljstva, tokom procesa mogla su se čuti svjedočenja preživjelih logoraša i logorašica. Nakon suđenja, koje je rezultiralo osuđujućom presudom i smrtnom kaznom za sve optužene, ostalo je na hiljade stranica dokaza i transkripata, kao i audio-snimke i filmska reportaža. Taj je materijal i danas vrijedan izvor za proučavanje ustaških logora i same NDH. Njime su se služili i Danijela Kvesić Stojanac, Nikola Ostojčić, Nikola Puharić, Aneta Vladimirov, Ena Jurov, Ivona Cvitković i Mirna Udovčić, odnosno istraživačko-umjetnički tim koji stoji iza izložbe “U ime svih naroda: KCL Jasenovac na javnom pretresu”, otvorene 3. srpnja u galeriji zagrebačkog Srpskog kulturnog centra. Njihova motivacija za rad na toj temi polazi, između ostalog, iz otpora prema sve vulgarnijoj reviziji povijesti i negaciji genocidnog karaktera ustaškog režima, objašnjava Aneta Vladimirov, voditeljica Odjela za kulturu SNV-a. Već pri prvom čitanju stenograma i drugih dokumenata, govori ona, dolazi se do iskaza genocidne namjere, osobito u svjedočenju Miloša, koji sablažnjujuće rutinski odgovara na pitanja.

– No otpor nacionalističkom narativu ne sastoji se u tome da dokazujete predmet njegove negacije, već da nacionalizam promatrate u široj geopolitičkoj slici unutar koje se karakter suvremenih domaćih nacionalističko-klerikalnih ekstremista nije promijenio. Oni su i dalje u vazalskom odnosu periferije, koja je, doduše, “sentimentalna” prema sada već dugoj tradiciji iracionalne mržnje spram srpskog naroda, ali zapravo trenutno gleda kako da se čim prije prilagodi ovom novom srednjem vijeku unutar kojeg su suštinski napadnute vrijednosti prosvjetiteljstva – kaže Vladimirov.

Na upit da pojasni svrhu likvidacija, Miloš je odgovorio: “Da se ništi srpstvo, da se unište Srbi u Hrvatskoj.” Potom je dodao: “Nije postavljen cilj, da se izoliraju i pohvaćaju predstavnici velikosrpstva i četništva, nego da se uništi što više Srba, bez obzira na starost i spol. Ovo uglavnom važi i za Židove”

– U odnosu na tu i takvu ovisnost o velikim igračima i prepoznatljiv politički primitivizam, na izložbi postavljamo primjer samostalnog kreiranja procesa suočavanja s prošlošću unutar kojeg se, u istorijskoj svijesti o visokoj cijeni slobode u odnosu na okupaciju i domaće kolaboratore svih fela, osniva nova socijalistička političko-pedagoška etika. Utoliko se tadašnji sudski postupak u odnosu na današnju evropsku rastrojenost i obesmišljenost međunarodnih sudova i akata čini kao primjer dostojanstvenog i odlučnog suočavanja s posljedicama sadističko-patološkog presedana u modernoj povijesti ovih prostora – dodaje.

Izložba je, kao i suđenje, a za razliku od režima kojem sudi, optuženima dala mogućnost da kažu nešto o svom privatnom životu. Na temelju tih iskaza i proučavanjem dodatnih izvora moguće je izraditi profile optuženih i steći uvid u njihov život prije, za vrijeme i nakon rata. Ono što se odmah može uočiti je pitanje vertikalne mobilnosti koju je ustaška služba otvarala optuženima, tumači povjesničar Nikola Ostojčić.

– Optuženi su redom dolazili iz pasivnih, zapuštenih krajeva, najčešće iz Hercegovine, te su se prije rata bavili poljoprivredom, stočarstvom i sličnim poslovima. Ulaskom u ustaške redove te dokazivanjem brutalnosti i dehumaniziranjem samih sebe, vidljivo je kako im se otvara prostor za napredovanje. U vezi takvog sustava vrijednosti možda je najbolje istaknuti citat odvjetnika Marijana Dumića pri obrani Adama Miličevića koji je “pričao u logoru u Italiji, u jednoj sredini, gdje ugled pojedinca, izgleda, kotira prema težini ranije počinjenih zlodjela, pa ta njegova samohvala držim, nema, dokaznog značenja” – veli Ostojčić.

Povjesničar dodaje da je za proučavanje navedenog fenomena najprikladniji koncept banalnosti zla Hannah Arendt, odnosno da su u počinjenju masovnih zločina sudjelovali tzv. obični ljudi koji su prihvatili tumačenje NDH da su akcije u kojima sudjeluju zapravo “normalne”.

Tokom suđenja sami pripadnici ustaškog pokreta poprilično su detaljno opisivali brutalnosti u kojima su sudjelovali: metodu suhe likvidacije, kako su nazivali izgladnjivanje do smrti, najčešće Roma, ubojstva staraca, žene i djece uhvaćenih 1942. nakon ofenzive na Kozari, strijeljanja po hitnom postupku, klanja nožem, zakucavanja maljevima, paljenje tijela u peći, bacanja u Savu, mamljene žrtava u logorsku bolnicu, u ustaškom slengu poznatijom kao ljudolovka…

“Što se radilo s djecom?” upitao je tužitelj Hrnčević Ljubu Miloša. “Ona su također likvidirana na isti način kao i odrasli. U razgovoru s fratrom Majstorovićem doznao sam da je djecu mnogo teže ubijati nego odrasle”, odgovorio je Miloš. “Zašto?” zanimalo je tužitelja. “Jer dijete ima mnogo jači život nego odrasli.” “Kako je on to znao?” inzistirao je Hrnčević. “On je to radio”, poentirao je Miloš.

Ante Vrban, ustaški bojnik i član uprave logora Stara Gradiška, u svom je svjedočenju priznao da je u Njemačku na prisilni rad poslao oko 10.000 ljudi, među kojima i žene. “Što je bilo ako su te žene imale djecu?” upitan je. “Oduzimala su se djeca… Ona su određivana za domove u Sisku, Zagrebu, Jaski i Feričancima, a slabu djecu koju je odredio dr. Kunorti, ja sam otrovao”, uzvratio je Vrban. “Kako ste ih otrovali?” zanimalo je tužitelja. “U jednoj sobi ja i Grubešić. Odveli smo ih tamo i onda sam bacio plin ciklon.” “Koliko je moglo biti te djece?” nastavio je tužitelj. “Djece je otrovano samo 63”, hladnokrvno je odgovorio Vrban, na što je u sudnici uslijedilo zgražanje okupljenih.

Pored gušenja djece starosti od dvije do deset godina te praktički priznanja da su na teritoriju NDH postojali dječji logori, ustaše su na sudu sami potvrdili još koješta što suvremeni hrvatski revizionisti, pa tako i oni iz Plenkovićeve vlade, danas negiraju. Prilikom ispitivanja, na upit da pojasni svrhu likvidacije, Miloš je tako bez puno premišljanja odgovorio: “Da se ništi srpstvo, da se unište Srbi u Hrvatskoj.” Potom je dodao: “Nije postavljen cilj, da se izoliraju i pohvaćaju predstavnici velikosrpstva i četništva, nego da se uništi što više Srba, bez obzira na starost i spol. Ovo uglavnom važi i za Židove.”

Oko 1200 građana moglo je suđenje pratiti uživo, a ostali su bili informirani putem novina koje su detaljno izvještavale o procesu. Nakon suđenja svi su dobili jasan uvid u zločine i okrutnost propalog kvislinškog režima – kaže Nikola Ostojčić

Miloš je tvrdio i kako je cijelo vodstvo NDH točno znalo što se događa u logorima. I ne samo da su znali, nego su i odobravali, isticao je. “Da li je Pavelić ikad požalio Jasenovac?” upitan je. “Požalio nije nikad. To je sigurno”, odgovorio je optuženi koji je, prema vlastitom priznanju, u travnju 1946. pratio i osiguravao prelazak ustaškog poglavnika iz Austrije u Italiju. “Je li Pavelić ikad rekao: Pretjerali smo, to nije trebalo?” nastavio je tužitelj. “To nije rekao. Kada smo dobijali novine iz Jugoslavije, pa je on vidio u njima neke ljude koji su bili po zatvorima ili u Zagrebu za vrijeme NDH, uvijek je govorio: ‘Šteta, pogriješili smo što tog i tog nismo zaklali.’ To je govorio”, rekao je Ljubo Miloš. Potvrdio je i da su logoraši u Jasenovcu “strijeljani za najmanje pogreške”.

Detalji opisani u iskazima optuženih, govori Nikola Ostojčić, tek su dio vrijednog materijala koji nam i danas može poslužiti ne samo za proučavanje Jasenovca i drugih ustaških logora nego i NDH kao takve. Osobito ističe vrijednost tih materijala za istraživanje ustaškog pokreta nakon raspada NDH i odlaska ustaša u emigraciju.

– Na temelju njih moguće je rekonstruirati svojevrsnu mapu kretanja i ključnih točaka emigracije, kao i popis pojedinaca važnih za komunikaciju, mobilnost emigranata i planiranje njihovih aktivnosti – tumači Ostojčić.

Kao jedan od značajnijih izvora ističe elaborat “O radu Ureda III Ustaške obrane, organizacije i stanja u ustaškim logorima (Jasenovac i drugi)” koji je Miloš napisao u zatvoru.

– Dok elaborat pruža širi uvid u funkcioniranje logora, pojedinačna svjedočanstva nadopunjuju sliku konkretnim slučajevima brutalnosti i zločina. Taj je potencijal prepoznala i tadašnja vlast, pa se može reći da je suđenje imalo višestruku funkciju, pri čemu su pedagoška i informativna bile među najvažnijima. Oko 1200 građana moglo je suđenje pratiti uživo, a ostali su bili informirani putem novina koje su detaljno izvještavale o procesu. U tom kontekstu, čak i ako je stanovništvo do tada imalo samo djelomična saznanja – ili ih je tek naslućivalo – nakon suđenja svi su dobili jasan uvid u zločine i okrutnost propalog kvislinškog režima – govori Nikola Ostojčić.

Za razliku od tadašnje, aktualna vlast preferira prešućivanje ili negiranje činjenica, pa smo direktnom nusproduktu takvih djelovanja ovih dana svjedočili na ulicama Zagreba, a potom i s političkih govornica. S obzirom na takvo stanje stvari, pitanje “Jesu li pamćenja samudaripena, holokausta i genocida moguća izvan manjinskih zajednica?”, koje je u doslovnom, fizičkom smislu u sklopu izložbe “U ime svih naroda: KCL Jasenovac na javnom pretresu” ispisano na jednom zidu galerije, čini se relevantnije nego ikad.

– U političkom radu manjina se uvijek tipuje na identitet, a one povremeno uzvraćaju dijeljenjem iskustva. Tako i mi to nastojimo činiti. Nastojimo govoriti o kolektivnim ljudskim iskustvima i procesima u kojima su manjine iz pozicije objekta političke borbe postajale subjektima vlastite borbe. Utoliko i kada ne vidimo nadu, na nadi radimo – kaže Aneta Vladimirov.

– Na našoj izložbi je ekstremnoj poziciji dehumaniziranja čovjeka suprotstavljena radikalna humanistička pozicija, kako u ilustracijama izabranih primjera dobrote i poštenja zatočenika i zatočenica hrvatske nacionalnosti u logoru, tako i pjesmom “Molitva u logoru” Antuna Barca. Nema većeg nadahnuća, ali ni veće obaveze, od sjećanja na njih. Konačno, izložbu je povikom “Smrt fašizmu!” otvorio Mile Vukmirović, 91-godišnji preživjeli jasenovački logoraš. Ako to nije trenutak nade, onda vjerojatno ništa nije – ističe ona.

Tekst je prenet sa portala Novosti.