Zelena eksploatacija

Piše: Tena Erceg

Američki dokumentarist Michael Moore prošle je godine producirao “kontroverzni” film pod naslovom “Planet of the Humans”, čija je glavna teza da su takozvane zelene, odnosno čiste tehnologije za proizvodnju energije ustvari neefikasna, ekološki štetna i na profit usmjerena kapitalistička podvala. Budući da su u filmu pronađeni i zastarjeli podaci koje su Moore i redatelj Jeff Gibbs koristili kako bi potkrijepili svoju tezu, na film se obrušila kompletna krema establišmenta obnovljivih energija, uključujući i jednog od najuglednijih američkih klimatologa, dobitnika grupne Nobelove nagrade za klimatska istraživanja Michaela E. Manna.

Autori filma optuženi su da rade za fosilnu industriju i šire defetizam i nihilizam, a potpisivalo se i otvoreno pismo u kojemu se tražila zabrana prikazivanja filma u kinima. Moore i Gibbs na koncu su upriličili višemjesečno besplatno prikazivanje na YouTubeu, s premijerom održanom 22. travnja prošle godine, na Dan planeta Zemlje. Prašina se u međuvremenu slegla, a nakon što je prije godinu i po dana Moore u svom bombastičnom i tendencioznom stilu probio led, kritičko analiziranje zelenih tehnologija danas se može pročitati i vidjeti svugdje, čak i usred sudbonosne klimatske konferencije koja se još uvijek održava u Glasgowu a koja prelazak na obnovljive energije promovira kao jedini mogući put za spas planete.

Rudarstvo je najprljavija industrija koja razara krajolik više i od one fosilnih goriva, a za sobom ostavlja toksična jezera, kontaminirane ostatke od procesuiranja metala kakvih je po svijetu razasuto nekoliko desetaka tisuća

U britanskom Guardianu, primjerice, ovih se dana piše o ropskoj eksploataciji radnika u rudnicima kobalta u Demokratskoj Republici Kongo, dok je njemački Der Spiegel prije neki dan objavio podužu analizu naslovljenu “Prljava istina o čistim tehnologijama”. Na spomenute rudnike u Kongu otpada 70 posto ukupnog godišnje proizvedenog kobalta, ključnog metala u baterijama električnih automobila, proizvoda koji bi, kako uvjeravaju čelnici okupljeni u Glasgowu, trebali biti jedan od nosivih stupova zelene tranzicije, odnosno dekarbonizacije svjetske ekonomije.

Guardianovo istraživanje pokazalo je, međutim, da su posljedice crpljenja kobalta u Kongu raseljavanje lokalnog stanovništva i devastiran okoliš, ali i ropski rad koji uključuje i djecu i za koji se dobije 80-ak dolara mjesečno i rukom ispisan odrezak od plaće. Rudnici su u vlasništvu evropskih, a u posljednjih 15 godina i kineskih kompanija, no radnici su mahom zaposleni preko posredničkih firmi. Ugovore s vlasnicima imaju svi vodeći svjetski proizvođači automobila, poput Volva, Volkswagena, Renaulta i Mercedes-Benza, a američki Tesla prošle je godine potpisao dugoročni ugovor sa švicarskim Glencoreom za opskrbu kobaltom iz Konga svoje dvije “giga-tvornice” u Berlinu i Šangaju.

Svjetska banka prognozira da će se potražnja za kobaltom do 2050. godine ušesterostručiti, a Međunarodna agencija za energiju (IEA) objavila je uoči konferencije u Glasgowu da bi udio električnih automobila u ukupnoj prodaji već do kraja ovog desetljeća trebao dosegnuti 50 posto ukoliko se želi zaustaviti globalno zatopljenje. Stoga se sa sigurnošću može zaključiti da će se nesmiljena eksploatacija prirodnih resursa smještenih na globalnom jugu ne samo nastaviti već i frenetično ubrzavati, sve u cilju da se “zelena tranzicija” provede na način da srž sistema ostane netaknuta.

Dok su političari u Glasgowu pričali o tome kako su starosjedilačke zajednice ključne za očuvanje prirode i opstanak bioraznolikosti, pripadnici gvatemalskih Maja blokirali su prolaz kamionima, zbog čega je vlada proglasila izvanredno stanje

Koristeći se podacima IEA-e, Der Spiegel je u svom istraživanju sastavio tablicu koja za idućih dvadeset godina prognozira golem porast potražnje za mineralnim sirovinama u odnosu na ciljeve Pariškog sporazuma, čije je ostvarenje nužno kako bi se globalno zatopljenje zaustavilo na ispod dva stupnja Celzijeva. U obzir su uzeti bakar, nikal, litij i rijetki metali, a analiza je pokazala da je u 2020. godini ukupna potražnja za njima u industriji električnih automobila iznosila 426 tisuća metričkih tona, dok će se 2030. ona povećati na 6.905 tisuća, a do 2040. godine na čak 12.650 tisuća tona.

Rudarstvo je pritom najprljavija industrija koja razara krajolik više i od one fosilnih goriva, a za sobom ostavlja toksična jezera, kontaminirane ostatke od procesuiranja metala kakvih je po svijetu razasuto nekoliko desetaka tisuća. Čak tri posto ukupne svjetske potrošnje energije koristi se upravo za mrvljenje stijena i druge procese ekstrakcije metala, čiji su resursi pritom uglavnom smješteni u tri regije svijeta s već sada najtežim posljedicama klimatskih promjena; u Africi, u Australiji i u južnoameričkim Andama. U rudniku bakra Los Pelambres u Čileu, primjerice, izgrađena je nova hidroelektrana koja opslužuje isključivo rudarske operacije iako taj kraj pati od kroničnog manjka vode. Rudnik je u 60-postotnom vlasništvu multinacionalne korporacija Antofagasta PLC sa sjedištem u Londonu. U Gvatemali je, pak, smještena jedna od najvećih svjetskih zaliha nikla, koju crpe podružnice švicarske Investicijske grupe Solway, premda se nagađa da su investitori ruski oligarsi.

Upravo u vrijeme kad su političari u Glasgowu pričali o tome kako su starosjedilačke zajednice ključne za očuvanje prirode i opstanak bioraznolikosti, pripadnici gvatemalskih Maja blokirali su prolaz kamionima, zbog čega je vlada proglasila izvanredno stanje i pod vojnu opsadu stavila lokalno stanovništvo. Rudnik Fenix u El Estoru otvoren je 2014, a pet godina kasnije tamošnji Ustavni sud donio je odluku o suspenziji operacija, zatraživši da kompanija provede konzultacije s lokalnom zajednicom. No radovi su se nastavili, a zabilježeno je i više slučajeva ubojstava aktivista, pa ovaj slučaj zorno ilustrira teško podnošljiv cinizam organizatora COP-a 26 koji su ovom prilikom, kako bi demonstrirali svoju posvećenost starosjedilačkim znanjima i aktivnostima, posebno vodili računa da se na konferenciji pojavi što više govornika u šarenim narodnim nošnjama.

Bolivija je još jedna južnoamerička država s golemim zalihama metala, a procjenjuje se da se tamo nalazi čak 70 posto svjetskih zaliha litija. Iako je bivši bolivijski predsjednik, socijalist Evo Morales, nacionalizirao tamošnje prirodne resurse, Bolivija nema kapaciteta da sama vrši takve goleme operacije. Stoga su 2019. koncesije za crpljenje dodijeljene njemačkoj kompaniji ACI Systems i kineskoj Xinjiang TBEA, dok je novoosnovano državno poduzeće zadržalo većinski udio i nadzor nad razvojem industrije. U kolovozu je zaključen i natječaj za dodatne koncesije, na kojemu je odabrano još devet međunarodnih korporacija. Svi spomenuti metali, uz cement, pijesak, čelik i druge sirovine, u golemim količinama koriste se za proizvodnju vjetroturbina, jednako kao i za proizvodnju fotonaponskih sistema, električnih automobila i litijsko-ionskih baterija, drugim riječima u svim tehnologijama koje se promoviraju kao ekološki čiste. Za izgradnju jedne vjetroturbine srednjeg kapaciteta, kako navodi Der Spiegel, potrebno je oko 67 tona bakra, a da bi se tolika količina bakra iscrpila iz tla potrebno je razbiti i pomaknuti 50 tisuća tona zemlje i stijena.

U solarnom parku veličine tisuću puta tisuću metara nalazi se 11 tona srebra, dok jedan primjerak Tesle modela S sadrži litija koliko i 10 tisuća baterija za mobitel. Vjetroturbina sadrži devet puta više metala nego elektrana na plin, a jedan električni automobil šest puta više nego onaj s motorom na unutrašnje sagorijevanje. Prema podacima IEA-e motor s unutrašnjim sagorijevanjem tijekom životnog ciklusa od 200 tisuća kilometara u atmosferu izbaci oko 40 tona stakleničkih plinova, dok električni automobil ispusti dvostruko manje, no karbonski intenzivna proizvodnja sirovina za baterije značajno umanjuje njegovu ukupnu korisnost.

Tržište obnovljivih izvora energije pritom je već u potpunosti organizirano po kapitalističkom principu konkurencije i uspostave monopola, kojima zapadne i kineske kompanije kontroliraju resurse geografski još koncentriranije nego u slučaju fosilnih goriva.

Za razliku od naftnog kartela OPEC, koji pokriva trećinu globalne proizvodnje nafte, u rudarskoj industriji čak 70 posto resursa smješteno je u samo deset zemalja globalnog juga. Većinu proizvodnje pritom kontrolira desetak najvećih korporacija, pri čemu one iz Kine čak 75 posto svjetskih proizvodnih kapaciteta za litijske baterije.

Kina je u rudarskoj industriji zauzela dominantnu poziciju kakvu je slučaju fosilnih goriva u prošlom stoljeću imao SAD, kupujući pristup resursima i rudarska prava u zemljama Afrike i Latinske Amerike. Budući da je postala glavni motor i u proizvodnji i u potražnji, pumpajući usput i svoju geopolitičku moć, Kina je najvećim dijelom odgovorna i za porast cijena metala.

U zadnjih godinu dana cijena nikla tako se povećala za 26 posto a cijena aluminija za 56 posto, dok se cijena litijevog karbonata učetverostručila. IEA prognozira da trenutno aktivni i planirani rudnici neće biti dovoljni da namire niti polovicu buduće potražnje za litijem, kobaltom, niklom, bakrom i drugim metalima, unatoč brzom tehnološkom napredovanju.

Zahuktala potraga za resursima multinacionalne korporacije dovela je i do Srbije, gdje se održavaju protesti protiv geoloških istraživanja koja bi se trebala vršiti na zapadu zemlje. Tamo su otkrivena nalazišta litija, a Novosti su u kolovozu donijele izjavu predstavnika kompanije Rio Tinto da područje sadrži količine litija dovoljne “za napajanje preko milijun električnih vozila godišnje”. Srpska sestrinska firma Rio Tinta s radovima bi trebala započeti iduće godine, a da bi se s projektom krenulo izmijenjeni su prostorni planovi, podijeljene “donacije” lokalnim vlastima i zajednicama, a privatne parcele otkupljenje pod prijetnjom eksproprijacije. Britansko-australska kompanija Rio Tinto osnovana je još 1873, a osim što je tijekom drugog svjetskog rata sirovinama iz Francove Španjolske opskrbljivala njemačku i talijansku vojsku, gdje god dođe iza sebe u pravilu ostavlja ekološki potpuno devastirane prostore.

U prvoj verziji posljednjeg izvještaja Međunarodnog panela za klimatske promjene (IPCC), koja je uoči objavljivanja procurila u javnost, navodilo se da je u cilju prevladavanja klimatskih promjena potrebno napustiti koncept neograničenog rasta, odnosno postojećeg kapitalističkog modela. Izuzev aktivista, nitko od uglednika u Glasgowu nije, razumljivo, takve tvrdnje prevalio preko usta, budući da je i cilj samog COP-a uvjeriti javnost da se sve može promijeniti tako da sve ostane isto. Zaključci IPCC-ja nisu se eksplicitno referirali na tehnologije obnovljivih energija, no dosadašnji razvoj tih tehnologija, temeljen na eksploataciji i profitu, neupitan je dokaz da ih je potrebno primijeniti i na njih.

Tekst je prenet sa portala Novosti.