Vojo Stanić

Autor: Sinan Gudžević, Maksimir i Mirogoj, Izvor: Novosti

Uutorak 19. novembra 2024, otišao je s ovoga svijeta slikar i kipar Vojo Stanić. Trećega februara ove godine bio je navršio sto godina života. Preminuo je u svojoj kući u Herceg Novom, a sahranjen je dva dana kasnije, na groblju manastira Savine kod Herceg Novog. Ondje je od 2012. grob njegove žene, kiparke Nade Stanić, djevojačko Marović.

Za Voja Stanića se mora reći da je bio Crnogorac, za njegove slike i kipove to ne važi, to je nešto izvan nacionalnog. Tako kažem, a nikad s njim, osim preko telefona, nisam progovorio ni jednu riječ. Mislim da sam ga vidio samo jednom, i to iz daljine, u Beogradu, u Knez Mihailovoj, neko mi ga je pokazao. O njemu sam najviše saznao od Duška Vujoševića, koji u svojoj beogradskoj kući ima dvadesetak Stanićevih slika. Duško posjeduje “Triptih Boka” s kojega se ne skidaju oči. Iz Vujoševićeve kuće sam se dvaput telefonom čuo sa Vojom Stanićem. Duško bi mi dao slušalicu i ja sam nekoliko minuta bio u Vojovom carstvu. Kad smo prvi put razgovarali, više ne znam kad je to moglo biti, odmah me je pitao znam li Branka Kukića. Znam Branka Kukića, dobro ga znam, dvije noći sam prenoćio i u njegovoj kući u Čačku. On mi je tad rekao: “E, taj Branko Kukić o meni piše s velikim znanjem i poznavanjem, a ja ga još nijesam upoznao.” Nekoliko dana nakon toga sreo sam se Kukićem u Puli, i prenio mu Stanićeve riječi.

A sjećam se kad je među godinama došla godina 2006. i u godini mjesec maj. U Umagu i Kopru su se održavali susreti posvećeni uspomeni na Fulvija Tomizzu. Među gostima je bio i Arsen Dedić. U hladu neke šljive na rubu Umaga društvo je pilo vina. Znalo se da je Arsenu nedavno presađena jetra, no je on pio kao i drugi, možda i više. Neko mu je rekao da bi bilo zgodno da zbog nove jetre malo bude oprezniji, na šta je on kazao kako ga boli ona stvar za jetru, ionako nije njegova. Možda je primijetio moju zabrinutost pa me je upitao da li mu djelujem malo, tu je upotrijebio onaj prilog koji se rimuje sa “mačkasto”. Ne, zašto me to pita, pitao sam ja njega. Pa zato što se ja sam osjećam malo kao znaš koja rima s “mačkasto”. Onda je riječ otišla na Voja Stanića. Tu je Arsen ispričao ovo što slijedi, ako sam negdje nešto zaboravio ili popunio nečim što nisam dobro čuo, molim za razumijevanje i za oprost..

Dakle, Vojo Stanić je, kao učesnik NOB-a, a i kao istaknuti umjetnik i čovjek, jedno vrijeme bio poslanik u Skupštini Socijalističke Republike Crne Gore. Jedne godine među godinama na jednoj sjednici Skupštine neko je iznio nenavadan predlog: da se Crna Gora pobratimi sa Njemačkom Demokratskom Republikom, koju su kod nas zvali i po njemački DDR. I taj što je predlog iznio, bio je uz predlog pripremio sve što je trebalo, obrazloženje predloga, važnost bratimljenja naroda, internacionalizam, valjda i diktaturu proletarijata. I to je sve izgovorio za skupštinskom govornicom. Na kraju je, kako to već predviđa procedura, upitao, prije nego što poslanike pozove da o predlogu glasaju, ima li neko nešto da doda ili možda, kakvu primjedbu. Nema niko.

Predlagač zadovoljno zausti da predlog iznese na glasanje, kadli se javi slikar i kipar, i borac Šeste udarne crnogorske brigade NOB-a: “Drugarice i drugovi, ja bih da postavim koje pitanje: A zašto da se mi bratimo sa DDR-om? Rat je završen, je li završen? Jeste, svi znate da jeste. Nijemci su došli u Crnu Goru, došli su bogme u cijelu Jugoslaviju, i počinjeli čuda. Pobili su silu naše omladine i neomladine. Četiri godine smo se mi borili da se oslobodimo. I oslobodili smo se. Nijemci, oni koji su preživjeli, pošli su onamo odakle su i došli. Mi neriješenih teritorijalnih pitanja s njima, drugarice i drugovi, nemamo. Je li tako da nemamo? Eto, i sad mi treba da se bratimo s tijem DDR-om.

Ako mene pitate, ja se s tijem DDR-om bratio ne bih. Ne bih, a što da se bratim sa DDR-om? Ne brate, ja predlog ne podržavam. Predlažem da se Crna Gora, ako već s nekim treba da se brati i bratimi, da se pobratimi sa Turskom! Mi smo s Turcima živjeli, kako đe, između četiri i pet stoljeća, bili smo i dio Osmanskoga Carstva, sila njihovih riječi je ušla u naš jezik, više i ne primjećujemo da smo ih dobili od njih. A bogme je barem trećina Crnogoraca primila i njihovu vjeru. Donedavno nam je glavni grad bio Carigrad. Eto, kako hoćete, ali ja se s DDR-om ne bih bratimio!”

Društvo sluša Arsena otvorenih usta, a on, kakav je Arsen bio, veli: “I tako, nije se Crna Gora pobratimila sa DDR-om, a prema mojim informacijama, nije se ni s Turskom!”

Mjesec dana kasnije, u Beogradu, pričam Dušku Vujoševiću ovu zgodu, a Duško kao Duško, zovne Voja Stanića u Herceg Novi. U nekom trenutku mi daje slušalicu, i ja spomenem Voju kako sam bio u društvu s Arsenom. Vojo kaže da je s Arsenom prijatelj odavno. Onda ispričam Arsenovu verziju zgode sa bratimljenjem Crne Gore i DDR-a. Vojo sluša, pa kaže: “Arsen vazda Arsen. Ako je tako ispričao, ima da je bilo tako!” Kad god o toj Arsenovoj priči razmišljam, misao ide na jednu Stanićevu iz knjige “U dokolici”: Ponekad ili često imamo običaj da izmišljamo događaje koji se vrlo rado slušaju ukoliko su dobro izmišljeni. Oni daju mnogo istinitiju sliku o nama nego oni stvarni slučajni događaji. Događaj koji izmislimo je onaj koji je trebao da se dogodi, ali nije.

Puna mi je kuća monografija i kataloga Voja Stanića. Barem dvije mi je poklonio Vujošević. U svakoj je biografija slikara, popis izložbi, nagrada. Ali ni u jednoj od knjiga i kataloga, u biografiji slikarevoj, ne stoji da je bio poslanik u Skupštini Crne Gore.

Na zidu u mojoj kuhinji stoji reprodukcija zanosne slike Voja Stanića “Jahta”. To je prizor koji slikar vidi iz svoga ateljea u potkrovlju. Prozor gleda na tjesnac između Luštice i Prevlake. S prozora je Vojo Stanić gledao kako prolaze jahte i brodovi. Svojoj supruzi Nadi, koju je zvao Njake, a koja je voljela jedrilice i sama jedrila, Vojo je za rođendan svake godine poklanjao novu sliku sa jedrilicom.

U proljeće ove godine zovne me Duško Vujošević i kaže da u novoj zgradi Crnogorske akademije nauka i umjetnosti još samo nekoliko dana traje izložba Voja Stanića povodom njegova stotog rođendana. Koji dan kasnije Sanja i ja smo kupili karte za avion, i stigli u Podgoricu. Izložba je, pravo za pravo, bila već završena i dvorana zatvorena. Ali nam je predsjednik CANU Dragan K. Vukčević omogućio da izložbu vidimo i sutradan, kad je ona bila izvan vremena predviđenog za posjete.

Više sati smo hodali atrijem od slike do slike, vidjeli smo i skulpture, a najviše nas je omamila slika “Vještice” na kojoj su prikazane njih četiri kako lete ili plove, držeći u rukama vesla, a letalo ili plovilo im je ljuska jajeta. Poslije nas je Vesna Kilibarda povela do Bulevara Jovana Tomaševića gdje smo došli do spomenika Jovanu Tomaševiću, to jest do posljednjeg kipa koji je Vojo Stanić načinio. Taj neobični kip ima providan pokrovac, koji ukazuje na mučeničku smrt osnivača Komunističke partije Crne Gore, smrt od policijske torture i od tuberkuloze.

Vojo Stanić je svakako velik slikar, o tome svjedoče brojna priznanja koja je dobivao po svijetu za svoje slike. Ali on je ostavio i dvije knjige svojih misli. One su prevedene i na norveški. Neka ovdje budu navedene samo dvije, iz monografije o Voju Staniću koju je priredio Niko Martinović: Poznavao sam nekoliko genija – to su uglavnom ljudi koji se drže te svoje genijalnosti za koju sve žrtvuju. Nema nimalo viteštva u njima, oni nijesu kavaljeri, oni gledaju da uvijek dobiju, oni se pedantno čuvaju da ne gube.

I još ova o nagradama, iz pera čovjeka koji je tolike nagrade dobio: Nagrade su nemoralne, jer se izdvajaju oni koji su uspjeli u odnosu na ostale koji iako je i napor ostalih isto tako plemenite pobude. Dok jedni dobiju čast, slavu i novac, drugi na neki način ostaju poniženi, iako su i oni isto tako iskreni da naprave nešto dobro.

Tekst je prenet sa portala Novosti.