Vladimir Jurišić – Moj čiča Petar Kralj

Autor: Vladimir Jurišić, Izvor: Novosti

Kada smo odmah na početku razgovora zapitali 74-godišnjeg Vladimira Kralja iz Roviške pokraj Gline je li u kakvom rodu s proslavljenim jugoslavenskim glumcem Petrom Kraljem (1941. – 2011.), razvukao je osmijeh kojim kao da je govorio da se to samo po sebi razumije.

– Pa naravno, Petar je moj stric: rođen je upravo ovdje i to u aprilu gadne 1941., tek dan-dva prije njemačkog bombardiranja Beograda. Evo, otiđimo dvadesetak metara od moje avlije, ondje je iza štale bila drvena kućica u kojoj je moj čiča rođen. Toga kućerka odavno nema, a i teren je obrastao u šikaru, no samo da se zna što je istina: naime, na internetu zna pisati da je Petar Kralj rođen u Zagrebu, ali to naprosto nije točno. Rođen je tu u Roviškoj, ali mene nitko nikada nije o tome ispitivao, pa mu se mjesto rođenja navodi bez ikakve veze sa stvarnošću. A ovo naše malo i, nažalost, sve manje selo po ničemu posebnom nije poznato, pa ne čudi što smo svi ponosni na to da je naš legendarni umjetnik rođen ovdje među nama. I ne želimo da nam to oduzmu kojekakvim dezinformacijama po internetu – objašnjava nam precizno ponosni nećak.

Tako su pitanja koja smo mu namjeravali postaviti – vezana ponajviše uz njegovu poznu dob i poteškoće življenja u samoći u zanemarenom kraju Hrvatske s mizernom mirovinom – pala nekako u drugi plan. Naprosto, nije nevažna činjenica da jedno od zasigurno najcjenjenijih glumačkih, kazališnih imena potječe s danas devastirane glinske periferije, a mi neplanirano dobismo priliku doznati više o toj umjetničkoj osobnosti iz prve ruke, odnosno od nekoga iz iste krvne loze. A naš sugovornik ne samo da je strikana Petra dobro poznavao nego i još pamti povijest njihove porodice.

– Petrov otac Đuro bio je učitelj koji je službovao u mnogim mjestima; čim mu se rodio sin, vodio ga je sa sobom na svaku službu gdje bi bio raspoređen, a sa zahuktavanjem Drugoga svjetskog rata dospjeli su do Zagreba. Živjeli su negdje u Ilici, no nisu dugo ostali u gradu koji je postao ustaška prijestolnica. Zaredale su racije i masovna hapšenja Židova, Srba, Roma i svih koji nisu bili po ćudi zločinačkog režima. Jednog je dana tako neki ustaša razmatrao porijeklo oca i njegova malešnog sina: prezime mu je još nekako sjedalo, ali su mu njihova imena, Đuro i Petar, bila sumnjiva. Nasreću, zagledao se pažljivije u tatu, pa u njemu prepoznao učitelja koji je brojnoj zagrebačkoj djeci davao instrukcije iz nekoliko školskih predmeta. To im je obojici spasilo glavu, inače su imali ozbiljnu šansu završiti u stočnim vagonima koji su prevozili ljude svake dobi i svakog spola prema Jasenovcu, Aušvicu i ostalim fašističkim logorima. Đuro je odmah shvatio da su za dlaku izbjegli zlu kob, pa je već sutradan cijelu obitelj poveo za Sremsku Mitrovicu, nešto poslije i za Beograd. U godinama iza oslobođenja moj čiča je odrastao, razvijao se i naposljetku postao poznatim glumac, no često je navraćao u svoje rodno selo, gdje smo proveli divne zajedničke trenutke. Sve ovo što vam ja sada pričam, Petar je opisao u svojoj autobiografiji – nastavlja Vladimir Kralj.

Naš domaćin je još 1972. ostao bez oca Dragana, koji je poginuo u prometnoj nesreći. Mati mu Marija preminula je prije petnaestak godina, a sestra Ljubica sa svojom obitelji živi u Karlovcu. Vladimir se nikada nije ženio, a nema ni djece, pa je Roviška – nekoć selo s više od 70 numera i više od tristo stanovnika – spala na njega i još dvije starice. Koje, usput rečeno, ne razgovaraju međusobno. Nakon očeve smrti, sin se prvo zaposlio u glinskoj Pamučnoj predionici, da bi kasnije posao našao u mjesnoj pilani, gdje je radio sve do Oluje.

– Nekako se prepentavalo taj ludi rat, no kad je grunula akcija HV-a bili smo prisiljeni pobjeći u Beograd. Zaposlio sam se u Srbiji kao čuvar jedne firme kraj Pančeva, no nisam imao državljanstvo pa sam nakon godine dana dobio otkaz. Onda sam se našao posao ‘na divlje’ u Bujanovačkoj Banji i ondje ostao šest godina. Poslije sam postao kondukter u beogradskom Trolejbusu, pa to radio sljedećih šest godina. Kroz to sam se vrijeme često družio sa svojim Petrom, a bome smo se znali i dobro napiti na Skadarliji. U svoju sam se Rovišku vratio tek 23 godine poslije rata, kad je majka već bila pokojna. Za svoga je života, zajedno s Ljubicom, redovito obilazila naše imanje i kuću, pa ništa nije bilo do temelja uništeno, tek pomalo zapušteno i pod sitno popljačkano. Ipak, kad sam se vratio, počela je moja borba za opstanak. Trebalo je iskrčiti svo šipražje, kuću popraviti i opremiti – prisjeća se naš sugovornik, koji od svog povratka ne posjećuje liječnike: kaže da se dobro osjeća, pa zašto da gube vrijeme i on i doktori.

Jedini pregled koji redovito obavlja jest onaj vezan uz produljenje vozačke dozvole, a ostale tegobe jednostavno pusti da prođu. Pored toga, u kući se obavezno moraju naći bijeli luk i čaj, to su jedini lijekovi koje priznaje. Alkohol ne konzumira, ali zato svakoga dana ode do Gline na kavu. I ondje uvijek sretne nekog starog drugara ili drugaricu, pa pretresu uspomene na davne dane, navade i običaje glinskoga kraja kojih više nema.

– Jako mi se dopada ovaj novootvoreni Srpski kulturni centar: posjećujem gotovo sve manifestacije, od predstava i izložbi, do promocija knjiga i tribina. Mislim da je takvo okupljalište Glini bilo nužno potrebno, ne samo za nas Srbe nego i za sve druge stanovnike sve pustijega grada i sve turobnijih okolnih sela, devastiranih ratom i serijom potresa. U Roviškoj nas je sada tek troje, pa me obuzmu tuga i jad kad se sjetim svih onih veselih druženja i masovnih okupljanja – razmišlja naglas Vladimir Kralj.

Naš domaćin vrt ne obrađuje, uništiše ga divlje svinje. Kokoši pak ne drži zbog lisica i jastrebova, a vrata i vratnice kuće i kapije mora svaku večer dobro zatvoriti pred čagljevima što noću njuškaju i reže. Ipak, zahvaljujući prvenstveno njemu, dobismo osjećaj da Roviškom i Glinom još luta živi i slobodni duh velikog boema i još većeg jugoslavenskog glumca.

Tekst je prenet sa portala Novosti.