Sinan Gudžević – Vječni Vešović

Piše: Sinan Gudžević

Sad kad je Marko Vešović spušten u zemljin zijev kraj Gordane, sad se može objaviti slika. Ona je načinjena 14. oktobra prošle godine, i Marko je tada rekao, ne objavljuj dok me ne stave pod ovu ploču. Bila smo trojica tu, treći je bio Boro Kontić. Na već pripremljenoj grobnoj ploči, uz njegovo ime piše samo: Jugoslaven. Jugoslaven Vešović je svakodnevno išao na grob svojoj supruzi Gordani, djevojačko Mikulić.

Marko Vešović je preminuo 17. avgusta uveče u Gerontološkom centru u Nedžarićima. Dana 28. jula je imao težak moždani udar, u Općoj bolnici na Marindvoru bio je do 14. avgusta, kad je otpušten. Sahrana je počela u 11 sati, u ponedjeljak 21. avgusta na groblju Sv. Josip. Za one koji možda ne znaju, sva ova mjesta su u Sarajevu. Ni na početku ni za vrijeme sahrane nije se čuo nijedan zvuk crkvenog zvona, niti ezan s neke džamije. Očekivao sam barem temdžid (temğid) za Marka Vešovića sa barem jednog minareta. Od zvukova se čula samo trubačeva truba s koje je ukraj groblja dolazila “Tišina”, “Bilećanka” i “Fala”. Šeki Radončić je, poštujući Markovu želju da se ne drže govori, izrekao njemu zahvalnost za sve i zahvalio svima koji su došli da Marka isprate. A ispratilo ga je dvjestotinjak ljudi, od kojih je većina znala većinu. Bilo je pet Vešovićevih izdavača, a od rodbine su, osim kćeri Ivane, bile dvije kćeri Markove sestre Mileve, Olga i Milka, te Jelena Vujović, unuka sestre Markove majke. Nijedan od dvojice braće koji žive u Beogradu nije došao.

Tako se okončao Vešovićev prelazak u mumiju, shodno želji i težnji iskazanoj u knjizi “Dok prelazim u mumiju”:

da, opijelo sebi pojuć,

zaboravim sve crne sanke

što gonili su dušu moju

kao sibirski vuci sanke,

i, sam ko pas, tuđ tlu pod sobom,

krepam bez žala, straha il stida,

dok papska jesen sve što dirne

stvara u zlato, ko kralj Mida.

Tuđ tlu pod sobom: to je ono tlo kojem je osim onoga rodnoga papskog u Papama, jedino kojem je težio. To tlo je sarajevsko, iz pjesme “Prije smrti”. Prije smrti on hoće da mu još jednom zamiriše Skočigorina, da se nasluša Keatsova vina u glasu planinskih pjevica, da se nagleda papljanskog snijega koji pada iz davnina: “Da gledam, sve dok to ne prečini me u prvašnjega,/ i vrati me u zemane kada/ sve izvan mene bilo je od mene…” Pa:

Da Sarajevom, nakon toga, hodam

naredan svemu što će da se desi,

i, pred čimegod zastanem, da mi bara

ne bude no živa voda

kraj koje duša, u sebi samoj, odmara

i sebi samoj kaže: odavde si.

Tako se njegovo podruku sa smrću uobličilo i stvrdnulo. On je znao da je odavde, njegova duša to u sebi samoj kazuje sebi samoj, ali se, da ponovim, ni s jednog minareta u rahmet toj samoj duši nije začuo odziv, koji u Sandžaku zovu tendžik. Na sahranu mu nije došao nijedan čovjek s ahmedijom, niti ikoji u mantiji. Hodže i popovi su mu okrenuli leđa (on je svoja njima okrenuo davno i trajno) možda kad su čuli šta je Vešović kazao o Bogu: “A Bogu ću, ako bi ga ne daj Bože onamo bilo, kazati: ‘Četiri pakla sam na zemlji predeverao: pakao djetinjstva, pakao opsade Sarajeva, pakao Gordaninog mrenja, pakao života bez Gordane, i živo mi se jebe za tvoj pakao.”

Ostale su njegove knjige, objavljene i neobjavljene. One će živjeti i kad više ne bude jezika na kojem su napisane. A njegov jezik je visok i jasan onome koji je osposobljen da mu se na visinu popne. Na tom jeziku je sastavljao čudesne pjesme i čudesne priče, oživljavao djetinjstvo i dovodio do izraza svoju izgubljenost u svijetu. Njime se upisao u rijetkog pisca koji je jednako čudesan u stihovima i u prozi. Njime je stvorio književne likove s kojima se, ako su još živi, možeš sresti na ulici ili se zapiti u kafani. Tim jezikom su napisana njegova časna i žestoka prosuđivanja o književničkoj zajednici koja je držala mikrofone političarima, gurajući Jugoslaviju u rat, a književni fariseji trljali ruke nadajući se na ratu bogaćenju. Njime je ispisao i jedinstveno svjedočanstvo življenja i preživljavanja pod opsadom u Sarajevu, pod granatama i snajperskim hicima zlikovaca. Ovako je kazao Alminu Kaplanu: „Život shvatam kao džehenem. Upotrebljavam turcizam jer je džehenem mnogo jači od pakla – jer šta je pakao? Džehenem znači svašta. Dakle, nek se zna u džehenemu moja pozicija. Ovi su to doživljavali kao svjetlo – vidjevši me kao Crnogorca koji zbori istinu, a ja sam se vodio onom iz Biblije: ‘Rekoh i spasoh svoju dušu.’ Jer sam živio golu istinu i stalno govorio: niko ovoliku patnju ne bi mogao izmisliti.“

Tim je jezikom iskazivao i huju i njime lemao lažove, ulizice, podlace i doušnike, sastavljao o njima cijele knjige. Te će knjige čitati neko buduće pokoljenje više od ovoga današnjeg.

Tim jezikom je prepjevao silu najvećih pjesnika, ti su prepjevi svjedočanstvo velikog rada i dara. Oni su dio njegova pjesničkog djela, treba se nadati da će svi biti objavljeni.

Vešovićeva demontaža nacionalističke, a posebno četničke ideologije je napodrobnija analiza strukture jednog pokreta zasnovanog na destrukciji, razularenosti i zločinu. On je za to bio najkompetentniji, jer su se neki ljudi s kojima je radio i prijateljevao vrgnuli u ideologe etničkog čišćenja i ratovanja za teritorije. S njime je prije rata fakultetsku sobu dijelio Nikola Koljević, koji se od pristojnog profesora anglistike vrgnuo u nacionalističkog zlikovca. Kad je kasnije Koljević počinio samoubistvo svojim pištoljem, Vešović je, oštrouman i vazda spremne žaoke, kazao o mrtvome: “Poginuo od zločinačke ruke”.

Kad je u gradskom autobusu u Beogradu uhapšen Radovan Karadžić, pod lažnim imenom doktor Dragan Dabić, bio sam gdje sam i sada, u Grabu na Goliji, a novost mi je javio Marko iz Sarajeva. Pa mi, kakav je čarobnjak imaginativni bio, kaže ovako: “E zamisli da ti ili ja dopadnemo eto neke svako svoje muke i doktori nemaju za nju lijeka, te od nekoga saznamo za doktora Dabića. Odemo do njega, svako u poseban termin, razumije se, opričamo mu svako svoju muku, i on nam da utuk za muku. On poznaje i tebe i mene, mi mu izložili anamnezu, pojma nemamo ko je on, a on nam s nosem više Durmitora pametuje i propiše učevnu terapiju. E šta misliš, koliko bismo poživjeli s tim utukom njegovim?”

Dok sam preko Pešteri putovao za Sarajevo, gledajući čarobnu zavojitu rijeku Vapu, pred očima mi je bila Markova voda iz djetinjstva Ljuboviđa, koju nikad nisam vidio. Ta voda je svakako posve drukčija od Vape, svaka voda na svijetu je drukčija od Vape (ovo su Markove riječi, nakon jednog dolaska preko Pešteri u Pazar), ali sam iz Vapina tihog toka čuo Markove “jekove samrtnika” za koje veli da bi on, ako bi samo umio slušati i svijet onako kako je slušao njih u djetinjstvu, postojao na vijeke vjekova:

Žubor što te puni tisućama sjeta

ko da oplakuje nestanak svijeta.

No od tebe, uspomena prepuni žubore,

znam kašto biti sretan:

divna slatka jeza dušom i sad mine

kad lutajući kroz rodne gore

podviknuo bih od miline,

a one mi mojim glasom odgovore

ali starim na hiljade ljeta.

Kad bih opet našao onaj kraj odječan –

bio bih vječan.

Kraj odječan je hapax legomenon Marka Vešovića, kakav je jednokratan bio i on sam. Našao ili ne našao taj kraj odječan, Marko je Vešović vječan.

Marko, kome je nekada, u snu, Majakovski pod glavu podmetao mjesec, nakon Gordanine smrti nije više bio koji je bio. Sve mu se manje cotalo po Sarajevu, sve mu se manje pisalo i živjelo. Marko sa ove slike na Gordaninom grobu onaj je iz pjesme ‘Moj sa životom ugovor ističe’:

Moj sa životom ugovor ističe.

Talasi žitni pune me, ko more,

tugom koja je krasnija od zore.

Sve manje ova ruka me se tiče

koja pisaljku drži…

Članak je prenet sa portala Novosti.