Vera i nada u Janjevu, uprkos mraku i ruševinama (FOTO)

Pejzaž Janjeva, u opštini Lipljan, 20 kilometara jugoistočno od Prištine, doslovno bi se mogao opisati kao – život u olupinama.

Župnik don Matej Palić, nezvanična glava Janjevaca i hrvatske katoličke zajednice na Kosovu, verovatno se ne bi složio. Njegova misija je već 35 godina – vera i nada, uprkos ruševinama, nestašicama struje, vode i pljačkama koje su meštanima uterale strah. Kada je rođeni Janjevac diplomirao na Odseku za teologiju u Rijeci i 1990. bio postavljen za sveštenika crkve Svetog Nikole, bilo je oko 620 kuća kojima se o blagdanu Bogojavljenja ili Sveta tri kralja blagoslovila voda.

Popis od prošle godine kaže da je u mestu 1.407 Janjevaca, ali bi se ta brojka na izmaku 2025. morala uzeti sa debelom rezervom. Katolička zajednica broji ukupno oko 200 meštana. Ulice bez ijednog žitelja, dvorišta zarasla u korov, posledica su odlaska za boljim sutra. A pljačke su počele još 2001. godine.

– Sve je ruinirano. Skidano je sve što se moglo od metala, ograde, elektro i vodovodne instalacije, prodavao se bakar. A kada neko razbije vrata, prozore, zub vremena, kiša i snijeg učine svoje. Obnove nije bilo. Ljudi ne žele obnavljati, jer čim pale auto da idu doma, kuća će biti razbijena. Ima oko 500 razbijenih praznih kuća. To stravično izgleda, zimi jako sablasno. Baš se vidi koliko je po tim dvorištima i smeća koje se bez pardona baca. To su već deponije. Hrvata je još samo 115, Albanca katolika 72. Svake godine neko ode. Povratka nema – priča don Matej za Novosti.

Pre dve godine Janjevo je, u kome se živi posve skromno i jednostavno, u 12 dana zadesila serija od osam pljački, ali nastanjenih kuća. Za malu zajednicu to je bio ogroman šok. Institucije su zakazale. Bojazan je do danas ostala.

– Imam sve registrirano. Samo dva slučaja su pred sudom, nijedan nije završen. Pljačke naseljenih kuća su sada stale jer imamo kamere. Problem je sa samcima, ne mogu ni do crkve, ni do ljekara, ni do prodavnice. Plaše se. Noćas neće puno doći na polnoćku. Neko mora ostati da čuva kuću, jer se događalo da baš u to vreme upadaju i pljačkaju – priseća se don Matej.

Kamo god krenete, uvek ćete naći nekoga iz Janjeva. Za Švajcarsku, Ameriku, Nemačku odselili su se i Albanci. Ali njihove kuće, ukazuje, nisu pljačkane.

– Svi se poznamo. Turci, Albanci, Romi, Hrvati, pozdravljamo se i vjerski smo u redu. U centru svi sjede zajedno. Za crkvu, za kuću, za majstorske radove zovemo Albance. Oni rado dođu, mnogi i besplatno poprave. Sa Srbima u Gušterici, Dobrotinu i Sušici isto dobro živimo. Međutim, valjda nekome smeta taj međunacionalni, mutireligijski odnos i zajednički suživot i želi da ga poremeti – ističe don Matej.

Hrvati su zvanično najmanja zajednica na Kosovu, navodi OEBS-ov “Profil zajednica na Kosovu” za 2024. godinu. Dokument ističe da u Janjevu imaju najograničeniji pristup infrastrukturi i komunalnim uslugama od svih

U blizini crkvenog dvorišta odnedavno su i poneke lepe, bele, doterane kuće. Na jednoj se vidno obrušio deo fasade.

Nedavni projekat “Kulturno nasleđe kao pokretač ekonomskog preporoda Janjeva”, koji su finansirali EU i kosovsko ministarstvo kulture, omladine i sporta, a sproveo ga je UNDP, obnavlja istorijski centar Janjeva, 14 kuća koje su bile u kritičnom stanju, a radi podsticanja turizma i lokalne ekonomije.

– Obnovljeno ih je 11, ali na nekima se spolja već vidi propadanje. Želeli su da obnove janjevačke zanate, turizam, ali kako raditi turizam ako ljudi nemaju vodu, kanalizaciju, infrastrukturne uvjete za život – pita don Matej.

Hrvati su zvanično najmanja zajednica na Kosovu, navodi OEBS-ov “Profil zajednica na Kosovu” za 2024. godinu. Dokument ističe da u Janjevu imaju najograničeniji pristup infrastrukturi i komunalnim uslugama od svih.

– Ljeti, po vrućini i žezi, dva i pol mjeseca nismo imali kap vode. Morali smo i preko veleposlanstva Hrvatske intervenirati. Jedino nas Bog čuva da bez vode ne bi došlo do nekakvog virusa, tifusa ili epidemije. Struja malo-malo pa nestane. Elektromreža je stara, ulične rasvjete u hrvatskom dijelu nema. Potpuni je mrak. Zimi tuda niko ne prolazi – predočava don Matej.

– Hrvatska vlada je odobrila 500 hiljada evra još prošle godine za obnovu i renoviranje elektromreže, ulične rasvjete i oko crkve. Na kraju, problem je sa lokalnim vlastima. Sada je izašao, kao, natječaj, ali pitanje je šta će biti. Do crkvenog dvorišta nema postavljenih kocki. Ljudi dolaze blatnjavi. To je 200 metara, a sve je drugo popločano – obrazlaže.

Hrvati u Janjevu žive 723 godine. Došli su iz Dubrovnika, ističu sagovornici, kao vrsni majstori za rudnik Kišnica, noseći sa sobom patrona Svetog Nikolu. Prvi pisani pomen Janjeva je iz 1303, kada je papa Benedikt XII Janjevo naveo kao centar katoličke župe Svetog Nikole. Dom su napravili u kotlini, među brdima, na rečnim terasama Janjevske reke, obdarenim beskrajnim zelenilom i čistim vazduhom.

Mladi pohađaju Osnovnu školu “Vladimir Nazor”, po srpskom planu i programu. U srednju idu u Gračanicu ili Laplje Selo.

Od čuvenih janjevačkih proizvođača plastike ostao je samo jedan. Par stočara i par poljoprivrednika. Samo jedna osoba hrvatske nacionalnosti, pokazuju podaci međunarodnih organizacija, zaposlena je u kosovskoj policiji. Hrvate na Kosovu je zaobišao i Ahtisarijev plan, nisu priznati kao nacionalna manjina, nemaju rezervisano mesto u Skupštini Kosova.

Ima oko 500 razbijenih praznih kuća. To stravično izgleda, zimi sablasno. Po tim dvorištima se vidi i smeće koje se bez pardona baca. To su već deponije. Hrvata je još samo 115, Albanca katolika 72. Svake godine neko ode. Povratka nema – priča don Matej

– Sad, evo, ja sam optimista. Zato i radimo sve ovo, da se doživi radost, da ne preuzmu očaj ili pesimizam, da pokušam da ulijem snagu kroz vjeru. Uz pomoć naše Hrvatske vojske, koja je na Kosovu dio KFOR-a, dijelili smo hranu svakoj obitelji, garderobu što smo dobili iz Zagreba, uglavnom rabljenu, nešto i novo. Dobili smo i dječje cipele. Djece nemamo. Dat ćemo romskoj djeci da se i oni obraduju – objašnjava don Matej kako i uz to što mnogo toga nemaju – imaju Janjevce, svuda po svetu, koji ih ne zaboravljaju.

Na Badnjak u dvorištu crkve Svetog Nikole svi su u žurbi. Župnik seče grančice četinara, aranžira ukrase za tradicionalne jaslice za najradosniju misu.

– Ovdje je običaj da na Badnjak sve radi, da se dožive čar i ljepota te radosti Božića, proslave rođendana Isusova. Danas se u svakoj kući kite borovi, rade se jaslice.

Nikola Krujezi i 15-godišnji Mihael Rodić ukrašavaju grane za večernje slavlje. Crkva im je glavni centar svih dešavanja.

– Imam 22 godine i svi iz moje generacije su otišli. Nema nikoga ko ima dvadeset, dvadeset jednu ili, osim mene, dvadeset dve godine. Završio sam veterinarsku školu, ali radim kao sezonski radnik. Ove godine sam radio u blizinu Zadra. Za sada sam ovde, a za dalje videćemo – kaže Nikola.

A na pitanje šta će poželeti za Božić, on i Mihael samo su se nasmejali i kazali – to je tajna.

– Danas ćemo se moliti za mir. Da Isus koji dolazi donese mir i da svako spozna da je dobro živjeti u zajednici, ali i da prihvaćamo različitosti. Ispod kože svi smo isti. Molit ćemo se da svako bude dobre volje da primi najradosniju vijest, da dopre do svakog ljudskog srca, jer ne može se živjeti u tami, u mraku. Često, kada nemamo struje, u službi je misa sa svijećama. Ništa nas neće usrećiti i da dođe struja, moramo imati duhovno svjetlo, unutarnje svjetlo – ubedljiv je don Matej.

U ponoć, kroz mračne kulise janjevačkih ulica visoki zvonik izdignut na brdu jasan je putokaz. Prodoran eho oglašava najradosniji praznik, poziva na molitvu i zajedništvo. Crkva je skoro puna. Zvuk orgulja uzvišeno prati jednočasovnu misu. Osim meštana, mole se i pripadnici KFOR-a i tradicionalno gosti iz Hrvatske, rodom Janjevci, koji se i za Svetog Nikolu i za Božić uvek vraćaju da proslave sa svojim porodicama. Među njima i 41-godišnja Cecilija Šijan.

– Odrasla sam u Zagrebu. Prije dvije godine sam prvi put došla za blagdane. Ovdje je nešto neopisivo. Taj mir, blagostanje, jednostavnost, ljudi, običaji. Meni i mojoj djeci puno znači – kaže.

I zaista. U tom mraku, hladnoći, obeležavanje Božića u Janjevu je posebno svečano. Naročito toplo tinja iskra nade, baš tamo gde se jedino vodite kao – ostali.