Ubijaju samo ljude poput nas, obojene (FOTO)

Autor: Jerko Bakotin, Izvor: Novosti

Pokraj ceste vidite palestinske zemljoradnike. Na njihovoj zemlji ne postoje ceste, a alate i uzgojeno voće moraju nositi sami ili pomoću magaraca. S druge strane je izraelsko naselje, s razvijenom infrastrukturom – rutinski kaže Omar Harami.

Vozimo se kombijem između Betlehema i Hebrona, na jugu okupirane i u više zona podijeljene Zapadne obale. Ovo je Zona C, dodaje Harami, u kojoj su izraelske vojne vlasti odgovorne služiti palestinskim zajednicama i ilegalnim izraelskim naseljenicima. Okoliš dijelom izgleda poznato, mediteranski, mada mnogo više pust; istovremeno, svijest o okolnostima stvara impresiju da iz krajolika isijava nepodnošljiva težina.

– Palestinci su podvrgnuti vojnim zakonima i propisima, bez gotovo ikakvih prava. Naseljenici, s druge strane, potpadaju pod civilne zakone. Recimo da se dogodi prometna nesreća, u koju je uključeno i izraelsko vozilo. Možda se, ne daj bože, njegov vozač i ja sukobimo. Izraelski židovski vozač imat će pravo na odvjetnika, a njegov slučaj vodit će policija. Mene će vojni džip odvesti u istražni centar, gdje me u administrativnom pritvoru mogu držati šest mjeseci, što je moguće produžiti. Ne moraju me optužiti, niti ću imati pristup advokatu. Naseljenik i Palestinac žive na Zapadnoj obali, u istoj zemlji, ali svatko pod drugačijim legalnim sustavom. To je definicija aparthejda – objašnjava mirovni aktivist, palestinski kršćanin i ravnatelj Sabeela – Centra za palestinsku teologiju oslobođenja.

Sredina je studenog, dio smo grupe društvenih znanstvenika, aktivista i novinara iz raznih europskih zemalja, uključujući reportera Novosti i kolege s N1 televizije, koja je sredinom studenog bila na studijskom putovanju u Palestini. Promiču naselja, neurednija palestinska i planska izraelska, sagrađena od tipskih objekata.

Naseljeničke ispostave na našoj zemlji se legaliziraju, dok nama šalju buldožere. Kada zakon ide nama u prilog, ne provodi se. A kada pogoduje naseljenicima, stvari se riješe u par minuta. Izraelske kokoši imaju grijanje, ali ljudska bića nemaju pravo ni na šta, samo zato što su Palestinci – govori nam Ajd Sulejman Hadalin

Ova posljednja ponekad su opremljena bazenima i pošumljena borovima; palestinska okružuje gola zemlja prljave, oker-smeđe boje. Postoji i drugi način za razlikovanje – na krovovima gotovo svih palestinskih domova, i uglavnom na njima, nalaze se spremnici za vodu. Izrael nadzire sve vodne resurse između rijeke Jordan i Sredozemlja.

Njegovi građani, uključujući i setlere (naseljenike, od engleski “settler”), troše približno 250 litara vode po osobi dnevno. Palestincima na Zapadnoj obali je i prije početka rata u Gazi bila dostupna jedva trećina te količine. Nakon izbijanja sukoba opskrba vodom se počela dodatno smanjivati, pa ona iz cijevi ponekad teče svega nekoliko puta mjesečno. Nekoliko stotina tisuća Palestinaca, čiji domovi nisu spojeni na vodovod, raspolaže s dvadesetak litara dnevno po osobi. Mnogima je teško okupati djecu i oprati odjeću, kamoli pojiti stoku i zalijevati voćke.

Okupacijski pejzaž obilježen je devetometarskim, nerijetko u cik-cak liniji povučenim zidom koji je Izrael izgradio kako bi svoj izvorni teritorij i pripojena područja ogradio od ostatka Zapadne obale. Također i do petnaestak metara visokim nadzornim tornjevima.

“Podsjećaju nas da smo pod neprekidnim nadzorom, što god radili. Izraelci su efikasni u upravljanju okupacijom, primjenjuju niz taktika kojima kontroliraju ljude”, kaže Harami. U betonskim čudovištima ne kriju se samo vojnici i kamere; tornjevi se opremaju daljinski upravljanim mitraljezima i oružjem upravljanim umjetnom inteligencijom i namijenjenim “kontroli mase”: ispaljivačima suzavca, šok granata i spužvastih projektila.

Svrha robotiziranog oružja je da većom preciznošću zaštiti vojnike i civile, tvrdi proizvođač. Tvrtka Smart Shooter ističe kako se sistem “brine” da u gomili pogodi “samo legitimnu metu” i nikog više. Radi se o digitalnoj dehumanizaciji, odvraćaju kritičari; s njima i reporter Novosti, koji pomisli da se nalazi u morbidnoj SF distopiji ili kompjuterskoj igri. Samo što se ovdje nadziru i gađaju ljudi.

– Ona cesta tamo vodi prema izraelskom naselju. Palestinci je ne smiju upotrebljavati, kao ni mrežu prometnica koje povezuju ovakva naselja s većim izraelskim gradovima. Zovemo ih “ceste samo za setlere”. Ako sada pokušamo tamo voziti, nastat će ozbiljan problem. Vojnici na kontrolnoj točki znali bi da je naše vozilo palestinsko, jer Izraelci i Palestinci imaju različite registarske tablice. Uperili bi u nas puške, za kaznu bi nas vjerojatno neko vrijeme zaustavili. Jednom su me na putu iz Ramale u Betlehem, na palestinskoj cesti, držali tri sata samo zato što nisam ugasio farove i upalio svjetlo u kabini. Takav propis ne postoji, ali rade što god žele – govori Usama Nikola iz organizacije Wi’Am – Palestinian conflict transformation center, koji nas također prati.

Kako uspijevaju zapamtiti sve propise i rute kojima smiju, a kojima ne smiju prolaziti, upita netko u kombiju.

– Gotovo da trebaš biti prorok da predvidiš što jest, a što nije dozvoljeno. Mnogo puta su Palestinci ubijeni, zato što su skrenuli na krivu cestu” – odvraća Usama, a potom pokaže obližnji brijeg.

– Tu je planirano novo naselje. Nazvali su ga Bar Kokba, još i prije početka gradnje. Radi se o konfisciranoj i pripojenoj palestinskoj zemlji. A cestu zasad mogu koristiti i Izraelci i Palestinci, ali kasnije će njom smjeti voziti samo naseljenici. Kada ovdje zid bude dovršen, kao Palestinci, nećemo više smjeti tu dolaziti. Ili ova autobusna stanica – nije mi dozvoljeno da se tu zaustavljam ili koristim autobus. Namijenjena je samo izraelskom javnom prijevozu – kaže Usama.

Same palestinske ceste su pritom ispresijecane nizom prepreka.

– Pogledajte, postavljena je rampa na ulazu u selo. Palestinci ga ne mogu napustiti a da kroz nju ne prođu. Ulazi u neka sela ili gradove su trajno blokirani. Negdje su stalno prisutni vojnici, koji odlučuju tko smije proći, a tko ne. Zamislite da hitno morate liječniku. Mnoge žene su se porodile čekajući na kontrolnim točkama, a neke su umrle. Izraelska naselja su također ograđena, ali zbog privatnosti. Naša naselja ograđena su u svrhu kolektivnog kažnjavanja – priča Harami.

Prema tijelima Palestinske samouprave, samo od početka aktualnog sukoba u Gazi, dakle od 7. listopada 2023., Izrael je diljem Zapadne obale izgradio približno hiljadu barijera. Vojnici i setleri proizvoljno ih zatvaraju i otvaraju. Posljedica je da su Palestinci prisiljeni putovati zaobilaznim putevima, provjeravajući u chat-grupama na WhatsAppu ili Telegramu koja ruta je otvorena. Nekima je spriječen odlazak na posao ili školu.

– Izraelcima mora biti teško voditi brigu o toliko ključeva za toliko barijera. To je još jedan razlog da završimo s okupacijom – da ih oslobodimo tog stresa – sarkastično će Harami.

– Dakle, Izrael svako palestinsko naselje može po volji pretvoriti u nešto što je, u osnovi, zatvor na otvorenom? – upita reporter.

– Svaki palestinski grad ili selo već jest zatvor. Slično je to Gazi – glasio je odgovor.

***

Nakon što je Izrael 1967. pobijedio u Šestodnevnom ratu te zauzeo Zapadnu obalu i Pojas Gaze, započela je kolonizacija i tih teritorija, nakon onih zauzetih dvadeset godina ranije. Do danas je na područje Istočnog Jeruzalema te Zapadne obale u otprilike 250 naselja naseljeno preko sedamsto tisuća židovskih setlera.

Prema međunarodnom pravu, koje okupatoru zabranjuje naseljavanje svojih građana, sva ta naselja su ilegalna; gotovo polovina je ilegalna i prema izraelskim zakonima. To ih ne priječi u širenju, naime “ako se naseljenička ispostava održi neko vrijeme, nije je moguće evakuirati bez sudskog naloga, što može trajati godinama.

U međuvremenu, setler će reći da mu zakoni garantiraju pravo na vodu, struju i obrazovanje za djecu. Treba mu i zaštita, pa će doći vojnici da ga čuvaju. Njima također treba kupaonica. I tako nastaje naselje”, tumači Harami.

Pogledajte, postavljena je rampa na ulazu u selo. Palestinci ga ne mogu napustiti a da kroz nju ne prođu. Ulazi u neka sela ili gradove trajno su blokirani. Negdje su stalno prisutni vojnici, koji odlučuju tko smije proći, a tko ne. Zamislite da hitno morate liječniku. Mnoge žene su se porodile čekajući na kontrolnim točkama, a neke su umrle – priča Omar Harami

Kako bi ubrzale naseljavanje teritorija koji nacionalisti i religiozni cionisti zovu “Judeja i Samarija”, izraelske vlasti počele su dodjeljivati ekonomske pogodnosti, uključujući cijenom subvencionirane nekretnine, režije ili prijevoz. U okviru poljoprivrednih projekata dijele se besplatni traktori i omogućava voda za navodnjavanje. Istovremeno, palestinski poljoprivrednici, ostavljeni bez vode i struje, bankrotiraju i napuštaju zemlju, što čini lakšom njenu zapljenu.

A potom je tu nasilje izraelske vojske i naseljenika. Iako prisutno od samog početka, izuzetno je eskaliralo od Hamasovog napada 7. listopada 2023. i tadašnjeg početka izraelskog genocida nad Palestincima u Gazi. Otada do danas na Zapadnoj obali je ubijeno više od tisuću Palestinaca, otprilike koliko i u petnaest godina prije toga. Istovremeno je u palestinskim napadima i okršajima ubijeno 41 Izraelaca, od čega 22 vojnika; dodatnih 17 Izraelaca ubijeno je u napadima unutar samog Izraela.

Nasilje nad Palestincima svakako galvanizira i fakt da od 2022. u izraelskoj vladi sjede potpuni ekstremisti Itamar Ben Gvir, kao ministar sigurnosti, i Bezalel Smotrich kao ministar financija, koji neprekidno siju antiarapsku mržnju. Obojica su naseljenici te podupiru najnasilnije setlerske grupe. Samo u listopadu ove godine naseljenici su na Zapadnoj obali počinili 260 napada na Palestince i njihovu imovinu, prosječno osam i pol dnevno.

– U više kampanja naseljenicima je od 7. listopada 2023. na Zapadnoj obali podijeljeno, mislim, sto tisuća komada oružja, čime ukupan broj cijevi u njihovom vlasništvu dosiže tristo tisuća. Naoružani naseljenici stvorili su milicije, odjevene isto poput vojske. No opasniji su, jer ne postoji zapovjedni lanac niti pisani propisi. U teoriji odgovaraju samo Ben Gviru. U praksi, imaju dozvolu da rade što god hoće, jer izraelska vojska nad njima, kao civilima, nema ovlasti. Optimistično nagađam da najluđih setlera nema više od četiri stotine. Mnoge poznajem i osobno. Nažalost, izraelske organizacije za ljudska prava drže da ih ima na tisuće – govori Harami.

U slučaju da sretnemo njih ili vojnike, “prepustite razgovor nama. Imamo mnogo iskustva i uvijek koristimo nenasilje kako bismo smirili situaciju”, dodao je. Vozimo pored Neve Danijela, naselja nazvanog po proroku. Ni izdaleka nije jedino; biblijska imena koriste se kako bi se opravdalo preuzimanje zemlje. Nešto kasnije kroz prozore ćemo vidjeti drugo mjesto, po imenu Karmei Cur.

– Jučer su se dva dječaka približila tom naselju. Vojnici tvrde da su htjeli na ogradu baciti Molotovljeve koktele. Čak i da je to istina, ne bi nikog ozlijedili. No vojnici su ih ubili. Imali su 15 godina – kaže Usama Nikola.

***

Gotovo na samom jugu Zapadne obale, u južnim Hebronskim brdima smješten je Um al-Heir. Ime beduinskog sela, s nekih 250 stanovnika, na arapskom znači “dobroćudna majka”. To je, dakle, naše odredište. Na prilazu primjećujemo džip i u njemu nekoliko uniformiranih ljudi, s maskama preko lica i puškama u rukama.

– Znamo kako izgledaju vojska i policija. Ovi ne liče na njih. Vjerojatno su naseljenici – komentira Nikola.

Vozimo se do suprotnog ruba sela; parkiramo pored nadstrešnice, prostora za primanje gostiju, s tri strane ograđenog limom te s par klupa i nekoliko prostirki na tlu. Među nekoliko trošnih kućica, šatora i ostataka srušenih kuća trčkaraju djeca i stado koza, podignute su improvizirane ljuljačke i tobogan. Gotovo svuda naokolo prostire se gola i valovita pustoš.

– Vojska je došla prije sat vremena i otjerala je grupu međunarodnih i izraelskih aktivista i novinara. Um al-Heir je proglašen zatvorenom vojnom zonom. Zapravo je naredba došla od setlera, vojnikinja je tek kasnije pribavila naredbu. Inače, članovi moje obitelji su tu došli 1952., kao izbjeglice iz pustinje Negev. No Izrael je 1982. ovdje započeo izgradnju naselja – govori nam Ajd Sulejman Hadalin, aktivist i umjetnik koji nas je dočekao. Njegova djela, poput maketa buldožera i helikoptera, izlagana su u Tel Avivu i Berlinu.

Na obližnjem brežuljku, i to na beduinima oduzetoj zemlji, podignuto je naselje Karmel. Američki list New York Times opisao ga je kao “prekrasnu zelenu oazu koja izgleda kao američko predgrađe, s bujnim vrtovima, djecom koja voze bicikle i klimatiziranim domovima”. Izgrađen je i komercijalni peradarnik; “tamošnje kokoši dobivaju više struje i vode nego svi Palestinci u okolici”, komentirao je jedan izraelski aktivist.

– Potom su vlasti počele rušenje u svim obližnjim palestinskim naseljima. Samo u Um al-Heiru je u devetnaest navrata srušeno devedesetak kuća. Prije tri godine policija je mog oca Sulejmana pregazila džipom. Nisu mu pružili nikakvu pomoć te je uskoro umro. Naseljenici uništavaju naše masline i oštećuju naše groblje. Napadaju nas. Umjesto da ih spriječi, vojska im pomaže – nastavlja Hadalin.

Nakon što se Karmel proširio gotovo na korak od društvenog centra i dječjeg igrališta u središtu Um al-Heira, tamošnji setleri odlučili su izgraditi cestu i postaviti mobilne stambene objekte između dva dijela palestinskog sela. Angažirali su Jinona Levija: opaki vlasnik poduzeća za zemljane radove poznat je po nasilju nad Palestincima, do mjere da su mu sankcije izrekle Sjedinjene Države i Europska unija, koje u stvarnosti održavaju izraelsku okupaciju.

Levi je 28. srpnja u Um al-Heiru bagerom počeo prekopavati palestinsku zemlju i stabla maslina, nekoliko stotina metara od mjesta na kojem se nalazimo. Kada su ga seljani pokušali spriječiti, pa i bacajući kamenje, izašao je iz vozila i opalio dva metka iz pištolja.

– Pogodio je u pluća i ubio mog bratića Oudeha Hadalina, aktivista i suradnika na dokumentarnom filmu “Nema druge zemlje” koji je dobio Oscara. Oudeh je snimio i vlastito ubojstvo. Te je noći izraelska vojska izvršila raciju i uhapsila šesnaest članova obitelji. Oudehovo tijelo dobili smo nakon dvanaest dana. Vlast je odredila da samo uzak krug rodbine smije prisustvovati pokopu, koji se mora obaviti noću. Obratili smo se Vrhovnom sudu, koji je dozvolio dnevnu sahranu, ali ne u našem selu. Levija je više kamera snimilo kako ubija Oudeha. Određen mu je kućni pritvor, a nakon nekoliko dana pušten je na slobodu. Možete li zamisliti da je to moguće? – govori naš sugovornik.

To nije bilo sve. Jinon Levi uskoro je nastavio radove u Um al-Heiru te bagerom uništio palestinske strujne vodove i vodovod, a i tom prilikom snimljeno je njegovo lice, ozareno životinjskim osmjehom.

Dok pričamo, oko nas amo-tamo krstare džipovi i oklopljeno vojno vozilo. U blizini se vrzmaju uniformirani i maskirani ljudi. Vojnici ili naseljenici? Hadalin je spomenuo da su ovdašnji setleri naoružani jurišnim puškama i da rado s njima šetaju, što zastrašuje Palestince.

Skupinu aktivista, znanstvenika i novinara izraelska vojska i teško naoružani naseljenici otjerali su iz beduinskog sela Um al-Heir, kojem prijeti rušenje i u kojem je nedavno ubijen Oudeh Hadalin, aktivist koji je surađivao na Oscarom nagrađenom filmu “Nema druge zemlje”

Kao i ostali posjetitelji, i reporter Novosti povremeno viri iza zida nadstrešnice i zirka prema uniformiranima; kako bi izbjegao da i sam bude uočen, počeo je gledati kroz rupu u limu.

Razgovor se nastavio: u rujnu su naseljenici iz Karmela postavili planirane objekte, za koje je čak i izraelski sud potvrdio da su ilegalni. U međuvremenu, trinaestero palestinskih obitelji u Um al-Heiru dobilo je rješenje o rušenju svojih domova, radi se o trećini čitavog sela.

U devet mjeseci 2025. Izrael je srušio približno 1.300 palestinskih objekata na Zapadnoj obali; kao što je slučaj i s ostalim aspektima okupacije, riječ je o organiziranoj kampanji s ciljem protjerivanja autohtonog stanovništva. Službeno obrazloženje je da su kuće u Um al-Heiru izgrađene ilegalno; Hadalin ističe kako su bezbroj puta tražili dozvole za izgradnju, no svaki put su odbijeni.

– Naseljeničke ispostave na našoj zemlji se legaliziraju, dok nama šalju buldožere. Sva sela u ovoj regiji, Masafer Jati, u istom su položaju. Kada zakon ide nama u prilog, ne provodi se. A kada pogoduje naseljenicima, stvari se riješe u par minuta. Izraelske kokoši imaju grijanje, ali ljudska bića nemaju pravo na ništa, samo zato što su Palestinci. U redu je Palestince hapsiti, ubijati, spaljivati njihove domove, sjeći masline, prebijati starice… Implementira se nekažnjivost. To je stvarnost okupacije, to je aparthejd u Palestini – zaključuje aktivist.

Svakako, on ne namjerava odustati. Navodi kako je film “Nema druge zemlje” iznimno važan te je razbjesnio ovdašnje setlere: “Bili su zapanjeni kada je dobio Oscara. Mrze ga”. Hadalin, koji poznaje Basela Adru i ostatak režiserskog tima tog dokumentarca, namjerava snimati novo djelo o događajima u Hebronskim brdima.

Možda nepun sat nakon što smo došli, prilaze nam dvije vojnikinje pod punom ratnom spremom: preko borbenih prsluka vise puške; na leđima aparat s antenom; iz preko lica navučenih balaklava proviruju tek oči.

– Tko živi ovdje? – upita zamaskirana ratnica nakon što joj je legitimaciju dao Omar; pozvao ih je da se pod nadstrešnicu sklone s kiše, što su odbile.

Ajd Hadalin objašnjava da smo gosti, doznajemo kasnije, razgovor se odvija na hebrejskom. No sada je i područje na kojem se nalazimo proglašeno zatvorenom vojnom zonom, odvraća vojnikinja.

– Tko živi ovdje? Dignite ruku! Vi možete ostati. Ostali moraju napustiti lokaciju – govori.

Njen ton je odrješit, a nakon što Hadalin traži da mu pokaže naredbu, postaje očito povišen i iživciran; toliko je jasno i nama. Stav ipak nije prijeteći; osim toga, situaciju osebujnom čine djevojčini dugački, kao zrnje šipka crveni nokti. Svejedno, nije ugodno nalaziti se pred cijevima, bile i spuštene.

Dok njena kolegica uporno šuti, vojnikinja na mobitelu pokazuje granice zabranjene zone. Hadalin cijelo vrijeme snima; mi to ne radimo iz straha da nam ne oduzmu uređaje. Prilazi nekoliko također uniformiranih, zamaskiranih i naoružanih muškaraca; jednome je ruka na pušci, i dalje spuštenoj. Drugi snima nas.

Treći, onaj s crnom balaklavom, crnim sunčanim naočalama i crnim rukavicama energično upada u razgovor: ne dopušta Hadalinu da dođe do riječi, nastupa kao da naređuje, kratkim staccato rečenicama, gotovo rafalnim; maše rukom i pokazuje na sat. Upire prstom prema aktivistu i nama. “Reći ću ti jednom, objasni im da… Jel’ čuješ šta govorim?”, zabilježit će snimka, no poruka je i bez toga bila jasna: s njim nema zajebavanja.

– Kažu da imate četiri-pet minuta da odete odavde – prenosi Hadalin ono što smo i slutili.

Bez mnogo riječi ukrcavamo se u kombi, vozač pali motor i krećemo. Kroz stražnje staklo vidimo da naoružani muškarci sjedaju u džip i počinju nas pratiti.

***

Vraćajući se prema Betlehemu razgovaramo o viđenom. Omar Harami svjedočio je bezbrojnim ovakvim scenama i nema dilema – naseljenici su došli s ciljem provođenja nasilja.

– Maskirani su kako ih mi ne bismo mogli identificirati i možda pisati žalbu. To je i psihološka igra, žele zastrašiti. Setler se ubacio jer nije bio zadovoljan vojnikinjama. Za njegov su ukus bile previše pristojne. Imaju možda devetnaest godina. Također bi nas otjerale, ali namjeravale su to napraviti prema izraelskim vojnim propisima, što bi potrajalo. On je htio da odmah odemo – objašnjava.

Ben Gvir zagovara represiju prema aktivistima koji se dolaze solidarizirati s Palestincima, dok su naseljenici nekoliko dana ranije napali novinare Reutersa. No nismo mi ti kojima je prijetila realna opasnost; uostalom, i džip je nakon nekoliko desetaka minuta odustao od praćenja.

– Da vi niste bili prisutni, moguće je da bi bilo mnogo gore, možda bi bacili suzavac i nekog uhapsili. Od 7. listopada 2023. skidaju ljude do gola, ponižavaju, neki su seksualno zlostavljani. To je mučenje – dodaje Harami.

Što se načelnog stava o otporu okupaciji tiče, on smatra kako se ne može izjednačavati izraelsko nasilje s nasiljem Palestinaca koji se opiru okupaciji, naročito ako je u skladu s međunarodnim pravom, i kako je za mnoge Palestince oružani otpor opravdan.

– Istovremeno, napadanje civila ili otimanje djece je terorizam. Za nas u Sabeelu nenasilje je sveto. U našoj teologiji svako nasilje u suštini je zlo. Ako se protiv zla borite zlom, ono postaje jače. Morate se boriti dobrim. A Palestinci neće uspjeti poraziti Izrael vojnim putem. Mnogima je to teško prihvatiti, ali jedini način da se okupacija okonča je zajednički rad. U Um al-Heir dolaze izraelski aktivisti kako bi branili tamošnju zajednicu. Neprijatelj nije individua ili narod, neprijatelj je sistem – nastavio je.

Reporter se prisjetio kratkog razgovora koji je vodio s jednim Hadalinovim rođakom.

– Sada tvrde da smo mi ovdje opasni, da ćemo postati teroristi. Zato što su ubili jednog od nas. Jeste li ikad čuli tako nešto? – upitao je ovaj stanovnik Um-al Heira.

– Često se pogledavamo. Promatramo naša lica. Razmišljamo koga će odvesti. Ako znamo tko je u pitanju, zagrlimo i poljubimo ga… Bojiš se dok ne odu. Odeš spavati, oni opet dođu. Ljudi s puškama, s maskama. Strah te ujutro, strah te noću. Strah te za djecu… Naš život je bijedan – nastavio je sugovornik. Kako bi umirio posjetitelje, dodao je “vi se ne morate bojati. Ne ubijaju ovdje bijele ljude. Ubijaju samo ljude poput nas, obojene.”

Nemoguće je ne zapitati se kako Palestinci i na Zapadnoj obali mentalno opstaju – u uvjetima u kojima žive, herojstvo je i ostati priseban. Vozeći se, pored ceste smo više puta naišli na izvješene transparente. ” لا مستقبل بفلسطين”, Lā mustakbal bi-Filasṭīn, piše arapskim na njima – odnosno, “Nema budućnosti u Palestini”, pri čemu se crna pozadina pretapa u prizor palestinskih izbjeglica. Poruke koje navještavaju progon postavili su naseljenici, kao dodatno sredstvo psihološkog terora.

– Zapravo je to protiv izraelske politike, jer ovim barem priznaju postojanje Palestine – komentira Harami sarkastično i dodaje – naravno, šalim se. Okupacija je neizmjerno, nevjerojatno odvratna i mračna, ali ako biste sve uzeli ozbiljno, izgubili biste razum.

(nastavlja se)

Tekst je prenet sa portala Novosti.