Tko će oteti Vučića?

Autor: Zoran Daskalović, Izvor: Novosti

Nakon što je Donald Tramp oteo venecuelanskog predsjednika Nikolasa Madura i strpao ga u američki zatvor, u srpskoj javnosti sve su glasniji politički protivnici Aleksandra Vučića koji zazivaju istu sudbinu srpskog predsjednika. Ovisno o tome kojem dijelu političkog spektra pripadaju, tipuju da će Vučićev otmičar biti Tramp, Vladimir Putin ili misija Vanjskopolitičkog odbora Europskog parlamenta čiji su istaknutiji članovi Tonino Picula i Davor Ivo Štir.

Očekivanja da Tramp skine s vlasti i srpskog “kradljivca izbora” splasnula su nakon što je američki OFAC privremeno ukinuo sankcije NIS-u i dopustio Vučiću da popuni rezerve naftnih derivata dok čeka ishod kupoprodajnih pregovora Gazproma i Mola o preuzimanju NIS-a. Prilično su se ohladili i zagovornici Putinove intervencije nakon što su Gazprom i Srbijagas ugovorili novu tromjesečnu isporuku plina po povoljnijoj cijeni i najavili da će uskoro uslijediti i potpisivanje sličnog višegodišnjeg ugovora. Dodatno ih je ohladila i potvrda da je Gazprom ipak odlučio prodati većinski paket vlasništva u NIS-u kako bi Vučićevu Srbiju riješio energetske krize u koju je zapala zbog američkih sankcija.

U srpskoj javnosti živahne su ostale još jedino novogodišnje želje dijela opozicije koja se uzda da će deseteročlana misija Vanjskopolitičkog odbora EP-a stati na kraj Vučićevoj vlasti. No i njima je Trampova otmica Madura pokvarila novogodišnje veselje ubrzo nakon što je pet opozicijskih stranaka uoči novogodišnjih praznika postiglo dogovor o “koordinaciji aktivnosti prema Evropskoj uniji”, jer malo tko je u srpskoj političkoj javnosti podržao američko brutalno kršenje suvereniteta Venecuele.

Sjenka sumnje da zagovaraju vanjski intervencionizam odmah se nadvila i nad proeuropskim savezom kojem su pristupili Narodni pokret Srbije (NPS), Pokret slobodnih građana (PGS), Srbija centar (SRCE), Stranka slobode i pravde (SPP) i Zeleno-levi front (ZLF).

Premda su tvrdili da je cilj njihova udruživanja “dodatno učvršćivanje predstave u institucijama EU i državama članicama da u Srbiji postoji jasna proevropska politička alternativa sadašnjoj vlasti”, ipak su se pohvalili da se udružuju i “imajući u vidu već ostvarene rezultate koordinacije proevropskih aktera u odnosima sa EU, njihovu rastuću prisutnost i vidljivost u institucijama EU, kao i već ostvarene značajne rezultate u plasiranju istinitih informacija o događanjima u Srbiji na nivo EU”. Ne kriju i da će ustrajati u “upozoravanju” europarlamentaraca “na dramatično pogoršavanje izbornih uslova, rastući pritisak na institucije da ne sprovode zakone i ubrzanu vanustavnu koncentraciju moći u rukama predsednika države”.

Posebno će nastojati uvjeriti misiju EP-a da je “vlast uprkos svojim zvaničnim izjavama, delima i vrednosnim sistemom duboko antievropski nastrojena”, a od europarlamentaraca “očekuju da ta misija usmeri aktivnosti kako bi se na terenu uverila u stanje demokratije, izborne uslove, tekuće proteste, napade na demonstrante i represiju usmerenu na studente, opoziciju, civilno društvo, medije, akademsku zajednicu, prosvetne i kulturne radnike, tužioce i sudije, zaposlene u javnom sektoru, ali i na poslovne ljude koji podržavaju proteste”.

Pet opozicijskih stranaka koje su prošle jeseni od Europskog parlamenta i tražile osnivanje misije očekuje da će i nakon njezina siječanjskog pohoda na Srbiju nastaviti s aktivnostima “na praćenju daljeg razvoja događaja u Srbiji”. Tumači okupljanja proeuropskih stranaka iz civilnog sektora odmah im priskaču u pomoć tvrdeći da će se Vučićeva Srbija suočiti s velikim okapanjima ako misija ispuni opozicijska očekivanja.

Kad i ako misija EP-a u svoj izvještaj preuzme i ugradi opozicijske ocjene i stavove o Vučićevoj vlasti i potom ih provuče kroz Europski parlament i komisiju te većinu članica EU-a, onda će Srbija “političku cenu plaćati u Briselu, a ekonomsku kroz sredstva koja neće moći da povuče, konkretno iz Plana rasta i ostalih predpristupnih fondova. Takođe, nalazi izveštaja će značajno uticati na spremnost država članica da li dalje da podrže bilo kakav napredak u pregovorima”.

Nitko, međutim, ne govori kakve će koristi od svega toga imati pet opozicijskih stranaka, a pogotovo se ne objašnjava hoće li dodatno mrcvarenje Srbije u pristupnim pregovorima s Unijom koristiti njezinim građanima, jer proeuropska opozicija i njezina pratnja iz civilnog sektora ima samo jednu želju – smijeniti vlast Vučićevih naprednjaka, pa i uz vanjsku intervenciju, makar se ona dogodila u duhu europske varijante Trampovom intervencijom reinkarnirane Munroove doktrine.

No i prije američke intervencije u Venecueli uigravanje pet opozicijskih stranaka za “pumpanje” misije europarlamentaraca protiv Vučićeve vlasti izazvalo je nove trzavice u opozicijskim redovima, a pogotovo u odnosima s pobunjenim studentima. Dogovoru proeruopskih stranka nisu se priključile pojedine stranke od kojih se to očekivalo, a Srđan Milivojević izostanak svoje Demokratske stranke drčno je objasnio: “Naša poruka je jasna: Podrška studentskoj listi je danas jedini ozbiljan i odgovoran proevropski izbor, jer je to izbor celovitog projekta promena potrebnih ovom društvu. Sve drugo je mimikrija za lične agende.”

Još jedno Milivojevićevo zaklinjanje u vjernost pokretu pobunjenih studenata i okretanje leđa proeuropskoj opoziciji otkantali su oni od kojih je to vjerojatno najmanje očekivao. Pobunjeni studenti s beogradskog Filozofskog fakulteta hladno su mu skresali da njihov pokret “nije i ne može biti sveden na evropski jer u sebi obuhvata ljude različitih ideologija i stavova. Ono što nas sve objedinjuje, što nam daje snagu, i podršku naroda jeste ideja da institucije naše zemlje možemo i moramo sami naterati da rade svoj posao u skladu sa Ustavom, zakonima i u najboljem interesu građana”.

Tu nisu stali već su nastavili: “Imajući to u vidu, svaki pokušaj povezivanja studenata sa EU za posledicu ima isključivo stvaranje razdora i slabljenje našeg pokreta, a posledično jačanje pozicija autokratskog režima Aleksandra Vučića.” Usput su dodali da “za trenutnu političku krizu u Srbiji, zbog svoje decenijske podrške režimu, veliki deo odgovornosti snosi upravo Evropska unija”.

Čekajući dolazak misije Vanjskopolitičkog odbora EP-a kao ozebla sunce, proeuropska opozicija već se suočila s prozivkama onih bez čije suradnje ne može smijeniti Vučićevu vlast. Jedan od njezinih lidera, Borko Stefanović, naizgled ničim izazvan, već je prilikom objavljivanja dogovora o sklapanju proeuropskog saveza procijedio: “Nije ovo izlaženje u susret nekom zahtevu ili je neko od nas to tražio u inostranstvu.”

No nakon Trampove otmice Madura očekivanja proeuropske opozicije da će uz pomoć misije europarlamentaraca smijeniti Vučićevu vlast dodatno će produbiti podjele i sukobe s ostatkom opozicije, a vjerojatno i konačno pokopati njezine pokušaje da dogovori predizborni savez s pobunjenim studentima.

Strahopoštovanje prema Trampu i Putinu, kojega i u Srbiji itekako ima, još bi kod onog dijela birača koji vjeruju da se Vučića ne može srušiti bez pomoći sa strane možda nekako i prošlo, ali njegovo rušenje s Piculom i Štirom obit će se o glavu Đilasu i društvu, ma koliko se skrivali iza europske budućnosti Srbije.