Šupe u sjećanju

Autori: Anne Grab, Mowe Techen, Izvor: Novosti, S njemačkog prevela Sabina Folnović

Teže je odati počast sjećanju na bezimene nego na poznate.

Povijesna konstrukcija posvećena je sjećanju na bezimene.

Walter Benjamin

Milovan Pisarri naginje se naprijed i s informativne ploče noktima skida naljepnicu jednog beogradskog nogometnog kluba. Na oronulom prostoru Topovskih šupa, u samom središtu glavnog grada Srbije, ovog sunčanog proljetnog jutra samo informativna ploča nagovještava povijesni značaj ovog mjesta. Ovdje se tijekom Drugog svjetskog rata nalazio logor za Židove i Rome.

Pisarri je povjesničar, 2014. godine objavio je jednu od prvih monografija o Samudaripenu u Srbiji, genocidu nad Romima koji je planirala i provela nacistička Njemačka. Svoje istraživanje Pisarri vidi kao doprinos borbi protiv zaborava, a sebe kao aktivista. Tako je i informativna ploča, koju opetovano uništavaju vandali, rezultat njegova rada na očuvanju sjećanja. Putem QR-koda ona upućuje na internetsku stranicu s pojedinim izvorima i imenima onih za koje se zna da su umrli u logoru.

Poseban put politike sjećanja

U Srbiji do danas ne postoji središnje mjesto sjećanja na Samudaripen. No, u Europi to nije iznimka. U svojoj knjizi Pisarri piše o desetljećima dugoj “masovnoj amneziji” u europskom sjećanju na do 500.000 ubijenih Roma, što povezuje s anticiganizmom u kulturi i znanosti te društvenom isključenošću Roma i Sinta koja traje još i danas. Tek 2015. godine Europski je parlament 2. kolovoza proglasio Međunarodnim danom sjećanja na romske žrtve genocida. Čak i u Njemačkoj, zemlji počinitelja, romski aktivisti desetljećima su morali voditi borbu za podizanje spomenika. Godine 1974. Vinzenz Rose, građanski aktivist i preživjeli Sint, podigao je prvi mali spomenik u Auschwitzu – privatno financiran i od javnosti ignoriran. Nakon toga prošlo je gotovo 40 godina prije nego što je i Berlinu podignut središnji spomenik.

Jugoslavija je predstavljala svojevrsnu iznimku. U socijalističkoj višenacionalnoj republici koju su osnovali partizani postojali su brojni spomenici posvećeni Narodnooslobodilačkoj borbi protiv nacionalsocijalizma. Pritom su eksplicitno komemorirani i ubijeni Romi, primjerice spomenikom “Kristalni cvijet” Nebojše Delje koji je 1968. izgrađen u Spomen-parku Šumarice u Kragujevcu. Spomenik je posvećen petnaestogodišnjem romskom dječaku kojeg su ubili njemački okupatori. No, u tom sjećanju koje je služilo kao društveno ljepilo romska zajednica uvijek je bila samo dio šire cjeline: jugoslavenskog “bratstva i jedinstva”. Kada je ovo ionako krhko bratsko jedinstvo propalo u nacionalističkom nasilju ratova tijekom raspada Jugoslavije, završio je i njezin poseban put politike sjećanja.

Danas bi inkluzivna kultura sjećanja, osobito s obzirom na jačanje desnice, mogla doprinijeti društvenoj koheziji, smatraju Nadja Greku i Bratislav Mitrović iz srpskog ogranka Europskog romskog instituta za umjetnost i kulturu (ERIAC Srbija). To je osnova za buduće društvo različitosti.

Novo spomen-područje

Greku i Mitrović dio su mlade generacije Romkinja i Roma u zemljama bivše Jugoslavije koji su stekli akademske diplome, premda su prepreke nakon raspada Jugoslavije ponovno postale izraženije. Te su prepreke prije svega ekonomske prirode, kako objašnjava sociologinja i politologinja Greku. Postoji rasistička predrasuda da Romi i Romkinje nisu zainteresirani za visoko obrazovanje, što je očigledna besmislica: kada bi Srbi ili Nijemci živjeli u istim uvjetima kao pripadnici romske zajednice, na primjer u ruralnim područjima, sa slabom infrastrukturom i niskim prihodima, udio visokoobrazovanih među njima bio bi isti kao i kod Roma.

Mitrović dodaje da ulogu onih koji su, poput njega, ostvarili klasni uspon putem obrazovanja vidi u borbi za zajednicu. Za ovo dvoje aktivista ključni dio te borbe jest suočavanje s traumom Samudaripena. A za to trebaju mjesta sjećanja koja su izričito posvećena povijesti nasilja koje su doživjele manjine. “Vrijeme je da se na tim mjestima pusti novo korijenje”, kaže Greku.

Ovdje se njihovi putevi i nade ukrštavaju s onima Milovana Pisarrija. Njihova pažnja usmjerena je prema Memorijalnom centru Staro sajmište, spomen-području u Beogradu koje je 2021. godine osnovano zakonom donesenim u Skupštini Srbije.

Staro sajmište, koje su Nijemci sukladno nazivali Altes Messegelände, nalazi se u središtu današnjeg Beograda, na obali Save, točno nasuprot starom gradu. Početkom 20. stoljeća ova gradska četvrt uređena je kao moderno sajamsko područje, a ime podsjeća na tu izvornu namjenu. Nakon napada na Kraljevinu Jugoslaviju 1941. godine, njemački okupatori ondje su uspostavili koncentracijski logor u koji su internirane Židovke i Romkinje s djecom. U vrlo kratkom roku Nijemci su sve Židovke ubili u mobilnom plinskom kamionu. I Romkinje su bile ubijane. Puštene su samo one žene za koje je beogradska gradska uprava potvrdila da imaju stalno prebivalište.

Nakon oslobođenja Beograda Moša Pijade, bliski Titov suradnik i partizan židovskog porijekla, zalagao se za to da se Staro sajmište preda umjetnicama i umjetnicima. U doba Jugoslavije zgrade bivšeg logora pretvorene su u ateljee. I danas na tom prostoru žive ljudi. Neki od njih su umjetnice i umjetnici, neki nisu.

Sumnjiv građevinski projekt

Zakonom je predviđeno da u sklopu novog spomen-područja bude i bivši logor Topovske šupe. Ondje su na vrlo skučenom prostoru bili zatočeni muškarci Židovi i Romi na prisilnom radu. Do kraja 1941. svi su zatočenici strijeljani i pokopani u masovne grobnice nedaleko od grada. Za Milovana Pisarrija Topovske šupe su jedan od ključnih lokaliteta za razumijevanje Samudaripena u Srbiji. Činjenica da je ovo mjesto (zasad samo nominalno) postalo dio spomen-područja rezultat je upornog angažmana njega i nekolicine drugih. Pisarri je danas član Upravnog odbora Memorijalnog centra Staro sajmište i zalaže se za otkup područja koje je trenutno u privatnom vlasništvu.

Danas bi inkluzivna kultura sjećanja, osobito s obzirom na jačanje desnice, mogla doprinijeti društvenoj koheziji, smatraju Nadja Greku i Bratislav Mitrović iz srpskog ogranka Europskog romskog instituta za umjetnost i kulturu. To je osnova za buduće društvo različitosti

Radi se o teškom poduhvatu, jer u današnjoj Srbiji nije samo po sebi razumljivo da gradski prostor služi javnoj svrsi. U autoritarnom i korumpiranom sustavu predsjednika Aleksandra Vučića i njegove Srpske napredne stranke, koja već trinaest godina drži vlast, sam centar Beograda postao je plijen kapitala. Kada se danas s područja Starog sajmišta pogleda prema drugoj obali Save, vidi se staklena grdosija “Belgrade Waterfront”. Ovaj urbanistički projekt, financiran milijardama iz financijskog fonda iz Abu Dabija, podsjeća na megalomanske građevinske pothvate autoritarnih vođa i nalikuje na povijesno ispražnjenu noćnu moru.

“Lobirali smo, lobirali i još više lobirali”, govori izvršna direktorica Memorijalnog centra Asja Drača Muntean o preprekama koje je trebalo svladati prilikom uspostave spomen-područja u kontekstu takve gradske politike. Od velike pomoći bio je i međunarodni pritisak; angažman tadašnjeg predsjednika Međunarodnog saveza za sjećanje na Holokaust (IHRA) presudno je utjecao na donošenje zakona.

No, ova etapna pobjeda ne mijenja temeljne prioritete Vučićeve Srbije. To jasno pokazuju aktualni radovi na izgradnji novog mosta na mjestu Starog savskog mosta koji povezuje “Belgrade Waterfront” sa Starim sajmištem. “Gradske vlasti nastoje što dulje prikrivati takve građevinske projekte”, tvrdi Vladimir Tijanić, zastupnik Zeleno-lijevog fronta u općinskom odboru. Postoje svjedočanstva preživjelih logoraša da su na lokaciji gradilišta Starog savskog mosta svojedobno pokapani ubijeni ljudi, no nadležna institucija za kulturu ipak je dala dozvolu za radove. Tijanić navodi kako je putem zahtjeva pokušao dobiti uvid u dokumentaciju o projektu mosta, no takvih dokumenata nema. Javna je tajna da su ovakvi građevinski projekti u rukama koruptivne mreže vladajuće stranke i privatnog kapitala.

Tijanić zaključuje: “U ovoj zemlji institucije ne rade svoj posao, u tome je osnovni problem.” Unatoč prosvjedima civilnog društva, gradilište je u međuvremenu znatno naraslo i otežava pristup spomen-području.

Mitovi o počiniteljima i žrtvama

Oskvrnjivanje mrtvih u Srbiji odvija se i na ideološkoj razini. Pod zaštitom nacionalističke vlasti, desničarski huligani putem predimenzioniranih parola i murala ratnih zločinaca šire povijesni revizionizam, umanjujući odgovornost zločinaca Srba i prikazujući Srbe kao puke žrtve ili čak heroje.

Politika sjećanja bojno je polje na kojem povjesničarima poput Milovana Pisarrija nije lako. “Jako sam umoran. Jako”, priznaje on. Svaki put prije nego što odgovori na pitanje, Pisarri se nagne unatrag tako da mu cijelo tijelo nakratko balansira na petama i širokim gestama počinje ocrtavati međusobne povezanosti. Povjesničar upozorava na posljedice slike povijesti koja cijelim generacijama usađuje iskrivljeno poimanje odgovornosti.

Muzej žrtava genocida jedna je od institucija koja doprinosi srpskom mitu o vlastitoj žrtvi. Muzej je osnovan za vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji 1992. godine i namijenjen je obilježavanju sjećanja na genocid nad Srbima, na Holokaust i Samudaripen. No, svojim se istraživačkim radom i danas zalaže za narativ koji, fokusirajući se isključivo na zločine počinjene nad Srbima, relativizira nasilje koje su Srbi počinili nad drugima. To uključuje prvenstveno negiranje genocida u Srebrenici 1995. godine. Time muzej slijedi službenu politiku srpske vlade. Muzej i država bliski su i na kadrovskoj razini: njegov bivši direktor bio je ministar informiranja u vladi Miloša Vučevića.

Da su ustaše u NDH počinili genocid nad Srbima tijekom Drugog svjetskog rata povijesna je činjenica. U Starom sajmištu od svibnja 1942. bili su zatočeni i Srbi i Srpkinje koje je fašistički pokret iz Hrvatske deportirao u Srbiju. Zbog toga je Muzej žrtava genocida želio na mjestu nekadašnjeg logora prvenstveno ispričati opću povijest stradanja srpskog naroda. Nakon duge borbe spriječen je njegov izravan utjecaj na Memorijalni centar: u prvoj, još uvijek skromnoj izložbi, povijest logora prikazana je na temelju povijesnih izvora.

Nadja Greku i Bratislav Mitrović u bliskom su neformalnom kontaktu s upravom Memorijalnog centra kako bi realizirali svoju viziju sjećanja na Samudaripen. Trenutno zajedno rade na memorandumu o razumijevanju. Sanjaju o spomen-području koje bi bilo muzej, obrazovna ustanova i mjesto okupljanja i žalovanja za Rome i Romkinje.

No, financijska situacija je teška. Instituciji je obećano više od trideset zaposlenika. Danas, tri godine nakon osnutka, u Memorijalnom centru radi devet osoba. Njima je povjeren golem zadatak prikupljanja izvora, istraživanja gotovo neobrađene teme, izrade baze podataka, provođenja intervjua sa svjedocima te osmišljavanja izložbi i obrazovnih programa.

U planu su i opsežniji građevinski radovi. Cijeli prostor bivšeg logora trebao bi prijeći u vlasništvo Memorijalnog centra, a predviđena je i obnova dodatnih objekata. Ti planovi imali bi za posljedicu preseljenje brojnih ljudi koji žive na tom području. Vodstvo Memorijalnog centra smatra da je Grad Beograd odgovoran za pronalaženje alternativnog smještaja. Ostaje otvorenim jesu li oni koji su istisnuti zaista dobili primjerenu zamjensku ponudu. A je li dom uopće moguće zamijeniti, drugo je pitanje.

Protiv Vučićevog sistema

Nadja Greku i Bratislav Mitrović zalažu se za snažnije uključivanje Topovskih šupa kao mjesta sjećanja, jer su tamošnje zgrade napuštene ili ih koristi jedno poduzeće. Ipak, proširenje spomen-područja na prostor Topovskih šupa u ovom se trenutku čini vrlo dalekim, ponajprije zbog neriješenog pitanja financiranja. Za sada će spomen-područje raditi na dostupnosti svoje izložbe za javnost i razvijanju edukativnih programa. Ali trenutno je to prije svega jedno gradilište. I kako je gradski vijećnik Tijanić istaknuo, u Beogradu se nikada ne zna u što će se takvo što razviti. Za razliku od uobičajene prakse, ovdje narudžbe ipak ne dodjeljuje isključivo vladajuća stranka.

U posljednje vrijeme Vučićev je sistem prvi put ozbiljno uzdrman. Nakon što je lani u studenom u Novom Sadu u urušavanju nestručno izvedene nadstrešnice poginulo šesnaestero ljudi, bijes zbog klijentelističke vladavine naglo je eskalirao. Od tada Srbija svjedoči narodnom ustanku.

Može li nakon svega nastati društvo koje bi sjećanju na zločine iz prošlosti, uključujući i Samudaripen, dalo zasluženo mjesto? Nadja Greku je skeptična. Na prosvjedima, kaže, vidi mnogo anticiganizma i euforiju oko nacionalne zastave koja manjine posebno zabrinjava.

“Doživljavam demokraciju onakvom kakva bi trebala biti”, oduševljeno govori Milovan Pisarri. Priča o roditeljima koji podržavaju štrajk učitelja i o susjedskim savezima koji se bez blokada nikada ne bi dogodili. Uoči 15. ožujka, najvećeg prosvjeda u povijesti zemlje, studenti su izradili višejezične natpise dobrodošlice za sudionike iz različitih dijelova Srbije. Prvi put među njima bio je i natpis na romskom jeziku.

Tekst je prenet sa portala Novosti.