Studenti

Autor: Hajrudin Hromadžić, Fragmenti grada, Izvor: Novosti

Nakon aktualnih studentskih društveno-aktivističkih prosvjeda u Srbiji koji se, kako se čini, za sada još uvijek stidljivo prelijevaju u Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu te Makedoniju, ako ništa drugo ostat će barem jedna jasna činjenica, ona o još jednom promašaju u društvenim procjenama.

Kontekstualno, riječ je o uvijek skliskom prostoru mogućnosti za generacijska razmimoilaženja, nepoznavanja i neprepoznavanja, gdje one starije generacije mlađima gotovo redovito dociraju na načine koji su valjda stari koliko i ljudske zajednice.

To su one mantre o navodnoj nezainteresiranosti, neupućenosti i manjku volje mladih, o verzijama otuđenosti, ovisno već o povijesnim epohama, tipovima društava i režima, profilima modernosti i stupnjevima tehnološkog razvoja. Tako se i na ovom zadnjem primjeru poprilično očekivano artikulirala ona poznata dilema: otkud se pojaviše ova djeca?

Ipak, skoro pa simpatično je takvo pitanje, prvenstveno zbog svoje iskrenosti, gotovo pa i naivnosti, ali i slojevitosti. Jer što nam ono zapravo kazuje? Pokušat ću odgovoriti navođenjem tuđih riječi, citiram ih po sjećanju, iskazom anonimne sugrađanke koja se telefonski javila u jednu debatnu emisiju u eter stare verzije zagrebačkog radija 101.

Bilo je to 2008. ili 2009., uglavnom u ono vrijeme tada aktualnih studentskih blokada fakulteta u Hrvatskoj. Gospođa je dala kratku, ali vrlo preciznu dijagnozu tog društvenog fenomena: mi kao društvo, ovu djecu nismo zaslužili. Smatram da je ta izjava, kao analogija, primjerena i za današnje prilike u Srbiji.

Tko je mogao očekivati da će se u takvoj državi i u takvom društvu, koji sami sebe sistematično uništavaju i iscrpljuju već pune tri i pol decenije – koliko li je to samo vremena, antropomorfiziramo li ga, dovoljno dugo da odrasteš, školuješ se, odradiš već nekoliko poslova, imaš barem par ozbiljnih veza u životu, možda se i reproduciraš pa ti djeca krenu u školu – pojaviti i artikulirati nešto takvo kao ovo što Srbiju trese već četvrti mjesec. I ne popušta.

Kada sam se za tamošnji fenomen višegeneracijskog studentsko-društvenog aktivizma zanimao među kolegama, poznanicima i prijateljima politolozima, sociolozima, filozofima, historičarima iz Srbije – nevezano za ovaj zadnji val, već povijesno općenitije – većina odgovora sadržavala je neka zajednička obilježja.

Recimo, Srbija još uvijek ima dovoljno ljudi da se nekoliko većih univerzitetskih gradova napaja mladima iz unutrašnjosti. Ili, društveno-političke i ekonomske okolnosti redovno su i kontinuirano tako loše, da povremeno izazivaju i takve kolektivne reakcije.

Ne secirajući profil pokreta, na primjer njegovu nejasnu i nedefiniranu političko-ideološku orijentaciju, ali ni ne namećući mu ogroman teret misije na leđa – da mora srušiti Vučića i njegov režim – ono što ostaje puno je srce tamošnjih studena

Tekst je prenet sa portala Novosti.