Špageti-fašizam

Piše: Dragan Jurak

Njemački je nacizam od talijanskog povijesnog fašizma učinio krvnikova šegrta, opicu na povodcu. Tako je to bilo 1943., tako je to bilo 1945. Ali na početku, talijanskom fašizmu nije manjkalo narcisoidne muževnosti. D’Annunzio je ulazeći u Rijeku grad vidio kao “mladenku u bijelom”, Riječanke. Mussoliniju je, kao i D’Annunziju, Italija bila samo jedna od mnogih gospođa koje su mu se podale; koje je silovalo, negdje usput, u polusatnom stajanju na putu između Rima i Milana. A onda je Hitler od Mussolinija napravio svoju priležnicu, svoju seksualnu robinju. Kad su saveznici došli do Rima, do Milana, u Italiji više nije bilo nijednog fašista. Ono što je započelo kao “fina omladinska revolucija”, “obilje boja i oduševljenja”, u kojem se svi “ludo zabavljamo” (kako je zapisao američki ambasador u Rimu 31. listopada 1922.), ono što je počelo kao revolucija nazvana “tanjurom špageta” (monsinjor Duca, 6. studenog 1922.): u povijest je otišlo kao komedija fašizma; ricinus-fašizam. Sto godina kasnije, “M. Dijete svojega vremena” Antonija Scuratija, prvi tom romansirane biografije Mussolinija i fašizma, taj “tanjur špageta” Italiji i talijanskom društvu nabija u glavu onako kako je James Cagney nabio grejpfrut u glavu Mae Clark.

“Balbo se smije.” (Italo Balbo; ardita, fašistički ras iz Ferrare, “mršav, snažan, hrabar, podrugljiv i nemilosrdan”.) “Među spačkama u kojima je majstor navodno je i upotreba ricinusova ulja. Dograbe kakva neukroćena socijalista, zabiju mu lijevak u grlo, prisile ga da popije litru laksativa. Potom ga privežu za haubu automobila i kruže s njim po mjestu dok prdi, gubi dah, kaka u gaće. Jeftin lijek, bez prolijevanja krvi, bez opasnosti da ih uhite. Moraš se nasmijati…” Tako Scurati o “mekom”, ricinus-fašizmu.

Scuratijeva kronika prve faze fašizma, između 23. ožujka 1919. i 3. siječnja 1925., teška je kao planina i laka poput pera. Događaj po događaj, gotovo dan po dan, Scurati minuciozno ispisuje fašističko preuzimanje Italije. Tko se na fašističkom vijeću pojavio u blatnim čizmama? (Balbo.) Tko je u Milano sletio hidroavionom Macchi M.18 otvorene kabine, loše izbrijanog lica? (Mussolini, s namjerom da postane prvi europski državnik koji osobno pilotira avionom.) Scurati kroz roman vodi čitavu vojsku povijesnih likova. Na kraju tu je i popis aktera, svrstanih u tri grupe: 1. Fašisti, pristaše i simpatizeri, 2. Socijalisti i komunisti, 3. Liberali, demokrati, umjerenjaci i ljudi iz institucija. Nevjerojatna je to parada. A tek smo na početku!

Nakon prvog toma u planu su još dva, još nekoliko tisuća stranica. Naravno, uvijek možemo reći da je Scurati s knjigom “M. Dijete svojega vremena” krizu muškog romana doveo do svog klimakterija. Muškarci-pisci kao da više ništa ne znaju pisati osim historiografije. Ali, ako i jest kriza, ako jesmo u krizi: veličanstvena je to kriza. I neka je još, neka se produbi. Za razliku od njemačkog nacizma koji se povukao, koji je poražen, koji predstavlja bijesnog psa evropske povijesti, talijanski fašizam, njegova povijesna opica na povodcu, puno se bolje adaptirala u postmoderni svijet. Vidimo ga svugdje, vidimo ga u Trumpovoj frizuri, vidimo ga u plastičnim Berlusconijevim operacijama. Scuratijeva knjižurina glogov je kolac za bunga-bunga partije i klaunovski fašizam. Mada metafore ni ne treba, već sama veličina knjige može učiniti svoje.

Tekst je prenet sa portala Novosti.