Sjećanje na majstorstvo

Piše: Marko Pogačar

Činjenica da se u knjižarama pojavila prije gotovo pune dvije godine ne čini ovu knjigu “zastarjelom” za kratak novinski prikaz, nipošto, i to je većini onih koji će je uzeti u ruke poznato. Riječ je o pretisku zajedničkoga izdanja Rada, Narodne knjige i BIGZ-a, koje se izvorno pojavilo sada već daleke 1977. u Beogradu.

Sudbina pjesnikova također je nažalost dobro znana. Milan Milišić je u svom dubrovačkom stanu stradao kao jedna od prvih civilnih žrtava rata, u artiljerijskom napadu na grad 5. listopada 1991. I u toj barbarskoj, nasumičnoj smrti oni koji je traže naći će gorčinu ironije, posebnu niskost i prljavštinu ratova bratskih i susjedskih: Milan Milišić bio je rodom Srbin iz Grada, beogradski đak, gotovo sve njegove za života objavljene knjige ondje su štampane.

Njegova ljudska tragedija imala je ipak i jedan pozitivan učinak na pjesničku mu ostavštinu. Posthumno knjige su mu tiskale i službena i antirežimska Hrvatska, kao i “drugosrbijanska” Srbija, a u Novom Sadu nedavno je objavljeno najkompletnije izdanje njegovih sabranih pjesama, kao prva i najvažnije stepenica planiranih sabranih dijela. Sva ta izdanja, kao i ovo najnovije Meandrovo, objavljeno o tridesetogodišnjici pogibije, svakako treba pozdraviti: nakon Feralovog “Mrtvog zvona” u Zagrebu se, barem što se stihova tiče, također u Meandru, pojavila tek “Fleka, e”, okruglih dvadeset godina prije “Zgrada”.

Tadašnja je kritika knjigu, ističući istovremenu rafiniranost i kolokvijalnost njezina izraza, opisivala kao “pjesničku membranu koja vibrira između neminovnog i osobnog, prepoznatljivog i neiskazanog, marginalnog i stvarnog” (N. Pinterić) te je ocijenila kao “ne samo autorov lični kreativni domet, već i jedno od onih djela naše savremene poezije kojima se predan čitalac može vratiti i po drugi ili tko zna koji put” (S. Tontić). Bila mu je to četvrta knjiga.

Sačinjena je od četiri ciklusa: naslovnoga, “Otok od vode”, “Pod prozračnim krovljem” i “Špic, dlijeto, nokat”, drugi, najkraći od kojih je izdvojen kurzivnim slogom i unekoliko motivski izmješten, geografski lociran na obližnji otok Šipan, a posljednji formalno, izostankom strofike. Milišićevi sastavci izvedbom su rafinirani, obilježeni nerijetko duhom metra, i to onoga baštinjenog najvjerojatnije iz iskustva prevođenja anglosaksonske lirike, zvučno i ritmički pažljivo sročeni. U toj eleganciji oni mogu djelovati i više “tradicionalno” nego što svojom pjesničkom suštinom jesu, anakrono u odnosu na tada dominantne prakse ranog “pitanjaškog” postmodernizma. Ispisani su standardnim jezikom intenzivno hibridiziranim dubrovačkim lokalizmima i talijanizmima, leksemima iz različitih areala jezika nekad poznatog kao srpskohrvatski ili hrvatskosrpski te engleskim terminima, pa i čitavim stihovima (pjesnik je u anglofonu kulturu bio duboko uronjen). U njima, međutim, ne nalazimo primjerice u neku ruku očekivane i stihovnom svijetu pripadne, a tada pjesnički popularne “makaronštine” ni slenga u pravom smislu, a psovka u diskurs ulazi bešavno, kao čovjek u zgradu u kojoj oduvijek stanuje.

Upravo tu negdje tražiti nam je i kriptični naslovni “Zgrad”, kojeg u tekstu kao takvog i nema. Najbliže ćemo mu doći u uvodnom katrenu pjesme “Rez”, iz prvog ciklusa, koji je od svih najviše uronjen u konkretan Grad, spregnut njegovim prepoznatljivim i intimnim toponimima. “Ima jedna linija sjenke / Koja siječe preko zgrada / Dijeleći odlučno grad / Sunca od grada hlada”, pisat će pjesnik o toj crti, neopipljivoj a tako okrutno stvarnoj; istoj onoj kojoj će se na kraju knjige, u pjesmi “Među vratima od grada” vratiti, opisavši ga sada kao “onaj / ma kako beskrajno skučen / prostor / između vratnica / koji ostaje neispunjen i kad se vrata gradska / zatvore”. Taj se prostor, osjeća pjesnik, ne nasljeđuje niti kupuje, nego stvara, izgrađuje vlastitim rukama, istinom tijela i teksta. Ta je linija svakako i vektor osobnog morala. Vratimo se iz potonje pjesme i stihova “Od dvije mogućnosti – napadač / niti branitelj. Odolijevam / svakom pozivu”, opet na onu ranije spomenutu, koja zaključuje “Ko između nepomirljivh carstva, ničiji podanik / Da prehodim granicu koja svejednako izmiče”.

Povremeno Milišićevi izbori mogu zagrebati uho, primjerice kada se prepusti generičkim genitivnim metaforama, ili se učiniti kampanilistički skučenima, no ti su trenuci rijetki. Većinom teksta jedne od boljih njegovih knjiga i danas ga čitamo kao apartan, samosvojni pjesnički glas, al pari s razvikanijim generacijskim imenima. Ponekad i korak ispred njih.

Članak je prenet sa portala Novosti.