Sinan Gudžević – Južno dvorište Predraga Lucića

Autor: Sinan Gudžević, Maksimir i Mirogoj, Izvor: Novosti

Prošle jeseni je izdavačka kuća Ex libris iz Rijeke objavila izabrane pjesme Predraga Lucića u dvije knjige pod naslovom “Južno dvorište”. Pjesme je izabrao i priredio pjesnik i prevodilac Damir Šodan, Lucićev prijatelj od rane mladosti. Šodanov izbor čine pjesme koje je više ljudi nazvalo “ozbiljne”, čime se označava da je izvan izbora ostao pjesnikov golemi opus satiričnih pjesama i sila njegovih parodija na slavne i poznate pjesme, opus kojem nema ravna u svijetu.

Izbor koji je priredio Šodan obuhvatio je i dvije ranije objavljene zbirke: “Ljubavnici iz Verone” i “Mjesec iznad Splita”. Obje se nalaze u prvoj knjizi. Ostale pjesme nisu objavljivane. Ako koja negdje i jeste, ostala je neprimijećena. Te ostale su upotpunile sliku o Luciću pjesniku. One su komadi na amfori koji su nedostajali. Komad dna i obadvije drške. Ta je cjelina takva da šokira onoga koji je mislio da je upoznao sve što je pjesnik Lucić napisao. Posebno se to može reći za drugi tom ovoga izbora.

Blizu 450 pjesama (u objema knjigama) pisanih od osamdesetih naovamo kazuju o pjesniku koji je dovodio sebe do izraza ne trudeći se da to objavljuje svijetu. Za mene je, da ne okolišam, neshvatljivo da je takav pjesnik živio u Beogradu, a da ga nisam znao. Još je sumanutije što se iz datuma uz pjesme vidi da je on prolazio ulicama kojima sam u to vrijeme i sam prolazio, svraćao u kafane u koje sam navraćao i sam, a ja ga ne samo što nisam poznavao, nego ga vjerovatno nikad nisam ni vidio. Nisam znao ni da postoji. A skoro da nije bilo pjesnika u Beogradu koga nisam znao.

U to vrijeme sam u uredništvu Književnih novina bio zadužen da biram stihove za objavljivanje. Sila svakojakih pjesmotvoraca tada je dostavljala svoje pjesme uredništvu, neki su ga znali i opsjedati. Bilo ih je raznih. Jedan se obavijestio da je jedan moj rođak nezaposlen, pa mi je poručio da će ga zaposliti, ako mu samo objavim pjesmu. Jedan drugi je u hipotetičku zahvalnost htio da mi pošalje u Beograd kacu sira. Tada je bilo dosta književnih listova, dosta se i čitalo, a znalo se da se pjesnik može pročuti samo ako svoje pjesme objavljuje.

Predrag Lucić se nije trudio da svoje donosi pjesme na ogled, pisao ih je i nije ga bilo briga da ih objavljuje. On se tada u Beogradu družio sa pjesnikom Vojom Šindolićem, koga nisam poznavao, a za njega sam znao, nešto sam ga malo i čitao. Vojo Šindolić, Zoran Kiza Lazović i Lucić su se u Beogradu družili. Povratni glagol “družiti se” u Beogradu je tada imao značenje ozbiljne aktivnosti. Pjesme iz drugog toma “Južnog dvorišta” pouzdani su dokumenti Lucićevih druženja iz tih godina. Uz datume i mjesta, koje je bilježio uz pjesme, vidi se da je on za studentskih dana u Beogradu posve živio u pjesničkom zanosu.

Mnogi njegovi poetici flores izrasli su iz njegovih poetici furores. Za primjer neka posluže pjesme pisane 14/03/1985. Jedna je nastala u Beogradu, u Niške’s Roomu, u rano jutro, to je prva “Poem for Niške”, a četiri naredne nastale su za vožnje auto putem, highway Beograd – Zagreb. Niške je još jedan nadimak za Kizu Lazovića, koji je iz Niša. Oznake na engleskom upućuju na tadašnju lektiru i muziku, beat poeziju i rock. Pjesme su kako koja, raspašojske, bestemijanske, pijanske i egzaltirane. Kao ova, naslovljena “Miljakovac – polijećemo”:

Vojo

Jebem ti boga

Što si mi dao papir

Pa sada Grabim Jugom

Truckam se i pišem

A mogao sam za to vrijeme

Zaratiti s mrskim neprijateljem

Pobjedonosno ući u djetinje strahove i mòre

Mogao sam postati

Srpski akademik

Mogao sam popiti nešto

U Olimpijskom komitetu

Mogao sam posjeći

Sve začarane šume

Mogao sam se lijepo

Oprostiti od samoga sebe

I tako konačno postati Netko-i-Nešto

Vojo

Jebem ti boga

Što si mi dao papir

Pa sada

Idem

Idem

I idem

I namigujem Buddhi

Apostrofirani Vojo je Šindolić, nepreskočivi Lucićev drug iz beogradskih i kasnijih dana.

Iz bilješke uz pjesmu vidi se da autor za Zagreb putuje njemačkim kamionom, vjerovatno auto-stopom, i putovanje mu prolazi u pisanju, najprije oproštajnim pozdravom Beogradu (Beograde/ Probudi se/ Ne zaspao nikad više) pa završava kamionskim nježnim “Haiku za svu moju braću” (Napukle čaše očiju/ Sanjaju/ Ne rasanile se).

Druženje sa Šindolićem se nazire iz mnogih pjesama beogradskog razdoblja. Proteklih dana smo se, poslije bezmalo 22 godine, opet našli u Dubrovniku Sandra, životna družica Predraga Lucića, Vojo i ja. A 2. avgusta 2003. smo nas troje imenovanih zajedno sa Predragom Lucićem krenuli za Budvu. Ondje smo proveli dva vrela dana, a bogme i noći u razgovoru i obnavljanju uspomena. Dundo Vojo je opet društvo škropio beat tamjanom, a netjak Duje se starao za jazz i blues. Drugog dana je Božo Koprivica predložio da odemo u Pržno, u posjetu sestri Danila Kiša Danici i njenom mužu Krstu Mitroviću. Predrag je bio radostan kao da je sam Danilo bio s nama. Taj dan smo proglasili nezaboravnim i složili se “da naš zaključak uđe u zapisnik”. Samo je stravni demon zvani Sutra znao tada da će Lucić poživjeti kratko, čak pola godine kraće nego Kiš.

“Južno dvorište” je čarobna antologija jedinstvenog pjesnika Lucića. Pjesmama iz nje Lucić je stao uz bok Slamnigu, Paljetku, Dragojeviću, Vešoviću, Brani Petroviću i Koviču. Lucićeve pjesme mogu se još i pjevati, i mogu, po pjevnosti, stati uz parodije koje je Predrag pjevao ustremljujući se na pjevne originale i političke plagijate. Traži se glas i dva svirala da zapjevaju pjesmu iz splitskog roditeljskog vremena “Balegari ne vjeruju sreći”:

Od knjižare do knjižare

S Hanom Lucić

Idem otac njojzin

Lijepomolim i dobrodanim

Pitam za glagoljsku početnicu

Prodavačice

U knjižarskoj franšizi

Gledaju me bijelo bijelo bijelo

Kao da govorim

Bogati

Tom kažete glagoljicom

Kao da hodam s glavom

U oblacima bijelim bijelim

U oblacima bijelim

U koje je uklesana

Ta kažete glagoljica

Kao da sam u stripu

Kao da sam na tripu

Nema uha kojemu bi promaklo ovo nježno otac njojzin. Otac njojzin je zajedno sa njom krenuo da uči glagoljicu, pjesma je prepisana iz života. A pjevati bi se mogle mnoge poesie giocose iz “Mjeseca iznad Splita”, recimo one iz “Vesele apoteke”, recimo ova broj V: “Uzročnik skepse”:

Mrak-rana je ovo

Hercinom

Što ne liječi se nikako i ničim

Jer klinike za ontologiju nema

I nikad je neće ni bit.

Nema riječi kojima bi se dovoljno zahvalilo Damiru Šodanu što je učinio da se neobjavljene i nepoznate Lucićeve pjesme napokon pojave. I što je objavio i neke tekstove koji su važni, a daleki, kao što je odbijenica urednika Znanja Zlatka Crnkovića, iz marta 1982, da objavi Lucićev “simpatični i raspjevani rukopis, prilično neujednačene vrijednosti”, ili Šindolićevu recenziju zbirke “Rajčice za Ždanova”.

Lucićeva škrinja, u kojoj je i Belai Verse Review, pa Belai Lhama Poems, i mnogo drugih zapisa, ponalik je na neku našu arca de Pessoa, i u njoj, prema Šodanovim riječima, ima rukopisa za barem još jedan tom. Mi slutimo, a zapravo znamo, da će ih biti i više no za jedan. Kao što znamo da je ova rubrika mala za veliko “Južno dvorište”.

Tekst je prenet sa portala Novosti.