Sinan Gudžević – Aharon Shabtai

Piše: Sinan Gudžević

Ovoga oktobra više nego ikad ranije mislim na Aharona Shabtaija. Pisao sam mu, ne odgovara. Ne znam ni gdje je. Ako je u Tel Avivu, ondje živi, možda i ne dobija poruke, možda. Upoznali smo se na skupu pjesnika, kakvi se u naše vrijeme zovu festivali. Bili smo po više dana u društvu, u San Franciscu, jula 2007. i u Reggio di Calabria, u septembru iste godine. U onoj gužvi od mnogo izgovorenih riječi, sjećanje načini vrpce, poput onih što ljeti lelujaju na vratima frizerskih radnji.

Dva dana prolazim kraj zgrade Gradske kuće na Marienplatzu u Münchenu. S njenog pročelja vise zastave Izraela i Ukrajine. Između njih je jedna na kojoj na njemačkom i engleskom stoji “Gradonačelnici za mir”. Sve tri su dugačke, obješene užom širinom o vodoravne jarbole i dužinom vise do balkona. Mnogo mi je žao što mi Aharon Shabtai nije u ove dane u blizini da čujem šta on na ovu koreografiju kaže. I šta kaže na sablasnu hipokritičku odluku autoriteta Sajma knjiga u Frankfurtu da se palestinskoj spisateljici Adaniji Shibli dodijeli pa ne dodijeli nagrada znakovitog naziva LiBeraturpreis. On bi to najbolje doveo do izraza. Jer je on u tome i iskusan i nepotkupljiv, a trgovi današnjih gradova nisu baš puni Jevreja kakav je on.

Aharon Shabtai je 2007. godine odbio da kao član izraelske grupe od 40 pisaca ide u Pariz na veliki Sajam knjiga. Svoje odbijanje je novinarki Silviji Cattoro ovako obrazložio: “Tu priredbu će otvoriti francuski predsjednik Sarkozy i izraelski predsjednik Shimon Peres. Ako u takvoj situaciji neko kao pjesnik prihvati da ide u Pariz na ‘Salon du livre’, to znači da je obučen u boje izraelske zastave. Izrael svaki dan čini ratne zločine i vrši kolektivna kažnjavanja Palestinaca. Nema nikakvoga razloga da se nešto slavi. Izrael krši ne samo Ženevsku konvenciju, već sve međunarodne zakone. Međunarodni sud u Den Haagu osudio je gradnju ilegalnog zida, koji je Izrael podigao na okupiranoj palestinskoj zemlji. Sajam knjiga ili koja druga vrsta izložbe, na koje izraelska država biva pozvana, nije nikakva mogućnost da se na Bliskom istoku gradi mir, a da se Palestincima ne čini nepravda, već je to samo propaganda kojom bi trebalo stvoriti sliku kako je Izrael liberalno i demokratsko društvo.

Država koja održava okupaciju i svakodnevno čini zločine protiv civilnog stanovništva ne zaslužuje poziv za bilo kakvu kulturnu manifestaciju. Mi ne smijemo dopustiti da budemo dio toga. Izrael nije demokratska država, već država aparthejda. Mi tu državu ne možemo podržavati.” Na pitanje novinarke, da li Francuska i organizatori toga knjižnog salona čine veliku grešku, kad pozivaju izraelsku državu u znak proslave šezdeset godina njenog postojanja, Shabtai odgovara: “To nije nikakva greška! To je politika. Mislim da je to prilika da Nikolas Sarkozy učestvuje u izraelskoj okupaciji. Postoji jasna suradnja između evropskih vlada i Izraela. Pariski poziv Izraelu je dio toga. Bez pomoći SAD-a, a evo i Francuske, Izrael ne bi mogao nastavljati takvu politiku protiv Palestinaca. Ta pomoć daje Izraelu zeleno svjetlo, posebno u Gazi, da Palestince i dalje napada i ubija. Tužno je gledati kako Francuska, Njemačka i evropske zemlje – koje imaju svoju povijest progona Jevreja – danas učestvuju na izraelskom protjerivanju palestinskog i muslimanskog naroda.”

Neka ovdje ne ostane nespomenuto ni kako se preporučuje Shabtaijeva knjiga “J’accuse”, objavljena 2003:

“Polazeći od poznatog Zolina pisma, u kojem se francuska vlada optužuje za antisemitizam u aferi Dreyfus, naslov Shabtaijev se može uzeti doslovno: on svojoj vladi i narodu prebacuje zločine protiv čovječnosti prema susjedima. Tu nalazimo snajperiste koji ubijaju djecu, podlace, koji pokušavaju da speru krvoprolića, municiju, koja se ‘dijeli kao čokolade’, ‘tehnike klanja’, za one kojima moral ‘ide na živce’. S veličanstvenom lirskom tjelesnošću, koja ističe Shabtaijevu jezgrovitu neposrednost i prezir prema toj stvarnosti, te pjesme pokrivaju prostor od šest godina, od izbora Netanjahua za premijera, godine 1996 do ograničavanja kretanja, linčovanja, nereda, opsade i bombaških napada druge intifade. U središtu knjige ‘J’accuse’ stoji zapravo sudbina one etičke hebrejske kulture u kojoj je pjesnik odrastao: Shabtai se opire da odustane od svoje vjere u moralna načela izraelskog društva i da zašuti pred barbarstvom i brutalnošću. On je svjedok, on se buni, on opominje. On, prije svega, drži ogledalo svojoj naciji.”

Pjesme koje je Aharon Shabtai pisao i nakon te knjige, jasne su kao i njegova oglašavanja o sramoti koju država Izrael čini prema Palestincima. Bio sam, kako se to kaže, u toku kad je Sergio Iagulli, direktor izdavačke kuće Multimedia Edizioni, pripremao prvu, i dosad jedinu zbirku Shabtaijevih pjesama na talijanskom. Izdavač je imao razne ponude i pritiske da te pjesme ne objavljuje, neka to ne bude tema ovoga teksta. Zbirka stihova “Politica” čiji je prevod sa hebrejskog načinio Davide Mano, izišla je 2008. U njoj su mjesto našle pjesme koje su slušaoci na javnim čitanjima pratili s velikim odobravanjem. Jedna od njih je naslovljena “Sharon liči na čovjeka”:

Sharon liči na čovjeka,

i neizbježni mir liči na mir,

i novine koje laprdavo izvještavaju

liče na novine,

nastavnici liče na nastavnike,

a obrazovanje liči na obrazovanje.

Kroz prozor autobusa broj pet

gledam

ljude na ulici

pratim ih mislima,

i sve izgleda potvrđuje

da liče na ljude,

cipele, falafel u ustima i sve drugo.

S prodavca voća,

nervozne su mu ruke,

svratim pogled na krompire,

i oni, i oni

liče na krompire.

Zanima me šta bi Shabtai kazao o današnjoj stravi u pojasu Gaze. To bi možda i njegovu uznemirenost smanjilo, bolovi se smanjuju razgovorom. On, čovjek tragedije, prevodilac velikih tragedija s grčkoga na hebrejski, u toj je materiji višestruko potkovan, književno i životno. Dnevni list Haaretz je, zbog objavljivanja njegovih stihova, u pravilu bio izložen prijetnjama, bojkotu i preziru. Ništa nije ušutkalo Shabtaija da prije petnaest godina objavi pjesmu “Gaza 15. 1. 08”:

Ovaj ministar odbrane

ovi piloti

ovi tenkovi

bez oklijevanja

bi ubili i Jeana Jacquesa Russeaua

bacili bi bombu

i na kuću Voltairea

polomili bi noge

Federicu Garciji Lorki

Često mi u sjećanje dođe Shabtai, pa ga čujem i kako čita svoju gorku satiru protiv nebeskog tijela Sunca. Htio sam da uz pokoju njegovu kraću pjesmu (za duže ova rubrika nema prostora) objavim i hebrejski izvornik, za one koji ga, za razliku od mene, znaju i čitaju. Učinio sam šta sam mogao, pisao autoru i prevodiocu, nikakva odgovora još nema. Izdavač Iagulli pak nema pjesnikovih pjesama na hebrejskom. Zato ću invektivu na Sunce prevesti s talijanskog:

Sunce sunce,

kako to da ti daješ svjetlost

a zemlja ostaje u mraku?

Kako to da u umove ljudi

ne prodre ni procmiljak svjetla,

kako to da se ni jedan jedini zrak

ne odbije od zidova njihovih srca?

I kako je moguće da se tvoja sjajoba

tako štedro izlijeva

na dobro vojnika i onih što pljačkaju

zemlje Bidu, Budrus, Bil’in?

Kako je moguće da tvoja zublja

obasjava put

onima što tuku starce

i onima što zagađuju bunare?

Sunce sunce,

čini se da ti i nisi nikakvo sunce,

ti si samo hrpa govana!

Članak je prenet sa portala Novosti.