Sarajevska djeca zahtijevaju promjene

Autor: Nidžara Ahmetašević, Izvor: Novosti

Od 13. februara, dan nakon što 16-godišnja Ella Jovanović, mlada gimnastičarka, teško povrijeđena u saobraćajnoj nesreći, kolone ljudi, uglavnom mladih među kojima su srednjoškolci i studenti većina, svaki dan dolazi ispred sarajevske Državne bolnice i uzvikuju “Ella mi te volimo!”. Na ogradi bolnice danima stoji transparent “Bori se lavice!” a oni koji hodaju na čelu protesta, koji svaki dan u podne blokiraju centralni dio grada na par sati, nose veliki natpis: “Ella nisi sama!”.

Ovaj talas solidarnosti koji je zahvatio Sarajevo dio je protesta koji se odvijaju svaki dan nakon što je Ella povrijeđena (zbog čega joj je amputirana noga), a smrtno stradao 23-godišnji Erdoan Morankić. Naime, iz šina je izletio tramvaj – nad kojim je pod još uvijek neutvrđenim okolnostima kontrolu izgubio vozač Adnan Kasapović – te srušio stanicu na kojoj su stajali Erdoan i Ella. Grad je doslovno zanijemio od užasa i straha nakon nesreće.

Tišinu, koja još vlada, prekidaju protesti mladih ljudi – oni su spontano izašli na ulice i, čini se, nemaju namjeru stati. Sa protesta poručuju da su Ella i Erdoan nove žrtve nefunkcionalnog sistema koji ubija one koji žive u BiH godinama. Proteste vode Ellini i Erdoanovi prijatelji i poznanici, bez lidera, ali sa jasnim zahijevima od kojih su neke formulisali u javna saopćenja. Većina je, ustvari, vidljiva na transparentima koje nose i grafitima koji su preplavili grad.

“Nije kvar već nemar!”

“Do kada ćemo živjeti u gradu smrti?”

“Odgovornost ne smije iskočiti iz šina”.

“Šta njima znače naši životi?!”

“I nakon rata rat”.

Na stotine sličnih transparenata vidljivo je svaki dan na ulicama, i svi vrlo precizno identifikuju probleme sa kojima se oni koji žive u BiH – ne samo u Sarajevu – nose decenijama. Treći dan protesta, pod pritiskom, ostavku je podnio premijer Kantona Sarajevo Nihad Uk, čime je pala i cijela Vlada. No demonstranti se nisu time zadovoljili i traže odgovornost svih nadležnih i promjene. Onda je ostavku podnio i Senad Mujagić, direktor Javnog preduzeća GRAS koje je nadležno za javni saobraćaj – ali demonstranti traže još. Svjesni su da ostavke u sistemu kakav je bosanskohercegovački ne znače puno.

Sam Uk je podnio ostavku 2023. kada je najavio rekonstrukciju Vlade, a zbog gubitka podrške većine u Skuštini Kantona, da bi manje više isti ljudi bili postavljeni na iste funkcije. Nakon te rekonstrukcije, nekoliko ministara i visokih dužnosnika Kantona je uhapšeno ili su pod istragam, uglavnom zbog korupcije. Neki su odvedeni u pritvor iz svojih kancelarija. O još jednoj rekonstrukciji Vlade oni koji sjede u njoj stalno govore javno, ali se ništa ne mijenja.

Prva reakcija vlasti nakon zadnje nesreće je bilo hapšenje vozača tramvaja. Učesnici protesta su to shvatili kao provakaciju, te su sve dok vozač nije oslobođen odlazili pred Tužilaštvo Kantona i pritvorsku jedinicu u kojoj je bio smješten uzvikujući “Adnane, nisi sam!”. Nakon puštanja iz pritvora, odlaze i dalje na isto mjesto – ovaj put tražeći ostavku i kantonalnog tužioca, te nastavak istrage. Kanton Sarajevo je samo slika onog što se dešava u BiH godinama. Nefunkcionalna vlast na svim nivoima, i potpuno negiranje problema koji more građane i građanke.

Bez obzira ko je na vlasti, nacionalističke ili takozvane građanske opcije, malo toga se mijenja u načinu rada i samom sistemu. Zadnji veliki protesti bili su 2014. i trajali su mjesecima u više od dvadeset gradova. Utihnuli su kada su izmoreni građani i građanke, non stop izloženi pritisku, shvatili da je u postojećem sistemu nemoguće utvrditi odgovornost za bilo šta – s obzirom da država ima nekoliko nivoa vlasti, plus međunarodnu zajednicu koja od kraja rata na ovamo podržava vlasti održavajući tako status quo.

U međuvremenu je preko pola miliona uglavnom mladih ljudi, ali i čitavih porodica, napustilo zemlju u namjeri da se ne vrate. Generacija koja sada protestuje poručuje da ne želi ići, barem ne zauvijek. Istovremeno, poručuju da ne žele više brojati svoje mrtve prijatelje, stradale od posljedica nesreća koje su mogle biti spriječene. U ovom slučaju, tramvaj koji je ubio 23-godišnjeg studenta očigledno je bio neispravan, kao i desetine drugih vozila koja se koriste u javnom prevozu.

Bosanskohercegovački mediji izvještavaju o nebrojenim propustima u funkcionisanju javnog prevoza u Sarajevu, ukazujući na činjenicu da se manje ili veće nesreće dešavaju svakodnevno. Prema tim natpisima, samo tramvaj koji je bio uključen u ovu nesreću je tokom 2025. zbog različitih kvarova bio 50 puta isključen iz saobraćaja. Ipak, 12. februara se ponovo našao na šinama. Prema pisanju medija, GRAS nije vršio provjeru niti nadzor nad kompanijama koje su bile zadužene za nabavku dijelova potrebnih za održavanje vozila.

Na tramvajskoj stanici na kojoj je zadnji put stajao Erdoan, sa koje svaki dan kreću protesti, danas stoje crvenim sprejom ispisane njegove zadnje riječi iz poruke koju je poslao prijateljima: “Eto me na kafu. Čekam tramvaj”. Prosvjednici zahtijevaju potpunu transparentnost istrage ove nesreće, objavu svih informacija, uključujući podatke o servisiranju tramvaja i snimak iz tramvaja u trenutku nesreće, povlačenje starih tramvaja dok ne prođu ponovni servis i javno dostavljanje podataka o njihovoj ispravnosti, ostavke odgovornih osoba, siguran javni prijevoz i obustavu privatizacije javnog gradskog prijevoza.

Pritisak na one koji protestuju dolazi od policije, medija koji su u slučaju BiH u većini pod kontrolom političkih partija ili donatora, ali i škola u kojima djeca dobijaju prijetnje da ne smiju napuštati nastavu. Direktori škola, fakulteta, univerziteta, čak i dio nastavnog osoblja, ljudi su bliski političkim partijama u BiH. Za sada protesti odolijevaju svim pritiscima, te brzo odbacuju svaki pokušaj manipulacije i sve prijetnje, uglavnom se oglašavajući putem društvenih medija. Podršku imaju iz raznih dijelova BiH, uključujući i od organizacije Ošta nula iz Banja Luke, ali za sada ni u jednom drugom gradu nema protesta. Podrška stiže i od studenata koji protestuju u Srbiji i koji u javnim objavama iskazuju solidarnost sa Sarajevom.

I ovi protesti, kao i svi predhodni, otvaraju veliko pitanje – da li su promjene uopće moguće u sistemu koji je zasnovan na nefunkcionalnom mirovnom sporazumu koji su pregovarali stranci vođeni svojim interesima, i ljudi koji su vodili ratove? Generacija koja je rođena puno poslije ratova i tih pregovora, čini se, je spremna na promjene i znaju šta žele.

Tekst je prenet sa potala Novosti.