Radnice i radnici istorije

Autorka: Aneta Vladimirov, Izvor: Novosti

Srpsko pitanje u Hrvatskoj odavno ne stoji samo na putu između srpske manjine i hrvatske većine već je zapravo najbolji indikator odnosa moći na hrvatskoj političkoj skali. Hrvatska je, kao malo koja druga bivša republika, u svom osamostaljenu vatreno počistila tragove jugoslovenstva, socijalizma, antifašizma, uzimajući i srpski narod kao integralni dio tog povijesnog iskustva. Za dodatni interes o tome valja potražiti biblioteku SNV-a u kojoj se posebno ističe studija čestitoga Ante Lešaje o sustavnom uništavanju knjiga.

No, najpoznatije djelo destrukcije se ipak veže za spomenike žrtvama fašizma i kolaboracionista te palim borcima koji baštine vrijednost solidarnosti, dokazanu u najtežim okolnostima Drugog svjetskog rata. Ono što je od spomeničke plastike eventualno preživjelo naknadno je podleglo birokratsko-administrativnom umrtvljavanju sjećanja na pobjedu u NOB-u te na 45 godina mira i života u socijalizmu.

U tome svemu cijela se generacija morala povinovati disciplini novog jezika i novih političkih kriterija dobra i zla. Prvi su, dakako, asimilirani Jugosloveni. Bila je potrebna groteskna ratna mašinerija da bi se jugoslovenske narode preobrazilo u nacije. Niko nije mogao birati, ni radnici ni poljoprivrednici ni intelektualci – postao si ili većina ili manjina.

I teško se odlučiti je li teže sagledati svu tektoniku raspada na razini struktura ili pak kroz njegovo obijanje o leđa ljudi, koji su, makar i ostali živi, izgubili živote kakve su do tada poznavali. Bila je to nulta točka prekida, ali ne ona od koje zupčanici dinama povijesti iznova broje svoje okretaje nego ona koja ga silom zaustavlja i zauvijek zaglavljuje na tom vječitom prevratu. Zato je nulta.

U odnosu na tu nultost i monopol sile koji ju drži na zubu, na političkom se spektru razvrstavaju manje-više dvije verzije računanja vremena, a naravno ponajbolje stoji ona koja se s njime razračunava proslavljajući neporecivost sile i svetost prekida. Ta je verzija ideološki predodređena nacionalističkom interpretacijom postjednopartijske demokracije. Druga verzija bi se rado okrenula budućnosti, nastojeći potaknuti pokretanje dinama iz dominantno komunalne perspektive politike, koja bi nas eto, samo da hoćemo, mogla riješiti nakupina korupcije i evakuirati sa kužnog Balkana kojeg i tako nismo dio.

Ova deideologizirana, mahom mitteleuropska perspektiva, ne propituje poziciju državotvornog prekida sa svime što je bilo prije. U odnosu na ove dvije verzije antihistoričnosti, po-stoje politički akteri koji ovo stanje vječitog loopa razumiju kao strah od povijesti i kontinuiteta, ali i paniku koju bi znanje o tranzicijskim promjenama iz društvenog u privatno vlasništvo moglo izazvati u sve više osiromašenom društvu. Unutar te jako male grupe tj. svojevrsne manjine još je manja ona srpska.

Predstavnice_i njenih civilnih institucija u svom mandatu treniraju Ustavom zagarantirana manjinska prava. U svome svakodnevnom radu, kao i u dugoročnom strateškom djelovanju, kreću se unutar većinski zadanog koncenzusa o naciji kao mjernoj jedinici političkog djelovanja. Unutar takvih okvira, s nemalom hipotekom ratnih nevolja i zločina počinjenih kako u njihovo ime tako i nad njihovim imenom, valja razumjeti što s očekivanjima prvih i drugih (i to tim redoslijedom) i što u konačnici s najvažnijim od svih očekivanja – onim koje nose nove generacije Srba u Hrvatskoj.

Nema tog terenskog istraživačko-komemorativnog, obrazovnog ili nekog drugog projekta, vezanog za rekonstrukciju povijesnog znanja i povezivanje na njegovim osnovama, koji nije višestruko uzvratio elanom

Utoliko sve što se odvija u tom mikropolitičkom okviru, tijesnom i za najmanju manjinu, a osobito za onu konstitutivnog naslijeđa, predstavlja pitanje rada na otpornosti i kakvom takvom minimumu dostojanstva kako u odnosu na neumoljive asimilacijske procese tako i u odnosu na zahtjevnost tereta koji ta manjina rođenjem zatiče.

A teret je neprikosnoven i valja ga rasporediti tako da ga što manje ostane generacijama koje dolaze. Prije svega tu je pitanje kolektivne krivice koja se, nacionalno-ekskluzivističkom logikom, nasljeđuje. Krivica se kontinuirano antedatira tako da se do duboko u povijesti traže zlokobne namjere i prevrtljivost, ali da se istovremeno na tom revizionističkom puču ukloni svaki trag čovječnosti i ljudske izvrsnosti.

Neovisno o tome bi li to u drugačijim okolnostima bio prvi izbor, manjinske institucije kontinuirano rade na obnavljanju i čuvanju znanja upravo o potisnutim, vrlo često i tabuiziranim dijelovima srpsko-hrvatske povijesti, pospremajući ga tako u vremensku kapsulu koja očito neće gubiti na svježini istoričnosti. Srbi tako, voljno il’ nevoljno, postaju radnici i radnice istorije u odnosu na koju se, u najboljem slučaju, hrvatska politika distancira.

Dakle, antifašističko naslijeđe, materijalno i nematerijalno, vrlina je proizašla iz nužde, doduše ne prvi put. Oblikovanje te nužnosti, ako je dosljedno povijesnim pozicijama prvog puta, nije moguće unutar identitetskog nacionalnog kruga, već isključivo i samo kroz pluralizam i uključivost uvezivanja mnogih manjinskih iskustava – od preživjelih pripadnika porodica nesuđenih ili blijedo presuđenih ratnih zločina, preko gubitka stanarskih prava, doma kao takvog i mirovina, do nošenja s povratničkom otuđenošću i stereotipima i sve učestalijim govorom mržnje.

Strategije rada su strategije odgoja koje, uprkos višedecenijskom dehumaniziranju, traže mjesto pod suncem između srama biti Srbinom, nametnutog hrvatskim nacionalizmom, i nacionalnog ponosa na kojem pak počiva srpski nacionalizam. Između ta dva zla traži se dobro, opće dobro.

Stoga se antifašistička pozicija Srba u Hrvatskoj uspostavlja u kontinuitetu sjećanja-učenja-nade na mjestima zaborava i prekida. Upravo tako su organizacije poput SNV-a i SKD-a “Prosvjeta” preuzele na sebe posve neizvjestan rad na obnovi sjećanja na dobre tradicije narodne fronte i kulture kroz rad u zajednici, ujedno označenoj najtežim kvalifikacijama XX stoljeća, često paradoksalno upakiranim u četništvo i komunizam.

I zalud u svemu tome opetovani otklon od srpskih ekspanzionističkih ratnih elita, izražen u nizu komemorativnih i političkih gesti, ali i kroz edukativne programe za buduće nositelje manjinske kulture i politike. Zalud pokušaj izgradnje antinacionalističke platforme na kojoj bi jedna manjina mogla raditi na zaštiti ljudskih i manjinskih prava, ali i biti na raspolaganju hrvatskim i srpskim političkim i drugim akterima, zainteresiranima za susret i suočavanje s prošlošću, koja se između ostalog očituje i u očuvanju odnosa sa drugim manjinama u Hrvatskoj, ali i šire poput bošnjačke zajednice u Prijedoru ili hrvatske manjine u Srbiji. Konačno, zalud ukazano povjerenje u procesima pristupanja Evropskoj uniji čija su obećanja od tada više puta iznevjerena. Srbi u Hrvatskoj ostaju sablast koja, usprkos očiglednom povijesnom padu, i dalje uspješno gusti hrvatsku maglu.

Uprkos navedenom, vođene idejom ustavnog patriotizma srpske institucije u Hrvatskoj i dalje razvijaju svojevrsnu manjinsku političku pedagogiju, koja značenja pripadnosti srpskom narodu nastoji oteti od točke prekida i potom ih graditi u neprestanoj borbi za glas svih, za pravo na zavičaj i za vrijeme u svom dugom trajanju kako u prošlosti tako i u budućnosti. U toj su borbi bezbrojni nizovi pokušaja i pogrešaka, nerijetko vezani i za pitanja unutarnjih kapaciteta.

Konačno, srpska zajednica u Hrvatskoj nije homogena skupina već je, kao i druge manjine, sačinjena od različitih doživljaja što bi se i kako trebalo činiti u odnosu na sve zahtjevnije okolnosti u kojima opstaje. Budući da je sve teže predvidjeti što nosi sljedeći dan, nije teško zamisliti i tendencije koje bi postojeću umreženost i uključenost u šira društveno-politička zbivanja htjele zamijeniti procesima svojevrsnog političkog povlačenja u manjinsku intimu i redukcije komuniciranja s javnošću na najuvrježenije manjinske formate poput vjerskih, komemorativnih i eventualno obrazovnih manifestacija kulture i tradicije.

I koliko god da je kompleksno, a povremeno i ekstremno teško suočiti se s vlastitom nedostatnošću i nemogućnosti pravovremenog odgovora na sve izazove sa kojima se Srbi u Hrvatskoj moraju nositi, tzv. mali čovjek uzvraća hrabrošću i dobrom voljom. Nema tog terenskog istraživačko-komemorativnog, obrazovnog ili nekog drugog projekta, vezanog za rekonstrukciju povijesnog znanja i povezivanje na njegovim osnovama, koji nije višestruko uzvratio elanom.

Jer, koliko se god činilo uzaludnim, učenje o otporu ima za posljedicu pružanje istog, a dugotrajno pružanje otpora, uz sve teške posljedice, rađa otpornost, a povremeno i radost. Sve to, kako reče pjesnikinja, još uvijek postoji i otvoreno je svima. Trebalo bi malo pružiti korak ka svim tim mjestima pa primjerice vidjeti ostatke preživjelog arboretuma u Lisičinama ili komemorirati 14. januara zajedno sa mještanima Voćina.

Iako gotovo nikome nije usput, valja svratiti do Drežnice i obići memorijal Partizanske bolnice ili, ako je to daleko, otići do Petrove gore gdje se svake godine slavi partizanski proboj obruča na Biljegu. Na svim se tim mjestima nakon dubokih ozljeda ipak obnavljao život, ali to se ne može drugačije znati od osobnog iskustva onako kako su to jednom umjeli i znali politički radnici.

Stoga prije no se uopće i jedna riječ kritike usmjeri ka manjinskom radu, trebalo bi ga upoznati u kontekstu zajednice širom Hrvatske, te primjerice obići Glušce, malu seosku enklavu na jugu, nedavno napadnutu od strane dokone mladosti kojoj do pune sreće nedostaje samo NDH. Ne bi bilo naodmet petkom otići na kistanjsku pijacu gdje se od domaćih proizvoda kuha hrana za sve goste ili na Mitrovdan poput putnika namjernika doći na slavu Vijeća srpske nacionalne manjine Koprivničko-križevačke županije.

Može se svratiti i na Dane lavande u Moravicama ili proveseliti se na Festivalu harmonike u Gomirju ili u bilo koje doba svratiti do Negoslavaca ili pak Okučana gdje još uvijek stoji spomenik Grigoru Vitezu, rođenom Alavanji. Ko je zainteresiraniji za epiku tu je Kula Stojana Jankovića u Islamu Grčkom, koja baštini i Vladana Desnicu i Simu Matavulja.

Neizostavno, ako se raspolaže minimum razumijevanja i znanja o Drugom svjetskom ratu, ne valja propustiti Dan ustanka u Srbu i propratne programe poput arheologije brige za djecu i šahovskog turnira od 7 do 77 koji se tamo odvijaju.

Konačno, vrata svih srpskih kulturnih centara širom su otvorena za prijatelje i one koji će to postati. U njima, između ostalog, vrijedne prosvjetarke i prosvjetari drže nastavu u okviru obrazovnog programa Modela plus, koji je dostupan svoj zainteresiranoj djeci u rasponu od pomoći u učenju i instrukcija do pozorišnih predstava i najrazličitijih interaktivnih radionica.

Svi se ovi programi, kao i mnogi drugi, odvijaju prije svega zahvaljujući podršci Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade RH, te mogućnostima koje (još uvijek) drži rodna kuća svih manjina – Savjet za nacionalne manjine.

Širom Hrvatske, kao i u njenom glavnom gradu, održava se i brine o nizu raznovrsnih programa od rekreacije i sporta preko koordinacije mreže vijeća do očuvanja spomeničke baštine i komemoriranja. Svemu tome ili nečemu od tog treba svjedočiti kako bi se zaista dobio uvid u to kako jedna vrlo ranjiva manjina razumije da je kontinuitet s prošlošću nužan ne samo zato što se na taj način opire bremenu rata devedesetih, te upornim posljedicama genocida, počinjenog u Drugom svjetskom ratu nad njenim precima, već i zato što je to jedini put za obračun s aktualnim neofeudalnim tendencijama u našem društvu.

Upravo je udružena negacija tog kontinuiteta, provedena u najvažnijim područjima društvenosti poput medija, politike i obrazovanja, kao u nekakvom bizarnom kazalištu lutaka sinhronizirano podigla desnice ruke u zrak maskiranoj unučadi negdašnjih radnika, palih u tranziciji devedesetih.

I konačno, doista nije teško pobrojati slabosti srpskih i drugih manjinskih institucija, koje su posljedica povijesnih okolnosti slabljenja, ali i slabosti hrvatske demokracije da prije svega prepozna a potom se izbori sa svojim najvećim propustima. U tome svemu najjednostavnije je usmjeriti se na manjinske političke aktere.

Sve drugo je mnogo teže pa tako nek’ ostane zapisano da se u vremenima najstrašnijeg oživljavanja ustaštva hrvatska desnica, usprkos apsurdnosti i šteti koja se poput kanalizacije prelijeva od Benkovca do Interlibera, odlučila za sve glasnije i otvorenije postavljanje srpskog pitanja, dok je ljevica, nejaka u svom ovovjekovnom moralnom preduzetništvu, očitala srpskim predstavnicima lekciju koju ovi valjda znaju naizust.

Tekst je prenet sa portala Novosti.