Pisac skriven u oku glumca

Autor: Siniša Vuković, Izvor: Novosti

Znamo ga kao glumca, jednog od onih što je fizičkom pojavom, gransenjerskim držanjem i izvedbenim darom očarao producente od jugoslavenskih pašaluka, preko talijanskih filmskih setova sve do holivudskih kicoških svjetala reflektora i crvenih tepiha. Znamo ga, rekoh, kao glumca, no ništa manje suveren u umjetničkom izričaju nije bio i kao – pisac.

Bekim Fehmiu, ime je njegovo.

Veltman po rođenju, nije se htio više uzdignuti i dublje zaroniti od mjere koju mu je namrla rijeka Bistrica u njegovom odrastalačkom i formativnom Prizrenu, u kojoj je rječici često kao dječak prao noge, znajući da čišće čistoće od ujevićevske čistote (iz “Pobratimstva lica u svemiru”) stečene u vodi tekućici iz djetinjstva onkraj doma i kućnog dima, nigdje nema niti može biti. S razlogom, stoga, Bekim zapisa: “Bistrica mi izgleda kao ogroman, položen, od tečnog srebra razgranat dud… Srebrni dud. Baka Hili mi je davno rekla: ‘Nemoj slučajno da pljuneš u potok, jer će ti ostati kriva usta!’”

To su rečenice iz knjige “Blistavo i strašno”, autobiografije glumčeve, koja je prvorazredno literarno djelo. Objavljena je još 2001., doživjela je i nekoliko izdanja, baš kao i njezin istoimeni nastavak dvostruko opširniji iz 2012. godine (sve zajedno Bekim je napisao obilatih 1000 kartica teksta), a na što svrćemo ovu pomnju u povodu 15. obljetnice tragične umjetnikove smrti.

Pri svakom besjeđenju o Bekimu kao vrsnom piscu što će potvrditi i najosorniji i najzajedljiviji književni kritičari (pa su neki to i učinili, poput Miljenka Jergovića, Daše Drndić, Dragana Velikića ili Filipa Davida), ne smijemo dopustiti da nam s ruba svijesti i vrha pera sklizne datost kako je on ono što se danas govorom političke korektnosti naziva srpskim jezikom, ustvari, naučio kao “strani jezik”, u dobi odraslog mladića. Njegov je materinski jezik albanski, i, školovao se u jedinoj ondašnjoj albanskoj školi u Jugoslaviji, tako da je tada službeni srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik on učio kad je jezično već bio odgojen i oblikovan u sasvim drugom sociološkom i kulturnom ambijentu. Sve ovo navodim iz razloga što je Bekim s rafiniranom tankoćutnošću ušao u leksičke, sintaktičke i stilističke pore jezika koji, ipak, nije usisao majčinim mlijekom.

No, ta mu sekundarna obučenost iliti naknadna opismenjenost nije bila ni branom ni preprekom da, radeći na svojim memoarima, ujedno i podigne spomenik jeziku na kojem je najčešće igrao. Stvorio je dragocjeno opismenjeni ostenzorij u kojem su, poput vjernika pred ikonostasom ili tabernakulom, nebrojeni znatiželjnici tažili svoju znatiželju za tankoćutnim i intimnim pikanterijama uguranim i razbacanim po životima selebritija iz svojega pašaluka i sokaka, avlije ili kale. Ponukan, očito, neočekivanim uspjehom prvijenca, gdje je akcent bacio na svoje formativne godine prepune obiteljskih doživljaja iz djetinjstva, Bekim je drugu knjigu impregnirao štofom iz svoje fascinantne profesionalne karijere filmskoga i kazališnoga glumca, dekoriravši svoja neobično sačuvana sjećanja brojnim anegdotama s planetarno poznatim facama iz svoje branše. Pritom ništa od toga nije garnirano nadmenošću i hvalisavošću prispodobivoj za čeljad što se vrzma po laskavim prijemima i otmjenim društvima, niti je Bekim posezao za politurom lakirovke na onim mjestima koji su bili išporkani tuđom bahatošću ili su po njima bile makule licemjerja i blještave falšitadi općenito.

Također, Bekimove knjige odlična su lingvistička etida za vježbanje jezikâ s ovih prostora, i, istodobno, izvrsna diskriminanta što obujmljuje i oplakuje definiciju onoga (štokavskog) dijasistema koji svi iole upućeni u osnove jezikoslovlja, makar jezičnim osjećajem, nazivaju policentričnim jezikom. U kojem je više središta, žarišta jezičnog supstrata. Kako nazvati Bekimov štokavski jezik gdje je pisac za izražajnu placentu uzeo standard srpskog jezika s ekavskim refleksom jata, ali je gusto impregniran leksikom bošnjačkoga prizvuka zasićenog orijentalizmima i turskog i arapskog postanja, a koji beziznimno razumiju i štokavski Hrvati čija su lektira bili, ili još jesu, i Ivo Andrić i Ivan Aralica, i Meša Selimović i Vladan Desnica, i Dinko Šimunović i Milan Begović, i Ivan Raos i Mirko Božić…?

Fehmiu je ono što se danas govorom političke korektnosti naziva srpskim jezikom, ustvari, naučio kao “strani jezik”, u dobi odraslog mladića. No, ta mu sekundarna obučenost nije bila ni branom ni preprekom da, radeći na svojim memoarima, ujedno i podigne spomenik jeziku na kojem je najčešće igrao

Pa pogledajmo ove lijepe fragmente Bekimove sveštokavske koineizacije: “Ja Bekim (Blagoslov) poslednji sam od muške dece. Imam veliku i gotovo uvek ošišanu glavu. Zbog toga mi Dija (majka Hedija, op. a.) govori da je Hanka Leče rekla da ću ‘biti poznat kao Duče Musolini’. Imam pegice po nosu. Nedžad – ‘slinavko’, drug iz mahale, dao mi je nadimak ‘Pljonc’ (škembe), zbog mog naduvenog stomaka. Mrzim ga zbog toga. Uprkos tome, mene svi vole i uvek se raduju kad me vide; daju mi novac da kupim sladoled ili salep (slatki napitak), na primer advokat s Papaz-čaršije ili moj ujak Mazlum (…) U prozoru male sobe, koji gleda na ulicu, sedim i noktima grebem šare leda koji se nahvatao na staklu. Dija mi dovikuje da se sklonim da se ne bih prehladio. Ali ja nastavljam, sve dok nisam ugledao neviđen prizor. Čini mi se da sanjam. Sneg je visok skoro do krovova. Vrata, zidove i ljude ne vidim. Duž reke, gde bi trebalo da bude ulica, izranjaju prozori koji su zavejani snegom. Na obali savilo se granje vrba pod teretom snega i kupa vrške svojih grančica u peni Bistrice koja se puši kao kazan kad Dija kuva ‘veliki veš’. Ogromno kamenje, duž rečnog korita, pokrilo je svoje glave belim snažnim kapama, a strukove obavilo kristalnosrebrnastim pojasevima (…) Od našeg daha led na prozoru naglo se topi, pa se još bolje videlo (…) Lice mog tate je kao i vreme: kad je lepo – sve se vidi, a kad je ružno – sve se zamrači.”

Nije nikakvo čudo što je u predvečerju karijere Bekim Fehmiu potvrdio se kao vrstan prozni pisac. Glumce i glumice, već po prirodi svojega poziva i zanata, resi nadprosječna načitanost. Ne čitaju samo komade u kojima igraju, nego im se tijekom školovanja nameće “prekomjerno granatiranje” i ne samo obligatnim naslovima, a ako je osobna znatiželja nešto žarča i žešća, tada se lako zapali personalni afinitet i, bude li nešto sreće i ustrajnosti, osvijetli se i rasplamti i spisateljski talent, koji onda dovodi do rezultata nalik objema rečenim Bekimovim knjigama.

Brušenje date uloge i njezinoga karaktera, ili više njih, nužno vodi glumca, ili glumicu, u posvećenost prema detalju. Je li zadani personalitet mrk ili žovijalan, prijeteći ili pomirljiv, s nabojem komike ili tragizma, s krutim starinskim odgojem ili liberalnijim mladenačkim svjetonazorom; hoće li se igra ostvariti gotovo neznatnom grimasom ili širokim pokretima, bivajući ukopanim u mjestu ili rastrčanim po pozornici ili setu, valjajući se ili skačući, urlajući ili šapućući, deklamirajući ili pjevajući, smijući se ili plačući… sve su to neki od elemenata gradbe lika i njegovog oživljavanja pred publikom, koji uvježbanom akteru aktorskoga poslanja nudi opcije i budi kreacije što se naknadno mogu prenijeti i primijeniti na neki novi medij.

Pa je onda zbir svega svojega glumačkog iskustva Bekim tomografski virtuozno prenio i na svoje memoare, učinivši ih neočekivano fascinantnim proznim štivom. Glumačka usredotočenost na detalj raselila se i po stranicama njegove autobiografske ispovijedi. Otuda svi oni predivni opisi predmeta u prostoriji, ambijenta uz rijeku u Prizrenu i kasnije u Prištini, oko kapije kuće ili po zidovima čardaka. Gledanje partnera ili partnerice u oči na sceni, Bekim je prenio i na promatranje oca i majke, braće i sestara, susjeda i učitelja iz najranijeg djetinjstva, te čitave galerije likova s kojima se susretao kroz život, sve do svoje vlastite supruge i djece. Pogled glumca bio je presudan i za artističko prozno punjenje oka pisca.

Frapantna je, zapravo, i bistroća njegove memorije, u kojoj najranija sjećanja, slike zavičaja i imena ljudi kao da su uklesana ili iskovana u nekom trajnom materijalu pa, kasnije ih iskajući, kao da je s njih tako sačuvanih sva ta neumrla pamćenja samo čitao. A trebalo se i snaći u tom polilingvalnom okruženju, u kojemu je doma govorio albanski, slušao djeda kako mu čita priče na arapskom i turskom, na studiju srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski… Premda se i Bekim često određivao glede značenja pojedinih riječi i njihove semiotike i simbolike, njegov sin, također glumac, Uliks Fehmiu, u pogovoru prvoj očevoj knjizi dao je briljantnu etimološko-leksikološku (i svjetonazorsku!) egzegezu svoje najbliže rodbine, braće i sestara svojega oca, koja nije samo onomastička, nego je kudikamo prije kulturološka i semiotička, i, nadasve, humanistička i kozmopolitska.

Napisao je Uliks da, ako bi govorio o svojem ocu Bekimu, najprije bi trebao kazati koju o njegovom ocu Ibrahimu, svojem djedu: “Njegova biografija najkraće može biti ispričana na primeru imena koja je svojoj deci davao, trudeći se da ona budu albanska (umesto uobičajenih turskih i arapskih) i da na simboličan način govore o idealima kojima je stremio. Najstarija kćerka Besa – časna reč, zakletva i neka vrsta zaštitnog znaka Albanaca; Špresa – nada u bolje dane albanskog naroda; Baškim – prvi sin – ujedinjenje albanskog naroda; Arsim, prosvećivanje naroda; Fatmir – dobra sreća narodu; Bekim – blagoslov narodu; Afrdita – zora je blizu albanskom narodu; Ljuljeta – cvet života (…) Raspad Jugoslavije, strašan bratoubilački rat, uništenje Vukovara, bombardovanje Dubrovnika, dugogodišnja opsada Sarajeva, rat na Kosovu i bombardovanje SR Jugoslavije učinili su da se moj otac još više povuče.”

Divno je Uliks opisao svojega djeda i, posredno, oca Bekima, koji je obimna dva sveska napisao ne bi li dokazao kako je, kao stanovnik Zemlje, dokraja pripadao univerzalnom čojstvu; bivajući tek državljaninom ishodišnoga gnijezda vlastitog ognjišta, koje je umnogome manje od na sva zvona rastrubljenog nacionalizma: taman je onoliko, to Bekimovo pepelište uza komin, da uza nj može u miru bratski i sestrinski sjesti konsupstancijalni kozmopolitizam sviju rasa, rodnih skupina, naroda i njihovih jezika.

Tekst prenet sa portola Novosti.