Operacija s više civilnih nego vojnih žrtava

Autor: Igor Lasić, Izvor: Novosti

Ususret vojnoj paradi i drugim svečanostima obilježavanja 30. godišnjice vojno-redarstvene operacije “Oluja”, nevladina organizacija Documenta u ponedjeljak je predstavila rezultate dijela svog opsežnog istraživanja “Ljudski gubici 1991.-1995. u Hrvatskoj”, a koji se odnose upravo na posljednje razdoblje tadašnjeg rata u ovoj zemlji. Istraživanje je otvoreno, međutim, dok su objavljeni podaci preliminarni, i stoga se s vremenom može očekivati njihova dopuna. No posrijedi je prvi cjeloviti popis stradalih s provjerljivim osobnim podacima, u čijem bilježenju su za svaki zaokruženi primjer sudjelovala najmanje tri neovisna, odvojena izvora.

Suočeni smo tako s nizom od 2654 imena stradalih na obje zaraćene strane, kao i onih između, pri čemu su svi poginuli i ubijeni kategorizirani u četiri odvojene skupine. Njih 2353 vode se kao potvrđene ili djelomično potvrđene žrtve rata, a 126 osoba ne smatra se žrtvama rata, jer je utvrđeno da su tada izgubile život uglavnom neovisno o ratnim akcijama, od bolesti ili u određenoj nesreći. Nepotvrđenih žrtava, tj. osoba za čije podatke nije pronađeno više od jednog ili dva izvora, pobrojano je 113. Konačno, u Documentinu istraživanju evidentirane su dodatne 62 osobe koje su bile građani SR Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore, ili Bosne i Hercegovine, a prethodno su zabilježene na sličnim popisima u tim zemljama.

Već sada se zato može reći da je riječ o najcjelovitijem takvom skupu imena i podataka o stradalima u zaključnoj fazi ratovanja s kraja prošlog stoljeća u RH. Pored obuhvatnosti, istraživanje se odlikuje dokumentiranjem pojedinačnih sudbina svih nastradalih bez obzira na vojni ili civilni status, nacionalnost, prebivalište, mjesto i tip stradanja itd.

– Danas se “Oluja” slavi kao pobjeda u mnogim hrvatskim kućama, posebno među onim ljudima kojima je omogućila da se vrate u svoje kuće na dotad okupiranom području, ali njezino naličje je vezano za egzodus, ubijanje civila, za nestale. A pitanje je kako smo se kao društvo suočili s prošlošću, i jesmo li spremni za uzajamno priznavanje patnje – izjavila je Vesna Teršelič, voditeljica Documente, uz koju su na prezentaciji govorili koordinator Nikola Mokrović, istraživačica Božica Ciboci i monitorica suđenja Veselinka Kastratović.

U ovu bazu imena i podataka te organizacije uvršteni su te uspoređeni i provjereni sadržaji iz hrvatskih službenih izvora poput županijskih državnih odvjetništava ili izvještaja patologa u npr. Pojašnjenju tužiteljstva o identitetu i načinu stradavanja žrtava, iz spisa na suđenju hrvatskim generalima Gotovini, Čermaku i Markaču na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu. No tu su prije svega iscrpni zapisi Hrvatskog helsinškog odbora iz njegova izvještaja “Vojna operacija Oluja i poslije”, objavljenog 2001., kao i spoznaje koje su prikupili Fond za humanitarno pravo u Beogradu, udruženje Suza, i autori “Bosanske knjige mrtvih”.

Proces sakupljanja informacija, pored uvida u spise raznih institucija, primarno je bio zasnovan na višegodišnjem radu na terenu, razgovorima sa svjedocima i članovima obitelji stradalih, i na suradnji s drugim udruženjima koja se bave dokumentiranjem ratnih stradanja i žrtava. Ipak, ovo istraživanje nije dovršeno, kao što su u više navrata pripomenuli iz Documente, što pak znači da je podložno promjenama. Istaknuto je da javna objava ima za cilj potaknuti dodatna svjedočenja koja bi doprinijela razumijevanju okolnosti stradanja i identiteta svih osoba koje su izgubile život u “Oluji” i nakon nje. S tim u vidu, Documenta upućuje poziv svima koji raspolažu nekim korisnim podatkom ili žele nadopuniti postojeće spoznaje, da im se jave, uz garanciju zaštite identiteta.

Štoviše, predstavljači istraživanja naglasili su da im je potrebna svaka pomoć u poboljšavanju njihova popisa, bilo dodavanjem detalja ili ispravljanjem eventualnih grešaka, jer sadašnja kvaliteta podataka izrazito varira uslijed manjka ili nepouzdanosti izvora. No i dalje je to dosad najpotpuniji popis, mada je tek preliminaran i nedovršen, pa su za svaku žrtvu navedeni, koliko se to moglo utvrditi, brojni osobni podaci. Uz ime i prezime, tu su najčešće i spol, ime oca, ime majke, datum rođenja, mjesto rođenja, županija i mjesto prebivališta, državljanstvo, nacionalnost, institucija i broj traženja osobe, status, oružana snaga, županija stradanja, lokacija, mikrolokacija, tip stradanja, datum.

Od navedene 2353 osobe u prvoj kategoriji, 1747 njih je srpske nacionalnosti, a 466 hrvatske, dok je njih 11 nekih drugih nacionalnosti, a za 128 osoba nema pouzdanih informacija o nacionalnoj pripadnosti. Pritom je izneseno i to da se imena u prvoj kategoriji razdvajaju na one čiji su podaci sasvim potvrđeni i one za koje je to bilo moguće samo dijelom, pa se puna potvrđenost odnosi na 96 posto stradalih hrvatske nacionalnosti i 64 posto onih koji se bilježe pod srpskom. Naime, istraživači su se suočavali s nedostatkom potpunijih izvora te upućenijih svjedoka, ali i nemogućnošću nedvojbenog utvrđivanja identiteta žrtve, npr. zbog tzv. dvostrukih zapisa. Također, problema su imali s činjenicom da kod pojedinih nedvojbeno ustanovljenih primjera nisu ponekad bile jasne okolnosti i vrsta stradanja. Osim toga, zadesila ih je i djelomična nemogućnost transparentnijeg prezentiranja raznih teškoća u radu – alternativne ili kontradiktorne informacije, različiti narativi, popisi raznih izvora itd.

Istraživanje je obuhvatilo širi vremenski okvir prije, za vrijeme i poslije “Oluje”, tj. najprije u intervalu od 25. srpnja do 3. kolovoza 1995. godine, uključujući operaciju “Ljeto 95” od 25. srpnja do 1. kolovoza. Nakon operacije “Oluja”, odnosno 9. kolovoza, uvrštene su: bitka za Bosansko Grahovo od 12. do 17. kolovoza, operacija “Maestral” od 23. kolovoza do 16. rujna, operacija “Una” od 18. do 19. rujna, i operacija “Južni potez” od 9. do 11. listopada 1995.

Operacije nakon “Oluje”, koje su se najvećim dijelom odvijale u Bosni i Hercegovini, zahvaćene su ovim istraživanjem zbog činjenice sudjelovanja u njima i Hrvatske vojske i dijela pobunjenih Srba iz Hrvatske, kao i zbog vojne neodvojivosti tih operacija u kontekstu završnih mjeseci ratovanja u obje države. Kao krajnji datum razdoblja na koje se istraživanje odnosi, pak, naveden je 14. siječnja 2001. godine, te je na prezentaciji objašnjeno da je posrijedi dan pogibije posljednjeg vojnika srpskih pobunjeničkih snaga u Hrvatskoj, inače na području Banije, a koji se dotad obijao predati Hrvatskoj vojsci i policiji.

Što se tiče stradalih prema županiji prebivališta, u najvećem broju ukupno su zastupljena imena iz Sisačko-moslavačke (639), a slijede Šibensko-kninska (476), Zadarska (340), Ličko-senjska (285) i Karlovačka (279), dok ostale broje manje, dvoznamenkaste brojeve žrtava. Od općina prebivališta stradalih daleko se izdvaja Knin (359), a taj grad prednjači i kao općina stradanja (398). Prema životnoj dobi u trenutku smrti, najviše žrtava svrstava se u grupu od 36 do 64 – njih 43 posto; 33 posto ih je bilo staro 65 ili više godina, i 24 posto između 13 i 35, ali ubijeno je ili poginulo još i sedmero mlađih od 13 godina.

Prema statusu, smrtno je nastradalo 1170 civila, 918 vojnika, 228 njih u miješanom statusu, 22 policajca i 15 osoba s neutvrđenim statusom. No od toga je srpske nacionalnosti bilo 1055 civila, a posebna statistika prikazuje dvadesetak različitih tipova smrtnog stradanja koje ovdje nećemo nabrajati detaljno.

U svakom slučaju, podaci su dostupni na internetskoj stranici Documente (documenta.hr), uz otvoreni poziv na suradnju svima koji imaju daljnja saznanja važna za ovo istraživanje i registar. Na koncu, prenesimo i konstataciju da očekivanja porodica žrtava još nisu ni približno ispunjena, jer veliki dio slučajeva i dostupnih podataka nije sudski ni zabilježen, a da se ne govori o malne potpunom izostanku hrvatskih i haških presuda za zločine u “Oluji” i nakon nje.

Tekst prenet sa portala Novosti.