Okupacija u 26 slika
Autor: Boris Postnikov, Neprijateljska propaganda, Izvor: Novosti
1.Na noćnom nebu iznad Zagreba ukazala nam se Gospa od dronova, što vodi do pitanja: ako pola milijuna ljudi hodočasti na promociju albuma “Hodočasnik”, znači li to da je hodočasnik postao Mesija? Također, ako je njegov posebni gost svećenik koji recitira molitvu okupljenima, jesmo li gledali koncert za masu ili misu umjesto koncerta? I ako se, napokon, vjera u Boga – u skladu s decenijskom tradicijom hrvatske ispostave Katoličke Crkve – elegantno spaja s tradicijom ustašluka, svodi li se Thompsonova okupacija Zagreba na jednostavnu formulu: crkveno i crno?
2. Ajmo redom. Ukoliko nekoga doista zanima Thompsonov nastup kao takav, mimo političkih poruka, domoljubnog ponosa i ustašoidnog zanosa – u što iskreno sumnjamo – onda teško da nam se ukazao Mesija. Marko Perković, toliko smo vidjeli, s ovako velikom publikom baš i ne zna komunicirati. Ne umije reagirati na feedback gomile ni iskoračiti iz unaprijed zacrtane matrice koncerta. To što je u medije unaprijed procurio redoslijed pjesama eliminiralo je bilo kakvu nepredvidivost izvedbe. To što je na Hipodrom hodočastilo pola milijuna ljudi značilo je da – kao i inače kada se okupi masovna publika – većina ionako dolazi čuti par najpoznatijih hitova. A to što je Thompson među pjesme ubacio nekoliko ukočenih i uopćenih govora o kršćanskim vrijednostima, povratku korijenima i povijesnoj veličini hrvatskog naroda značilo je da su od glavnog izvođača ove predstave ipak važniji oni koji su predstavu režirali.
3. Muzički kritičar Ilko Čulić, koji je u Novostima posljednjih tjedana objavio seriju tekstova o Thompsonovom karijernom putu, uoči koncerta okladio se na to da događaj ovakvih dimenzija – osim HDZ-a i mafije koje takva operacija ne zanima – može režirati samo jedna organizacija: Crkva. Nakon one Gospe i ostalog katoličkog kičeraja u tehnici drona na nebu i u vidu križeva i anđela, nakon molitve umirovljenog biskupa Ante Ivasa, nakon čitave hodočasničke ikonografije, čini se da je Čulićeva oklada uspjela.
4. Bilo bi, ipak, nepravedno pripisati Crkvi sve baš režijske zasluge: i drugi su se potrudili da spektakl ne podbaci. Kolone statista u crnim majicama s HOS-ovim grbom koji uključuje drevni hrvatski pozdrav Za dom spremni djelovale su kao trijumfalni defile doktrine Andreja Plenkovića o “dvostrukoj konotaciji” ZDS-a i logičan rezultat premijerove ustašizacije javnog prostora. Nije da ne razumijemo i njegovu okladu – da ustašluk istisne na političke margine i na estradu – ali oklada djeluje nešto riskantnije onda kada deseci tisuća ustašoida marširaju po glavnom gradu.
5. Kao autor teorije o dvostrukoj konotaciji, Andrej Plenković nam se i sam nekako podvojio. Jedan je premijer Republike Hrvatske tako poveo svoju dječicu na generalnu probu Thompsonovog koncerta pa se ondje za društvene mreže fotografirao s ustašoidnom zvijezdom. Drugi se premijer Republike Hrvatske na samom koncertu ipak nije pojavio, delegiravši političkim lakejima formata Gorana Jandrokovića da poslušaju kako to zvuči kada pola milijuna ljudi povikne Za dom spremni. Jasna politička računica, mada nismo sigurni u rezultat: s podvojenim premijerom na čelu, ne djeluje li vam ovo kao rastrojena država?
Kolone statista u crnim majicama s HOS-ovim grbom koji uključuje drevni hrvatski pozdrav Za dom spremni djelovale su kao trijumfalni defile doktrine Andreja Plenkovića o “dvostrukoj konotaciji” ZDS-a i logičan rezultat premijerove ustašizacije javnog prostora
6 .Kako mislite kako mislimo rastrojena? Zar nije zbog Thompsonovog koncerta i ustašoidnih parola koje su ga pratile na 48 sati stala čitava Hrvatska, zar nisu svi državni resursi podređeni događanju na Hipodromu, zar nije osnovan specijalni nacionalni stožer, zar nisu rastjerani turisti, zar nije angažirano šest i po hiljada policajaca, zar nisu mobilizirani medicinski timovi, zar nisu po potrebi zatvarane i otvarane gradske prometnice i auto-ceste… Dobro, možemo preformulirati pitanje: kako točno zovemo pojavu kada kompletna hrvatska država zavisi o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj?
7. Točno, zovemo je koncertni spektakl. Zato je moguće da novinarka HRT-a u središnjem Dnevniku zajebantski priupita posjetitelje pristigle u glavni grad: “Za koncert spremni?” Cijenjena kolegica i društvance koju intervjuira onda se zajedno smijulje, šala je uspjela. Poantu šale shvaćamo par minuta kasnije kada u kadar reporterke svraća neki veseli momak odjeven u crno pa urla u kameru, ovog puta bez suvišnih aluzija: “Za dom spremni!” Nakon fašističkog pozdrava u lajvu vraćamo se natrag u studio, program na javnoj radioteleviziji nastavlja se kao da se ništa nije dogodilo. Nemamo dodatnih pitanja, kolegica s HRT-a pitala je sve što je trebala.
8. Javnoj radioteleviziji spremno se pridružuju manje-više svi komercijalni mediji, isti oni koji inače kritiziraju njenu uređivačku politiku. Na skoro svim televizijama i portalima koncert je “spektakularan događaj”, atmosfera je “veličanstvena” a mimo Hipodroma ne postoji ni jedna važnija tema. Tek tu i tamo poneki disonantan ton, čisto da se auditorij ne zasiti: gle onu čudnovatu bivšu saborsku zastupnicu, staru ljevičarsku ekstremistkinju, koja bi Thompsona zabranila zbog ustaških pjesama! Gle onog profesorčića koji nešto zanovijeta! Gle, par mladića se zanijelo pa usred Zagreba pjeva “Juru i Bobana”! Bez takvih zanimljivosti i bizarnih ljevičarskih spodoba, medijska proizvodnja nacionalnog oduševljenja postala bi dosadna: oni nisu tu da zaista dovedu u pitanje zajedničku nacionalnu istinu. Tako to valjda i treba biti onda kada mediji poštuju zakone tržišta, osluškuju bilo publike i skupljaju klikove. Naivniji su nekada očekivali da će iz tržišnog pluralizma narasti tisuću medijskih cvjetova. A formula je, ispada, drugačija: jedan narod, mnogo medija, ista istina.
9. Kad smo kod medija i tržišta, jeste li i vi primijetili kako su netragom nestali svi oni koji redovno prozivaju kojekakve lijevoliberalne udruge, umjetničke vucibatine i ostale sumnjive sisače javnih sredstava – poput, recimo, ovih novina – poručujući im da se skinu s budžeta i da se izvole uputiti na tržište? Sada kada smo konačno dobili pravo kulturno tržište u vidu polumilijunske koncertne publike, međutim, ispostavilo se da to tržište treba itekako servisirati javnim uslugama i sredstvima – od policije do doktora, od HAC-a do čistača ulica, od cisterni s besplatnom vodom do HRT-ovog programa – i to u opsegu koji besposleni lijevoliberalni paraziti ne bi umjeli isisati kroz nekoliko godina. Gdje su komentatori zabrinuti za stanje javnih financija ovih dana, gdje su veliki promotori tržišta? Tko će nam objasniti taj paradoks sada kada njih nema?
10.Još malo o medijima. Poseban podžanr tabloidne normalizacije ekstremne desnice donio nam je fotografije stranaca na radu u Hrvatskoj koji pohode Hipodrom. Dobili smo, među ostalim, toplu ljudsku priču o Bhaskaru Goswamiju, na društvenim mrežama poznatijem pod korisničkim imenom Gujju, koji se nedavno snimio kako pjeva “Čavoglave” pa postao hit u hrvatskim zakutcima TikToka. Nismo dobili nijednu priču o Indijcima i Filipincima koji su danima radili na pripremi koncerta, postavljali ograde i podizali skele.
Sada kada smo konačno dobili pravo kulturno tržište u vidu polumilijunske koncertne publike, ispostavilo se da to tržište treba itekako servisirati javnim uslugama i sredstvima – od policije do doktora, od HAC-a do čistača ulica, od cisterni s besplatnom vodom do HRT-ovog programa – i to u opsegu koji besposleni lijevoliberalni paraziti ne bi umjeli isisati kroz nekoliko godina
11. Okej, dosta o medijima, vraćamo se u režiju. Tamo nas čeka novo pitanje: ako politička strategija gradonačelnika Zagreba Tomislava Tomaševića i stranke Možemo! počiva na paranoidnom eskiviranju svjetonazorskih sukoba i na bavljenju komunalnim temama poput gospodarenja otpadom, šta da radimo kada strategija nojeve glave okonča tako da glavnim gradom marširaju odredi ustašoida, odjekuju ustaške koračnice i pjevaju se ljubavne poslanice Juri i Bobanu? Možemo li tada reći da Grad Zagreb – zahvaljujući Možemovcima – napokon gospodari otpadom ili da je otpad – zahvaljujući Možemovcima – napokon zagospodario gradom Zagrebom?
12 A uoči koncerta, poveća se postrojba komentatora upela da nam objasni kako su ustaše tek manji dio Thompsonove publike, dok većinu čine obični, iskreni, dobronamjerni domoljubi. Da bi se onda u subotu ispostavilo kako je broj onih koji na koncert odlaze s natpisima ZDS na majicama poprilično veći od manjeg dijela publike, da se ZDS na sve strane slobodno uzvikuje, da dominira zastavama, kapama, TikTok komentarima… Pa je naposljetku, na očekivano Markovo Za dom, još očekivanije zagrmio čitav Hipodrom. Ali kako bez straha urlati za dom, ako ti teren prethodno ne pripreme domobrani?
13. Potpitanje: ako čitav Hipodrom usklikne Za dom, znači li to da se među nama skriva pola milijuna ustaša ili da je vrijeme da se sakrijemo mi? Ako nitko nije priveden ni kažnjen, znači li to da je njihov ZDS postao legalan ili da se nama bliži čas za odlazak u ilegalu?
14. Evo kako na ove dileme reagira MUP-ovac Damir Burić, voditelj Stožera za provedbu mjera osiguranja koncerta. “Jako je važno naglasiti da se vodimo načelom razmjernosti”, pojašnjava on javnosti, “što znači da moramo voditi računa da svojim postupanjem ne napravimo veći problem, ne isprovociramo veću skupinu ljudi pa da tako dođemo do puno većeg problema nego što imamo sada.” Drugim riječima – ako smo dobro shvatili – zakoni vrijede za sve, ali samo dok ne zavlada bezakonje: onda stvari više nisu u rukama policije. Ako nas se skupi dovoljan broj pa isplaniramo da, nemam pojma, gađamo zgradu Hrvatskog sabora pokvarenim jajima, policija je nemoćna. Ako nas se okupi dovoljno pa se dogovorimo da od sada naprosto pišamo po ulicama, policija nam ne može ništa. Ako nas se okupi koliko treba pa se dogovorimo da pišamo po hrvatskim grbovima, zastavama i ostalim svetinjama, policija… okej, može biti da načelo razmjernosti tu završava.
15. U danima uoči koncerta, javljaju stanovnici južnog dijela Zagreba, čitavi su kvartovi odzvanjali od tonskih priprema. Nova dilema: ako na koncertu nastupa čovjek koji u svojim pjesmama prijeti noževima, puškama, automatima i bombama, jesu li Zagrepčanke i Zagrepčani bili izloženi topovskoj probi ili samo tonskoj paljbi?
Šta da radimo kada strategija nojeve glave okonča tako da glavnim gradom marširaju odredi ustašoida, odjekuju ustaške koračnice i pjevaju se ljubavne poslanice Juri i Bobanu? Možemo li tada reći da Grad Zagreb – zahvaljujući Možemovcima – napokon gospodari otpadom ili da je otpad – zahvaljujući Možemovcima – napokon zagospodario gradom Zagrebom?
16. Za vrhunsku tonsku izvedbu, doznaje tjednik Nacional, zaduženi su pritom bili stručnjaci iz Srbije pošto se oni hrvatski Marku Perkoviću Thompsonu nisu pokazali ni dovoljno kvalitetnima ni dovoljno jeftinima. Pitanje za književnu analizu: kako se mijenja značenje stihova “Čujte srpski dobrovoljci, bando, četnici / stići će vas naša ruka i u Srbiji” onda kada Thompsonova ruka ne stigne nikoga u Srbiji, ali zato srpska struka stigne Thompsonu u Hrvatsku?
17. A kad smo kod Hrvatske i Srbije, vrijedi zabilježiti i da se danima uoči Thompsonovog koncerta sam cvijet hrvatske inteligencije – od Tonina Picule do posljednjeg komentatora zadnjeg lokalnog medija – zgražao se nad nacionalističkim zaokretom srpskih protesta protiv Aleksandra Vučića. Sada, nakon što je koncert završen, nameće se nekoliko pitanja. Na primjer: je li gore kada grad blokiraju demonstranti protiv autokratske vlasti ili kada grad blokira demokratska vlast radi fašistoidnog derneka? Je li veći problem kada policija privodi mirne prosvjednike ili kada policija ne privodi ustaše iz publike? Nije li poslušna i disciplinirana Hrvatska, a ne buntovna Srbija, ustvari država po mjeri Aleksandra Vučića? Odgovore od kolega komentatora, Tonina Picule i ostatka družine iščekujemo nestrpljivo…
18. Jedna od rijetkih gesti otpora vikend-ustašizaciji Zagreba bili su oni billboardi nepoznate autorice ili autora s natpisom “Antifašizam je najveći koncept na svijetu”, strateški raštrkani uokolo Hipodroma i uz puteve koji vode prema njemu. Autorici ili autoru hvala, a čitateljicama i čitaocima nagradno pitanje: da li biste zaista htjeli doznati koliku bi publiku danas okupio najveći koncept na svijetu?
19. Ako je Thompsonov koncert bio najmasovniji izljev domoljublja u povijesti neovisne Hrvatske, onda smo doznali i da domoljublje – očekivano – ima svoju cijenu. I to paprenu. Pola litre vode pet eura, Coca-Cola euro više, sendvič šunka-sir osam, Ožujsko sedam… Na nedavnom InMusicu je Peti element, kudikamo kvalitetniji od Žuje, koštao dva eura manje. Kakvo je to vrijeme došlo, da je jeftinije ići na koncerte čudnih bendova čudnog imena nego na svirku hrvatskog Thompsona…
20. Cijenu su platili i članovi Thompsonovog dosadašnjeg benda. Predvođeni bubnjarom Ivicom Bilićem, koji je Em Pija vjerno pratio punih 19 godina, napustili su svog frontmena, navodno zato što im je ponuđen honorar kao za bilo koju drugu gažu, a ne za najveći koncert svih vremena i prostora. Novi bend je brzo okupljen jer – znate kako to ide – ustashow must go on…
Je li gore kada grad blokiraju demonstranti protiv autokratske vlasti ili kada grad blokira demokratska vlast radi fašistoidnog derneka? Je li veći problem kada policija privodi mirne prosvjednike ili kada policija ne privodi ustaše iz publike? Nije li poslušna i disciplinirana Hrvatska, a ne buntovna Srbija, ustvari država po mjeri Aleksandra Vučića?
21. Nisu doduše svi platili, neki su i zaradili. Malo koji prizor slavi hrvatsko nacionalno zajedništvo kao onaj nešto siromašnijih Zagrepčanki i Zagrepčana koji uoči koncerta grabe za boljestojećom – okej, boljehodajućom – ljudskom masom prema Hipodromu, skupljajući iza njih odbačene plastične bočice, limenke i ostalo smeće koje će zatim razmijeniti za povratnu naknadu od 10 centi po komadu.
22. U redu, nećemo vas deprimirati siromašnim Hrvatima, ima i ljepših primjera. Kakav bi, recimo, ovo spektakl bio bez fotogalerije poznatih lica koja ga pohode? Što u VIP loži, što među običnim pukom, koncert su posjetili deklarirani ustašofili, angažirane borkinje protiv lijevoliberalnih pošasti, bivši sadašnji nogometni izbornici: Željka Markić, Zlatko Hasanbegović, Marko Skejo (na fotografiji), Zlatko Dalić, Igor Štimac… Svatko tko je netko i poneko tko je Zlatko, ukratko.
23. E da, kad smo kod poznatih: objektiv fotoreportera hvata sliku razdraganih posjetitelja koji se na putu do Hipodroma fotkaju kraj spomenika Franji Tuđmanu, okitivši za ovu priliku Oca Domovine HOS-ovom zastavom. Šta bi Tuđman rekao na to? Vjerojatno isto ono što je ’92. rekao u TV emisiji Romanu Bolkoviću, kada ga je ovaj priupitao zašto zanemaruje ratni doprinos ekipe iz HOS-a: “Začuđujuće je da nasjedaju onima koji im oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata. Što bi bilo od Njemačke da je nastavila s crnokošuljaškim i smeđokošuljaškim tradicijama i hakenkreuzovskim oznakama? Prema tome, to je bila jedna od glavnih smetnji za međunarodno priznanje Hrvatske. To je nešto što svijet ne može prihvatiti. Današnji svijet se gradi na načelima one antifašističke koalicije, demokratske…” Razdragani posjetitelji Thompsona o svemu tome nemaju pojma ili ih naprosto nije briga, ali nas njihov performans podsjeća na nešto što je ovih dana mnogima moglo promaći. Najnoviji revival vjere, ljubavi & domovine uspio je, naime, u nečemu što je još do prije koju godinu bilo nezamislivo: prekrojio je sjećanje na rat, Oluju i devedesete tako što je iz kolektivne memorije na marginu istisnuo čak i Tuđmanovu figuru. Za sve koji su ovih dana marširali Zagrebom u majicama HOS-a i urlali Za dom spremni Tuđman je, sa svojim idejama povijesne pomirbe partizana i ustaša, valjda naprosto nedovoljno ekstreman. Otac Domovine prevrnuo bi se u grobu da zna šta hrvatski domoljubi danas rade, ali tako to ide: kontrarevolucija ne jede samo svoju djecu, nego, očito, i očeve.
24 .Ne znam jeste li primijetili, ali u martirološkom kanonu Marka Perkovića Thompsona i inače ima neobično malo prostora za konkretne heroje i žrtve iz novije hrvatske povijesti. Tamo vladaju srednjovjekovni kraljevi i nacionalnotvorni mitovi, a među recentnim pojavama nađu se tek neimenovani stradalnici i ratnici, anonimni didovi, podjednako anonimni sinovi i poneki Ivan, pobratim. Iznimka je Zvonko Bušić, hrvatski domoljub, odnosno terorist – ovisi s koje strane Atlantika gledate – koji je 1976. godine oteo američki avion i postavio bombu u njujorškoj podzemnoj željeznici kako bi svijetu otkrio istinu o genocidu Srba nad Hrvatima u komunističkoj Jugoslaviji. Bomba je, kao što znamo, eksplodirala, mladi policajac i otac dvojice stvarnih sinova Brian J. Murray poginuo je pokušavajući je deaktivirati, a Bušić je odležao 30 godina u zatvoru prije nego što će se vratiti u Hrvatsku, brzo odustati od političkog angažmana pa se naposljetku ubiti. U znak sjećanja, Thompson sada nastupa s njegovim zatvorskim brojem – 03941158 – odštampanim na majici. Ima neke logike: dok su hrvatske policijske postrojbe mobilizirane da pažljivo ignoriraju ustaško bezakonje – u osnovi, angažirane da ne postoje – koga slaviti, ako ne čovjeka koji je već eliminirao jednog njihovog kolegu?
25. Možemo polako rezimirati: koncert je uspješno odrađen, M.P. Thompson je ustoličen u najveću hrvatsku muzičku zvijezdu, ekstremna desnica je, zaogrnuta domoljubljem, promarširala ulicama glavnog grada, većina se nije pretjerano uzbudila, većina je zadovoljna što je sve prošlo bez incidenata, većina je sretna jer je svjetski rekord posjećenosti koncerata oboren… Ah, da, svijet: možda ste, prateći posljednjih dana hrvatske medije, zaboravili da i to postoji. Ondje, ispalo je, nisu pretjerano fascinirani zagrebačkim spektaklom, pa uz kuriozitet o obaranju svjetskog rekorda u kraćim vijestima spominju da je za njega zaslužan “hrvatski nacionalistički pjevač” (Reuters) koji je zajedno s publikom slao “pronacističke poruke” (Washington Post) i sve tako, u tom smjeru, na štetu jedine nam Hrvatske… Zavidni, valjda, što im obaramo rekorde.
26. Završavamo ovaj tekst u nedjelju poslijepodne, a Zagreb se već ispraznio. Svi koji su sinoć bili spremni za dom, sada su spremni za doma. Tamo oko Hipodroma, međutim – tako bar čujemo – još uvijek ima smeća
Tekst je prenet sa portala Novosti.
