Novosti na AVNOJ festu u Jajcu: Ne dirajte mi Bosnu (VIDEO)

Autor: Dragan Grozdanić, Izvor: Novosti/ VIDA

Subota, 29. novembra, na Dan Republike u nekadašnjoj SFRJ, poslijepodne, dvorana Muzeja Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu. Iznad pozornice na kojoj sjede govornici natpis “Smrt fašizmu, sloboda narodu”. Na pročelju dvorane portreti Marksa, Čerčila, Staljina, Ruzvelta… “Živjela bratska Crvena armija”. “Živjela naša junačka Narodno-oslobodilačka borba”. Publika nestrpljivo čeka početak zasjedanja. Na skupu se naziru dvije kape titovke: jedna je na glavi djevojke, drugu nosi upadljiv mladić, gotovo još dječak, odjeven u maslinastu odoru koju je opasao kožnim remenom.

“Molim vas, pozdravite Boška Buhu“, pozove s pozornice Bojan Hadžihalilović, grafički dizajner i profesor na sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti. Skup aplaudira, Buha ustane da ga svi vide.

U prvom redu jedna žuta replika fotelje, navlas ista kao ona na kojoj je 29. novembra 1943. sjedio Josip Broz Tito, prilikom donošenja avnojevskih odluka. AVNOJ je konstituiran u vrhovno zakonodavno i izvršno narodno predstavničko tijelo Jugoslavije, ustanovljen je Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije kao privremeni organ vrhovne narodne vlasti za vrijeme NOR-a i donesena je odluka o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu.

Kakva je na koncu bila sudbina originalne žute fotelje, do danas je ostalo nepoznato…

Triput sam video Tita

A kako je sve počelo? Boška Buhu upoznao sam nekoliko sati ranije, na platou ispred Muzeja dok je s improvizirane pozornice u povodu obilježavanja prvog AVNOJ festa svirala Balaševićeva “Triput sam video Tita”. Uokolo nekoliko štandova s memorabilijama iz Drugog svjetskog rata i razdoblja Jugoslavije. Ljudi nose zastave svojih bivših republika, čak i veste u takvim bojama, kape sa znakovljem, gotovo kao znak raspoznavanja. Buha je u društvu tipa također s kapom titovkom; na njegovoj crvenoj majici piše “Bosna i Hercegovina SFRJ Busovača”.

Buha je iz Jajca, kaže da ima 16 godina i pohađa prvi razred srednje ugostiteljske škole (osnovna u BiH traje devet godina), smjer kuhar; dok priča, glas ga čini još mlađim. Kaže mi da je član Revolucionarnog komunističkog saveza (RKS).

– To je ogranak revolucionarne komunističke internacionale, koja broji na hiljade članova – ponovi čvrsto.

I onda još kaže:

– Nitko od moje rodbine generalno nema ništa protiv mog antifašističkog opredjeljenja. Dok je za moje prijatelje ovo šega, meni je to ozbiljno. Što bih poručio retrogradnim pojavama u obliku fašizma? Da idu u polje mandarina – slikovito reče Boško Buha, pravim imenom Adi Kunić.

Poklanja mi plavu titovku s koncem izvezenom zvijezdom. Uz prve taktove “Bandiere rosse” pridruži nam se tip također iz Busovače. Predstavi se kao drug Robert Marić, pa hoće dati mlađem savjet:

– Prvo misli o sebi i stanju na računu. Da budeš neovisan, da te nitko za nos ne vuče. Da te poslodavac ne ucjenjuje, a on – pogleda me značajno – ako bude vrhunski kuhar, može diktirati uslove.

Cupkaju antifašisti, sivi je dan, prohladan, netko izvuče pljosku rakije iz unutarnjeg džepa.

– Onaj tko pregovara s kapitalistima i fašistima, slobodu nije ni zaslužio. Oni nisu došli mirnim putem – reče zatim Buha ili Adi.

– Znaš li ti kako bi se mogla riješiti ova situacija u Bosni? – upita ga drug Marić.

– Kastro je poveo revoluciju s petsto ljudi – odmah će Buha.

– Ali tad je bila, slušaj, ovo je sa sata istorije – nijedna se revolucija nije desila ako nije potaknuta uz pomoć velikih sila. Kastro je imao i vojnu i političku podršku SSSR-a. Da me razumiješ, da završim. Recimo, kako su se Rusi u Lugansku u Ukrajini mogli da pobune. Da su bili prepušteni sami sebi, potjerali bi ih Ukrajinci, došli bi ondje za dva dana. Ali oni imaju Rusiju iza sebe. Mi da imamo Kinu iza sebe, nebitno je ima li nas 18 ili 200 hiljada. Ovako ja i ti da odemo da dižemo bunu, reći će, vidi budala, strpajte ih u ludnicu – kaže Marić.

Ima isto jedan problem s ovim narodom, a to je, znam pričali su mi, cura upozna momka s porodicom, a on je recimo Srbin. Onda dobije depešu, čuvaj se ti, super je on, ali ja njima nešto ne vjerujem, ostalo je to kao ožiljak iz rata – kaže Boško Buha, pravim imenom Adi Kunić

– A kako je to bilo 1941? – upita Buha.

– Drugačije je tad bilo. Morao se desiti svjetski rat da bi komunisti došli na vlast – odgovara Marić.

– Dobro, ali SSSR je stvoren bez ičije pomoći – opet će Buha.

– Ali su imali podršku naroda. Ako nemaš podršku naroda, džaba tebi mahati. Zato je Tito hodao ondje gdje ima naroda – kaže Marić i onda poentira:

– Za mene AVNOJ znači da je država konačno rođena. Napravili su ono što ovi novi neće napraviti za sto hiljada godina.

– Novopečeni nacionalisti odavno govore da je vrijeme Titovog socijalizma bilo crni mrak – ubacim se.

Marić me pogleda značajno, podigne obrve, zagladi bradu i kaže:

– Znaš onaj vic: učiteljica zadala pismeni rad “Pedeset godina mraka pod Titovim komunizmom”. Svi pišu, samo Perica mali ništa, stao. “Što je, Perica?” upita učiteljica. On joj kaže da je završio. “Kako, bolan, završio, nismo ni započeli. Daj da vidim šta si napisao”, reče učiteljica. Pogleda ona: “Jebem ja njemu m… tko je upalio svjetlo”, eto to je pisalo.

– Ovako ću ti reći za tih pedeset godina mraka – nastavi drug Marić:

– Jedan čovjek je razmišljao u interesu i za dobrobit 20 milijuna ljudi ili čak jednog grada. A znaš što rade danas: jedan razmišlja kako da zajebe cijeli grad.

– Ali opet narod podržava takve, to mene muči – uključi se dodat šutljivi Busovčanin Munir Hodžić.

– Iako znamo zašto, to je teško objasniti – ubaci se Buha – i za to bi trebala posebna tribina da se razjasni.

– Vidi, nešto sam razmišljao – opet će Marić – ne mogu oni nas podijeliti. Bosnu i Hercegovinu nešto čuva, davno bi se ona raspodijelila, ali netko nju za nešto čuva. Koliko god ima takvih koji bi je rado raspačali. Ako je itko ikome ostavio amanet, onda je Tito možda rekao nekim svjetskim strujama: “Ako ratujete u Jugoslaviji, ne dirajte mi Bosnu.”

– Ima isto jedan problem s ovim narodom, a to je, znam pričali su mi, cura upozna momka s porodicom, a on je recimo Srbin. Onda dobije depešu, čuvaj se ti, super je on, ali ja njima nešto ne vjerujem, ostalo je to kao ožiljak iz rata – upućuje Buha.

– Imaš ti u Busovači puno miješanih brakova – opet će Hodžić.

– Njima je zadnji rat trebao da te plaše krvlju prolivenom – reče Marić.

Kao da je prošao nekoliko ofenziva, laganim, umornim korakom grupi se pridruži još jedan Busovčanin, Amir Hodžić. I onda kaže:

Hrvatska je u EU-u, trebalo bi da ima neku demokratiju. Ali, nažalost, podmeću kukavičja jaja, umjesto da normalno žive. Živio sam u tom vremenu socijalizma i to mi je bio najljepši period života. Ja se više ne znam snaći u ovom vremenu – ističe Amir Hodžić

– Mi se ovdje nosimo s trostrukim neprijateljem. Imaš HDZ, imaš SDA, imaš SNSD, imaš SDS, svi su oni protiv nas. Ali mi smo toliko jaki, doći će i naše vrijeme. Ovo mora stati. I ovo će se zaustaviti. Moramo naći snage. Ima i u našoj organizaciji trulih krušaka, elemenata, moramo ih prepoznati iznutra da ih eliminišemo i da onda krenemo. Ja vjerujem u bratstvo i jedinstvo, nikad i nisam izgubio vjeru. Sa 19 godina sam pristupio Savezu komunista. Tada se nije smjelo zabraniti omladincu, ako hoćeš na radnu akciju, imaš plaću, to je bila država, ustroj.

Otkriva da je četiri godine pohodio 375 kilometara odlazeći na Titov grob. Ali nakon zadnjeg rata, bez obzira na želju, više nije. Kaže da će Kuću cvijeća posjetiti kad se smire nacionalističke strasti. Žao mu je naroda u Srbiji, njezinih građana koji se, podsjeća, bore već godinu dana. Kaže: “Mislim da će doći sve na svoje.” Kritičan je i prema događanjima u Hrvatskoj, prema retrogradnim pojavama ustaštva.

– Hrvatska je u Europskoj uniji, trebalo bi da ima neku demokratiju. Ali, nažalost, podmeću kukavičja jaja, umjesto da normalno žive. Nemoj graditi svoju sreću na tuđoj nesreći. Ja sam živio u tom vremenu socijalizma i to mi je bio najljepši period života. Ja se više ne znam snaći u ovom vremenu. Ali, borit ćemo se svi zajedno – siguran je Amir.

Ko voda mladosti vječne

Ljubljančanin Matija Kovačević privlači pažnju natpisom na poleđini svoje jakne: “SF-SN!”

– Hajde se izborite da smijemo zastave nositi u Kumrovec – govori mi i pokazuje na zastavu SFRJ koju je nabacio preko ramena.

– Već pet godina policija nam ne dozvoljava da ih nosimo. A što meni znači AVNOJ? Vidi, druže. Ovdje smo dosad uvijek sretali Stipu Mesića. Šta radiš ti ovdje, pitam ga. Srušio si Jugoslaviju, a sad si tu. AVNOJ je, da ti pravo kažem, stvorio Jugoslaviju, najljepšu državu na svijetu. Prošao sam cijeli svijet, ali mi smo imali i školovanje i zdravstvo besplatno. Svi smo radili. Bio sam u Americi, radiš tri godine i dobiješ otkaz da potrošiš to što si zaradio – lamentira.

Uto prođe i Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH (SABA RH).

– Za znak na kapi nije problem, ali da, znam za problem sa zastavama. Rekao sam, ako to ne ide, neka svatko donese zastavu svoje države, Slovenci svoju, kao i ostali – reče Habulin.

– Drago mi je da sam te sreo. Pratim te niz godina – odgovara Habulinu Kovačević, kao da je zadovoljan njegovim odgovorom.

Hodžin glas iz obližnje džamije tanko dopire do platoa Muzeja, gdje odjekuje “Po šumama i gorama”. Nešto dalje započelo je polaganje vijenaca na spomen-obilježje borcima i oslobodiocima grada Jajca: “Ko voda mladosti vječne, vječna mladost je moja.” Izmjenjuju se delegacije udruženja SUBNOR-a iz zamalo svih republika bivše države, praćene limenom glazbom. U obližnjem vrlo prostranom kafiću sjatila se rijeka antifašista. Griju se. Sluša se Bijelo dugme. “Danas je kišilo, i sutra će, kaže radio…”

Zatim ponovno govori na pozornici, treba izdvojiti druga Seada Đulića, predsjednika SABNOR-a BiH.

“Imamo mi sad pokrete u nekim od naših država koji hoće da ponište odluke AVNOJ-a. Zašto? Da bi mogli ići u pohode u koje su išli i 1990-ih. Ali i mnogo prije. Neki se nisu odrekli ideja koje su izazvale brojne ratove i sukobe na našim prostorima. A ključna stvar je ono što je AVNOJ poručio, između ostalog: četnici, ustaše i svi drugi, kako se sve nisu zvali, ne mogu egzistirati u novoj državi koju stvaraju antifašisti. Poništavajući odluke, oni hoće da opravdaju rehabilitaciju četništva, ustaštava, handžarovaca i ne znam čega sve ne. Ne damo avnojevske odluke koje su temelj naše prošlosti, temelj za izgradnju slobodne, ravnopravne budućnosti u okvirima sadašnjih avnojevskih granica naših država. Zato svi zajedno u jedinstveni antifašistički front za obranu slobode, jedinstva, za obranu svih onih prava koje je AVNOJ donio, a bogami su nam ih poprilično oduzeli. Smrt fašizmu! – poviče.

Crnogorske muke

“U ime svih nas iz pedeset i neke…”, pjevaju uglas. Možda tih iz pedeset i neke ima i najviše među okupljenim antifašistima u Jajcu. Ondje je svakako i nešto mlađih, recimo upravo navršenih šezdesetogodišnjaka. Ali ima i posve mladih, koji su spremni ponijeti štafetu antifašizma. Takav je dojam u susretu s majkom i kćeri Hasibom i Naditom Omerović iz Bijelog Polja sa sjevera Crne Gore.

Hasiba će reći:

– Mi u Crnoj Gori isto muku mučimo s reliktima prošlosti. Rijetki su ti koji gaje antifašističke ideje. Nažalost, kod nas se sad nadvila ta tamnija verzija gđe ne smiješ ni da se izjasniš da si antifašist. S obzirom na to da sam ja bila Titov pionir, a kćer sam rodila u kasnijim godinama, želim da i ona gaji te vrijednosti. AVNOJ me podsjeća na sreću, na slobodu, na sve ono što su naše generacije koje su živjele nekad u toj državi zapamtile.

Jajce brend

Sve je dakle autentično ili se nastojalo tako rekonstruirati tu historijski značajnu zgradu. I pozornicu Doma Drugog zasjedanja AVNOJ-a, ali i čitavu dvoranu koja je otvorena 1953., a obnovljena 2008. godine, kad su se i počeli obilježavati Dani AVNOJ-a, da bi ove godine sve preraslo u prvi AVNOJ fest.

Na toj pozornici tema je rebrendiranje AVNOJ-a. S obzirom na pojavu rastućeg fašizma posvuda, i u Europi i u svijetu. Bojan Hadžihalilović smatra da je teško rebrendirati AVNOJ. Ali on je postavio pitanje kako avnojevsku energiju možemo transformirati u ovo današnje vrijeme i repozicionirati AVNOJ kao živu platformu.

Dogodit će se smjena generacije, zaključio je govornik, povjesničar Dragan Markovina. Kazao je i ovo: “Starije generacije koje putuju autobusima, polažu vijence, ljudi iz SABNOR-a i SUBNOR-a, činjenica je, pomalo biološki odlaze. Njih zanima nostalgija. Ključno je da ta srednja generacija, ljudi u snazi, prenese i odgoji neku novu generaciju dvadeset-plus-godišnjaka da zajedno osmisle s nama što ćemo dalje. Potencijala svakako ima.”

Interes slušatelja na zasjedanju privukao je Jani Novak, osnivač kultne slovenske glazbeno-umjetničke grupe Laibach. Novak je govorio nekoliko sati prije nego što će Laibach održati koncert na toj istoj pozornici. Što je dakle kazao u ime Laibacha: da je Bosna bila najbolje brendirana republika u Jugoslaviji. Jer ako Bosna funkcionira, onda će cijela Jugoslavija funkcionirati – Bosna, bratstvo i jedinstvo, Valter brani Sarajevo.

– To su sve bili i Bihać i Jajce i Drvar, tri religije, sve je to bilo pažljivo brendirano u toj, za nas egzotičnoj Bosni. Čak i danas, nakon nesretnih ratova, Sarajevo je, naročito sa Sarajevo Film Festivalom, jedan superiorno brendiran grad u usporedbi s Ljubljanom ili nekim drugim gradovima. I Jajce je veliki brend, ja ne znam šta vi uopće želite? Imate AVNOJ, možda je to sve više nostalgično, i to treba prebaciti u modernu stvarnost, da omladina pronađe neki smisao u cijeloj priči – kazao je Novak.

Delegati i publika su složni: sadržaj je taj koji treba definirati i njime pojasniti sukus historije i svega što se događalo u mitskom Jajcu.

Što sve krije u svojim odajama Muzej Drugog zasjedanja AVNOJ-a, koji inače financiraju Općina Jajce i SDA, stranka na vlasti. Direktor muzeja Elvedin Imamović proveo nas je njegovim podrumom i katom, pa krenimo od vrha prema hadu: prije rata 1992. u Bosni i Hercegovini Muzej je čuvao dvjestotinjak umjetničkih slika raznih majstora, no tada su one uglavnom odnesene u nepoznato, vjerojatno rasute po privatnim kućama, a dio je, bez sumnje, završio i na crnom tržištu. Na zidu plijeni izvedbom sačuvani Vorholov poster “Klizač”, koji najavljuje Olimpijske igre 1984. u Sarajevu.

– Zanimljivo je da su umjetnička djela, ona koja su ostala, sačuvana u franjevačkom samostanu za vrijeme rata, odnosno franjevci su ih vratili Muzeju kad je 2008. opet otvoren. Osim toga, bilo je dosta crteža, grafika koje nismo uspjeli vratiti, koje su jednostavno odnesene – kaže Imamović.

U glavnoj dvorani Muzeja su izvorni portreti Marksa, Čerčila, Ruzvelta… Originalni su i crteži Božidara Jakca, koji je portretirao govornike Drugog zasjedanja AVNOJ-a, a postoji i još 250 crteža i grafika kojima je Jakac oslikao put AVNOJ-a od Slovenije do Jajca u dvadeset dana. To je poklonio Muzeju za njegovo otvorenje 1953. godine.

U podrumu je galerija i izložba “Jugo logo” sa šesto logotipa iz bivših jugoslavenskih republika. Tako možete vidjeti logotipe zagrebačkog ZET-a ili marke YASSA (Jugoslavenski asortiman sportskih artikala) – znate li tko je njezin autor? Boris Ljubičić, 1974. A Cockte, pića naše mladosti? Ljubomir Pavićević Fis, 1953. U podrumu se nalazi još crteža važnih ličnosti iz perioda AVNOJ-a iz ruke slikara Jakca: Dedijer, Đilas… Te crteže, priča Imamović, vratio im je jedan Srbin koji radi u Beču i koji im je kazao da ih je kupio na buvljaku. Sačuvao ih je i vratio Muzeju nedavno, 2021. godine.

Imamović dodaje i ovo:

– Godišnje 30 hiljada posjetitelja prođe kroz Muzej. Dolazi dosta učenika u maju i junu, a onda također u ljetnom periodu. Dosta škola iz BiH ima na svojoj mapi posjetu Muzeju. Za srednjoškolce održavamo istorijski čas. Nakon toga najviše nam dolaze Slovenci, ali i ostali.

U Muzeju je i prostrana knjižnica i čitaonica s građom iz Drugog svjetskog rata i doba Jugoslavije, s deset hiljada naslova. Na kraju bi trebalo spomenuti i bivšu direktoricu Muzeja Emsadu Leko, koja sa završetkom AVNOJ festa odlazi u mirovinu. Bez obzira na to, njezin je antifašistički nerv i dalje prisutan.

– Mislim da se ne smije šutjeti na ovo što se dešava, da moramo reagovati na svaku fašističku tendenciju i moramo imati odgovor da se preko noći ne probudimo u fašističkom društvu. Jer naše društvo ima elemenata fašizma itekako, počevši od bosanskohercegovačkog do društava u okruženju. To se odnosi i na razvijeni svijet, Zapadnu Europu, SAD. Čini mi se da su u ofenzivi. Mi drugi, koji bismo trebali braniti univerzalne ljudske vrijednosti poput antifašizma, kao da smo nekako uspavani, a neki ni ne shvataju opasnost. Što se tiče nas ovdje u Jajcu, mi ćemo i ubuduće raditi na buđenju – kaže Leko.

Jugoslavija je kao država prestala postojati i neće se nikad obnoviti, napominje ona.

– Ali ne znam zašto nam brane sjećanje na vrijeme u kojem smo živjeli u zemlji koju smo voljeli i za koju i sad smatram da je bila civilizacijski vrhunac. Ako ovdje imamo udruge vitezova vezane za srednji vijek, s pripadajućom ikonografijom, zašto ne bismo imali sjećanje na taj period historije i naših života? Na koncu, puno je ljudi živjelo u toj zemlji. Mislim da će Jugoslavija kao kulturni prostor uvijek postojati, u smislu zajedničkog jezika. Osim toga, i u privredi i u sportu mi smo tu jedni do drugih – mudro zbori.

Ostaje činjenica da Muzej daleko više posjećuju oni koji nisu rođeni u Jugoslaviji od onih koji su u toj bivšoj državi rođeni. Tu u Jajcu, središtu bosanskohercegovačkog antifašizma.

Tekst je prenet sa portala Novosti.