Ne U naše ime!

Autor: Boris Dežulović, Izvor: Novosti

“Zašto bi Hrvatska bila poligon za rasprave o političkoj nestabilnosti u Srbiji? Neka se Srbi sa svojim problemima suoče u vlastitoj zemlji, a ne da ih prebacuju na hrvatski teritorij! Tko danas u ime Srbije izražava žaljenje zbog zločina nad Hrvatima u Domovinskom ratu?”, zapitao se pred kamerama HTV-a Ivan Turudić, predsjednik splitsko-dalmatinske podružnice Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, reagirajući na okupljanja hrvatskih studenata koji su petnaestominutnom tišinom s porukom “Solidarnost ne poznaje granice” sa skupova u Zagrebu, Osijeku i Splitu izrazili podršku kolegama studentima u Srbiji.

“Mi nismo nikako za to da se to događa u gradu Splitu, nadasve i u Republici Hrvatskoj”, rekao je za HTV predsjednik splitske podružnice Društva logoraša, “jer mislimo da je prvi ostvareni cilj u biti davanje legaliteta i legitimiteta Aleksandru Vučiću u njegovim tvrdnjama da iza prosvjeda stoji Republika Hrvatska, odnosno institucije Republike Hrvatske, pa ispada da mi potičemo rušenje vlasti u Srbiji, što nije točno.”

Institucije Republike Hrvatske i Turudićeva udruga logoraša, ukratko, ne potiču rušenje vlasti u Srbiji. I to je zaista lijepo od njih. Ta, kako se zove, “vlast u Srbiji” njihov je, naime, najbliži i najodaniji partner. “Neka se Hrvati sa svojim problemima suoče u vlastitoj zemlji, a ne da ih prebacuju na srpski teritorij!”, potpuno istim riječima, recimo – ili barem potpuno sličnim – i sam je Aleksandar Vučić nekidan optužio “vlast u Hrvatskoj” da “potiče rušenje vlasti u Srbiji”. Te dvije bratske vlasti, zajedno s njihovim bratskim institucijama i parainstitucijama, kojekakvim udrugama i društvima, upravo žive jedne od drugih i jedne za druge.

Zato hrvatski logoraši nisu reagirali kad je, recimo, na samom početku studentskih demonstracija u Srbiji nova ikona hrvatske desnice Tomislav Jonjić u predizbornoj kampanji bijesno vikao kako “samo naivci ignoriraju srpske kulturne centre te utjecaj Pupovca i njegove družine na procese i vlast u Hrvatskoj”, i kako “samo naivci previđaju opasnosti ‘srpskog sveta’ i težnje da se nasilnim putem mijenjaju državne granice”. Zato, eto, logoraši nisu Jonjićeve riječi protumačili kao, kako ono, “davanje legaliteta i legitimiteta Aleksandru Vučiću u njegovim tvrdnjama da iza prosvjeda stoji Republika Hrvatska, odnosno institucije Republike Hrvatske”, zato tada nije ispalo “da mi potičemo rušenje vlasti u Srbiji”.

To je, rekoh, razumljivo. Ono što je moglo izgledati manje razumljivo, bio je izostanak takve reakcije Ivana Turudića i hrvatskih logoraša kad je nešto kasnije, tjedan dana nakon početka studentskih demonstracija u Srbiji, točno na dan kad su se protestima pridružili i novosadski srednjoškolci, drugi jedan kandidat na predsjedničkim izborima, Dragan Primorac, usred Turudićevog Splita otvoreno zaprijetio “vlasti u Srbiji” da će, citiram, “zakočiti njihov ulazak u Europsku uniju”. “To je poruka iz mog Splita”, rekao je Primorac na splitskom predizbornom skupu, u društvu najviših stranačkih dužnosnika HDZ-a na čelu sa samim predsjednikom Vlade i stranke Andrejom Plenkovićem.

Ako to nije ono, kako je rekao, “poticanje rušenja vlasti u Srbiji”, ne znam što jest. Za razliku od hrvatskih studenata, naime, Primorčev HDZ i njegov šef Plenković same su “institucije Republike Hrvatske”, i jedino još da je kao kandidat za instituciju vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske “porukom iz svog Splita” zaprijetio vojnom intervencijom i bombardiranjem Beograda, eksplicitnije bi Primorac “potaknuo rušenje vlasti u Srbiji”.

Tako je, međutim – kako rekosmo – samo moglo izgledati. Ono što sam zlonamjerno i tendenciozno izbacio iz efektne Primorčeve prijetnje bilo je, međutim, ključno za njeno izgledanje i razumijevanje: “Moja poruka Srbiji je da ću od njih tražiti i inzistirati da se otvore svi arhivi, kako bi došli do podataka svake masovne grobnice gdje leže kosti svih hrvatskih građana. Ako to ne naprave, u suradnji s hrvatskom Vladom zakočit ću njihov ulazak u Europsku uniju!”, glasila je puna Primorčeva “poruka iz Splita”.

I da studenti iz Zagreba, Osijeka i Splita, umjesto što podržavaju srpske kolege i “potiču rušenje vlasti u Srbiji”, na svojim okupljanjima traže da Srbija otvore sve arhive, kako bi se “došlo do podataka svake masovne grobnice gdje leže kosti svih hrvatskih građana”, hrvatski logoraši prvi bi stali uz njih. Da ne bi pri tom bilo nesporazuma u izgledanju, i sam Turudić u svojoj se izjavi, sjećate se, zapitao “tko danas u ime Srbije izražava žaljenje zbog zločina nad Hrvatima u Domovinskom ratu?”

U redu, moglo bi se lakonski odgovoriti kako “žaljenje zbog zločina” izražavaju upravo pobunjeni srpski studenti, ali – molim lijepo – to su ipak samo studenti, oni nisu institucija Republike Srbije i njihovo žaljenje ne može se računati “žaljenjem u ime Srbije”. U redu, moglo bi se onda efektno uzvratiti kako ni studenti u Zagrebu, Osijeku i Splitu nisu institucije Republike Hrvatske i kako se njihova podrška stoga ne može računati “podrškom u ime Hrvatske”, ali – molim lijepo – to su ipak hrvatski studenti, i njihova podrška odjednom se ne može računati drugačije nego, kako je ono išlo, “davanjem legaliteta i legitimiteta Aleksandru Vučiću u njegovim tvrdnjama da iza prosvjeda stoji Republika Hrvatska, odnosno institucije Republike Hrvatske”.

Kako vidite, ne ide logikom, pa pokušajmo onda obrnutim putem: tko, naime, čuva ključeve “arhiva s podacima svake masovne grobnice gdje leže kosti svih hrvatskih građana”, tko je uopće počinio sve te “zločine nad Hrvatima u Domovinskom ratu”, tko je, najzad, držao u ratnom zatočeništvu sve članove Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora na čelu s Ivanom Turudićem?

Osim, jasno, ukoliko rečeni gospodin i rečeno Društvo ne misle kako Aleksandar Vučić i njegovi preodjeveni četnički radikali slavne devedeset prve nisu imali ništa s tim. Ima ih, međutim, i među logorašima koji ne misle tako.

“Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, u nazočnosti najvišega klera SPC i Milorada Pupovca, zastupnika u Hrvatskom saboru, izjavio je: ‘Jedina krivica Ane Frank i Srba iz Krajine nije bila nešto što su uradili. Traženo je i primenjeno konačno rešenje!’, rekao je Vučić i u isti kontekst stavio Hitlera i Tuđmana s jedne, a Židove i Srbe s druge strane. To je njihov ‘svet’, njihova politika laži i pokušaj revizije Domovinskog rata, ali i njihova tiha patnja, jer ničim ne mogu opravdati zločine koje su učinili u ime velikosrpske politike, i sve započete i izgubljene ratove. Frustrirani i nemoćni moraju s tim mislima lijegati i ustajati! Hrvatski branitelji, civili, djeca, žene, starci, mi logoraši za srbe smo bili samo ‘Ustaše’ koje treba istrijebiti, takve poruke šalju nam i danas! Kad je trebalo znali smo obraniti Domovinu od velikosrpske agresije jer smo bili ‘ZA DOM SPREMNI’ i umrijeti ako treba! Sad i ovdje moramo reći dosta!”

Gornje riječi, recimo, razmjerno nedavno izgovorio je upravo jedan od viđenijih članova Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora. Ako njegov pravedni gnjev, njihova spremnost “ZA DOM” i “umrijeti ako treba”, te njihovo odlučno “dosta!” Aleksandru Vučiću i “srbima” nisu “poticanje rušenja vlasti u Srbiji”, ja se evo javno predajem.

Mali je, istina, problem što je gore navedenom spremnošću “ZA DOM” i “umrijeti ako treba” – te odlučnim “dosta!” – Vučiću, “srbima” i Srbiji tada javno zaprijetio upravo Ivan Turudić, isti predsjednik iste splitsko-dalmatinske podružnice Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora koji sada umire od straha da isti Vučić i isti “srbi” zbog hrvatskih studenata ne pomisle kako Republika Hrvatska, odnosno institucije Republike Hrvatske, daleko bilo, potiče rušenje vlasti u Srbiji.

Što, dakako, “nije točno”.

Jer “vlast u Srbiji” njihov je, rekoh, najbliži i najodaniji partner: za koga bi inače – sad vam se javilo – Hrvati bili “samo ‘Ustaše'”, kad ne bi s druge strane bilo “vlasti u Srbiji” sa svojom “politikom laži, revizije Domovinskog rata i zločina koje su učinili u ime velikosrpske politike”, za koga bi bili bili “spremni i umrijeti ako treba”?

“Za dom”?!

Ne pitam za što, nego za koga.

Tekst je prenet sa portala Novosti.