Moj otac je izgorio ispred kuće

Pišu: Anja Kožul, Mašenjka Bačić, Paulina Arbutina

Izgubila sam u Uzdolju strica i baku

Dio obitelji Kristine Šare Starčević (39) nije izbjegao za vrijeme ‘Oluje’.

– U Kninu mi je ostao hrvatski dio familije, baka i ujak invalid. Oni nisu htjeli ni čuti za odlazak u Srbiju. U Uzdolju su mi ostali baka i stric s tatine strane. Mjesecima nismo znali što je bilo s njih četvero dok nas nisu nazvali iz neke humanitarne organizacije i rekli: ‘Imamo jednu dobru i jednu lošu vijest.’ Dobra vijest je bila da su mi baka i ujak iz Knina živi, a loša da su baka i stric iz Uzdolja ubijeni – prisjeća se Kristina, čiji je stric Jandrija Šare (r. 1932.) strijeljan s još šest mještana Uzdolja 6. avgusta 1995., a baka Sava Šare (r. 1915.) živa zapaljena u kući.

Oboje su rat proveli u Uzdolju, u zaseoku Riđane. Jandrija nije bio na ratištu, brinuo se za bolesnu majku i bavio se poljoprivredom. Kristina nam govori da je baka Sava bila nepokretna; tog ljeta bila u kninskoj bolnici i došla je kući nekoliko dana prije početka ‘Oluje’. Stric Jandrija odlučio je da s bolesnom majkom neće ići u kolonu, dok je sva njihova šira familija otišla prije ulaska Hrvatske vojske. Kristina je za to vrijeme bila s majkom, bratom, drugom bakom i ujakom u Kninu.

– Bježali smo s našim komšijama u Kninu. Sjećam se da je mama ispred auta u garaži nagovarala svoju majku da krenemo svi, ali ona je rekla: ‘Ako treba da poginem, nek’ poginem.’ Kada smo baku vidjeli sljedeće godine, rekla nam je da je granata na tu garažu pala svega nekoliko minuta nakon našeg odlaska. Da smo ih još malo nagovarali, danas ne bismo bili živi – priča Kristina koja je s majkom i bratom u Knin prvi put ponovo došla 1996. preko Mađarske.

Tada su otišli u Uzdolje i na zgarištu kuće njena majka je našla Savine posmrtne ostatke. Preko UNHCR-a podnijeli su zahtjev da se Sava sahrani na groblju u Uzdolju. Jandrijini ostaci bili su u Kninu, odakle je tijelo prebačeno u porodičnu grobnicu u Uzdolju tek nakon nekoliko godina.

– Po onome što znamo, u selo su došli neki hrvatski vojnici, a ljudi koji su ostali bili su goloruki, nisu bili na ratištu. Pitali su ih imaju li vina pa su ih sve poveli prema tvornici Knin-Gips gdje su ih strijeljali. Koliko je meni poznato, jedan vojnik je pucao na njih. Samo jedna žena je preživjela, ona je pobjegla kroz šumu do UNPROFOR-a, a onda su je oni prebacili u Srbiju pa smo tako i mi saznali što se desilo. Zapalili su kuću u kojoj je baka ležala nepokretna – govori Kristina.

Povratak u Knin nakon ‘Oluje’, kao petnaestogodišnja djevojčica, pamti bolno i pomiješano: bila je sretna zbog bake i ujaka koji su preživjeli, a žalosna zbog druge bake i strica koji su ubijeni.

– Tada sam pošla u prvi razred gimnazije i tema prvog pismenog zadatka iz srpskog je bila ‘važna prekretnica mom u životu’, uz napomenu da ne smijemo pisati o ratu. Pitala sam se o čemu onda da pišem, pa meni se ništa nije desilo osim stradanja bake i strica. Živjela sam normalno, imala sam prelijepo djetinjstvo, vozila sam bicikl u Kninu, ma, nisam ni pala s bicikla, toliko je sve bilo u redu do ove tragedije. Profesorka mi je rekla da je to bio najbolji rad iako mi je dala četvorku. Kasnije mi se ispričala, a meni je bilo drago što sam se izborila da pišem o toj temi i to na ijekavici – objašnjava Kristina.

Porodičnu kuću u kojoj je zapaljena Sava Šare Kristina i njen bratić pomalo su počeli obnavljati. Budući da nisu bili prijavljeni na toj adresi, država im je uskratila obnovu. Kristinu smo upoznali prošle godine kada je za Novosti govorila kao jedna od svjedokinja napada navijača na goste kafića u Uzdolju. Tada je, bježeći pred batinašima, u mraku pala točno pred spomen-ploču ubijenoj baki, stricu i ostalim sumještanima.

Moj otac je izgorio ispred kuće

Nikola Bolta (72) iz Kijana, načelnik općine Gračac od 2005. do 2009., u ‘Oluji’ je ostao bez oca Danila. Tada 95-godišnji Dane, kako su ga zvali od milja, nije htio krenuti put Srbije sa sinom, snajom i unucima. Ulazak vojnika preko Gospića na gračačko područje dočekao je ležeći u rodnoj kući, koju su zapalili pripadnici HV-a.

Njegov sin Nikola ni 25 godina poslije rata o ocu ne može govoriti bez suza. Nekoliko dana uoči obljetnice ‘Oluje’ ugostio nas je u dvorištu obnovljene kuće u Kijanima, selu u kojem je nekad bilo 95 kuća, a danas ima četiri domaćinstva u kojima se stalno živi.

– Dan prije ‘Oluje’ došao sam u Kijane. Pokušali smo se organizirati za polazak, ali moj otac nije htio ići. Cijelo popodne sam ga nagovarao. Sa ženom i dvojicom sinova, koji su imali 18 i 14 godina, krenuo sam 4. avgusta navečer. Po informacijama koje imam, otac je ubijen 8. avgusta. Uspio je izaći iz kuće u plamenu i tu ispred je umro, živ je izgorio. Pronađeni su samo dijelovi nogu – priča Nikola Bolta, pokazujući mjesto stradanja.

Nikolina sestra došla je pred kuću 19. avgusta 1995. i zatekla stravičan prizor. Ono malo posmrtnih ostataka prenijeli su u Zagreb, a zatim na seosko groblje. Danilo Dane Bolta rođen je 1900. godine, bio je partizanski borac, ateist, rudar; radio je u rudnicima širom Jugoslavije. Po odlasku u penziju počeo se baviti poljoprivredom. Nikola kaže da je Dane u svojoj 95 godini bio vitalan, dobrog zdravlja, da je imao odličnu memoriju i novine čitao bez naočala. Nikola je s porodicom u izbjegličkoj koloni bio četiri dana. Poslije mučnog puta dokopali su se Beograda.

– Prvo smo došli do Petrovca, pa do Banja Luke. Put je sve skupa trajao četiri dana. Znam da je cesta u Martin Brodu još ranije bila proširena za izbjeglice, jer sam se vraćao pet dana prije ‘Oluje’ iz Beograda. Tad nisam mogao pretpostaviti zašto, ali u koloni mi je postalo jasno – pripremili su cestu za nas. Dugo smo stajali na Rači, a kad smo došli do Beograda nisu nas htjeli pustiti već su nas upućivali na jug, prema Kosovu. Ipak, nekako smo se uspjeli probiti – priča Nikola.

U Kijane se vratio 2004. Kuća je bila do temelja zapaljena, ostalo je samo malo zidova. Da bi dobio pravo na obnovu, morao se odreći svog stana u Gračacu, jer na adresi u Kijanima prije rata nije imao prebivalište. Danas tu živi sa suprugom. Jedan sin živi u Udbini, a drugi u Novom Sadu.

Čekali su ga satima, ali se nije pojavio

Mirko Vujanić (65) iz Ervenika na početku razgovora pitao nas je hoćemo li trpjeti neke posljedice ako pišemo o njemu. Kada smo ga uvjerili da je važno javno govoriti o stradanju u avgustu 1995., ispričao nam je sve što zna o sudbini svog oca Marka Vujanića (1925.) koji je nestao u izbjegličkoj koloni.

Mirko je u kolonu krenuo iz Obrovca gdje je živio i radio. Kada je stigao u rodni Ervenik, vidio je da su njegovi Vujanići već krenuli prema Srbiji. Po dolasku u Banja Luku, koja je za mnoge izbjeglice bila mjesto susreta i odmora, saznao je da ljudi koji su povezli oca Marka ne znaju što se s njim dogodilo. U Srbiju je došao poslije nekoliko dana i pokušavao ga je naći preko Crvenog krsta, ali bezuspješno. S Markom je u koloni bila i Mirkova majka Ljubica, ali ona je, kako kaže, bila potpuno izgubljena. Mirko je ipak uspio naći ženu koja je među zadnjima vidjela njegovog oca živog.

– Oni su krenuli s dva traktora i jednim tamićem. Kad sam sreo rođake, rekli su mi da je majka krenula, a da za oca ne znaju. Nažalost, predosjetio sam da nešto nije u redu, a to se kasnije i obistinilo. Jedna žena mi je rekla da su par kilometara pred Martin Brodom kolonu presreli hrvatski vojnici, ali da im nisu ništa napravili. Moj otac je tad rekao da mu nije dobro, da će malo odmoriti pa da će se s ostalima kasnije naći u tom mjestu. Kada su došli u Martin Brod, čekali su ga satima, ali se on nije pojavio – prepričava Mirko informacije koje je prikupljao mjesecima nakon ‘Oluje’.

Tijelo njegovog oca je početkom 2000-ih ekshumirano iz masovne grobnice na gračačkom groblju. Nakon što su mu na Institut za sudsku medicinu u Zagreb pokazane pronađene osobne stvari, Mirko nije imao dvojbe da se radi o njegovom ocu Marku. Rečeno mu je da je stradao od eksplozivne naprave.

– U toj kesi su bila tri ključa, jedan od vinograda, drugi od dvorišta i treći od ulaznih vrata. Našao sam komad odjeće, rukav odjela koje sam mu poklonio i dva članka iz novina o kalemljenju voćki. On je volio čitati takve stvari. Tu je bila i izblijedjela zdravstvena knjižica, nešto krajiških dinara i dolara. Pitao sam doktora u kakvom stanju su mu bila rebra. Znao sam zašto to pitam; još kad smo podizali kuću, neki prijatelj je došao po mene i odvukao me s radova. Ćaća mi je rekao da idem na kupanje i da će on završiti. Kad sam se vratio, vidio sam majku kako plače nasred dvorišta i kaže da je ćaća pao s krova i polomio tri rebra – prisjeća se Mirko.

Oca Marka sahranio je 2003. zajedno s pokojnim bratom u porodičnoj grobnici u Erveniku. Mirko nam priča kako grobnicu nikada nisu stigli završiti, a otac mu je stalno govorio ‘ajde da je završimo, prije ću otići’.

Mirko Vujanić danas živi u izbjegličkom naselju Busije pored Beograda. Radio je 14 godina u obrovačkoj srednjoj školi kao profesor marksizma i socijalističkog samoupravljanja. Danas radi najteže fizičke poslove kako bi prehranio porodicu i dočekao penziju, a u ono malo slobodnog vremena bavi se pisanjem poezije i aforizama.

– Napisao sam zbirku ‘Tuga za izgubljenim vremenom’. Riječ je o pjesmama iz našeg rodnog kraja i setu izbjegličkih pjesama. Svatko od nas bi to što je preživio mogao reći na svoj način. Sudbina nam je ista, ali najgore je prošao onaj kome je netko stradao – zaključuje Mirko Vujanić.

Imam noćne more kada sanjam Grubore

Svi mi iz Grubora kad se sastanemo, a to je često, uvijek se vraćamo na istu temu. Nas stvarno kopka zašto je naše selo zapaljeno, a ljudi ubijeni. Voljela bih da znam da li je to učinjeno zbog odmazde ili je možda netko zamijenio moje Grubore s Gruborima iz Drvara, govori Mira Grubor, medicinska laborantica koja je radila u bolnici u Kninu. U Gruborima se rodila, odrasla i živjela do 1995. godine, kada je kao 29-godišnjakinja izbjegla u Srbiju.

– Svi smo mi živjeli u tom malom selu kao neki hobiti. Bio je to i težak i lijep život. To su bila ta naša mala plemenska sela u kojima su odrasle generacije – prisjeća se ona.

Kobnog 25. kolovoza, kada su u selo upali pripadnici Antiterorističke jedinice Lučko, bila je u UNPROFOR-ovom kampu u Kninu. Njena kćer od pet godina, roditelji i djed već su ranije otišli za Beograd, ne znajući da se više neće vratiti. Od UNPROFOR-ovaca koji su u Plavnom toga dana popisivali preostale stanovnike iste je večeri saznala što se dogodilo. Sedmero stanovnika Grubora otišlo se popisati u mjesnu školu, a šestero ih je ostalo u zaseoku. Kako kaže Mira, jedna je baka na putu do Plavnog stala da se malo odmori. Tada je vidjela specijalce kako idu prema zaseoku. Pitali su je gdje su Grubori, a ona ih je uputila. Uskoro je iz toga smjera počeo dolaziti dim. Pripadnici UNPROFOR-a su odmah otišli u zaseok i našli ubijene. Jedan od njih vratio se u kamp u Kninu. Mira ga je pitala kako izgledaju Grubori i bi li je poveo do sela. Odbio je pod obrazloženjem kako ne želi da vidi strašne prizore.

– Ne mogu da opišem kako sam se osjećala. Nisam mogla zamisliti da bi se tako nešto moglo dogoditi mom zaseoku. Imala sam noćne more, i dan danas ih imam kada sanjam Grubore – svjedoči ona.

Nakon godina izbjeglištva u Srbiji, pa Novom Zelandu, gdje je upoznala novog supruga, te Velikoj Britaniji, Mira danas ponovno živi u Srbiji. Izgradila je novi život i zauvijek otišla iz Hrvatske. U Grubore se prvi put vratila 2013. godine. Iako je već ranije vidjela slike spaljene kuće, čovjek se, kako kaže, ne može emotivno pripremiti na to.

– Jedva smo se provukli gore, jer puta nije bilo, sve je bilo zaraslo – govori ona.

Dok je u zapaljenoj kući listala ostatke školske lektire, njen suprug je pronašao malu crnu cipelicu s cvjetićem.

– Tada su mi proradile emocije. Sjetila sam se moje Jelene od pet godina u tim cipelicama i haljinici.

Mira kaže kako je pokušavala doći do tužiteljstva kada je započeo proces za ratne zločine počinjene u njenom zaseoku. Tada je živjela u Engleskoj, ali je poznavala dvoje preživjelih koji su vidjeli što se dogodilo. Nudila je njihove kontakte. Tražila je da je obavijeste o svemu što se događa. No nikada nije dobila odgovor.

Njen otac je početkom 2000-ih podnio zahtjev za obnovom. Kuća je obnovljena prije tri godine, no ne posve. Želja joj je da još jednom odvede roditelje da tamo prespavaju, oca koji je u Francuskoj radio da bi sagradio kuću i majku koja je na mazgi i magarcu prenosila materijal na gradilište.

Nisam znala da sina vidim zadnji put

Milenko Korasić iz Prevršca kraj Kostajnice imao je samo 11 godina i bio dijete sa poteškoćama u razvoju. Ubijen je zajedno s bakom Stojom Matijašević i komšijom Milošem Korasićem u njegovom podrumu. O njihovoj se smrti jako malo zna.

– Prve priče o njihovoj smrti čuli smo tek 2004. godine. Govorilo se samo: nestali su, nisu preživjeli. Ogromna je praznina nastala. Njega nema, a život ide dalje, ne možeš ga zaustaviti, pomoći nema – priča Milenkova mama Nada Korasić koja je tog kobnog avgustovskog jutra iz tople postelje probudila svoje troje djece i spremila ih u traktorsku prikolicu u neizvjesno. Međutim, Milenko nije želio da ostavi baku za koju je bio posebno vezan i tako se dogodilo ono najstrašnije.

– Dok su djeca spavala spremala sam nekoliko zavežljaja odjeće. Oko osam sati probudila sam ih i rekla da moramo ići. Sneni, nenaspavani i zbunjeni, sjeli su u traktorsku prikolicu. Moja majka Stoja nikako nije pristajala krenuti, govorila je: ‘Nisam nikome kriva.’ Kad je ona ostala, Milenko je plakao za bakom i tako je i on ostao. Nisam znala da posljednji put vidim svoje dijete – kaže Nada, kajući se što ga nije povela protiv njegove volje.

– Prekinuto djetinjstvo i nikad dovršene dječje igre. Bože, imao je samo 11 godina, bio je hendikepiran, nije čak išao u školu, ali je bio neizmjerno dobro i drago dijete. Kome je on smetao? Sve ove godine ne smijem ni da pomislim kroz kakav je pakao prolazio i kako su ga ubili, a ja sam bila daleko da ga zaštitim – uznemireno priča Nada.

Tekst je prenet sa portala Novosti.