Mirko Graorac: Neću pomilovanje, nego obnovu postupka

Piše: M. Bačić

Dokumentarac “Teret Mirka Graorca“ Al Jazeerinog novinara Branimira Zekića prošlog tjedna podsjetio je hrvatsku javnost na, po svemu sudeći, veliku sramotu hrvatskog pravosuđa u slučaju bivšeg prometnog policajca iz Splita Mirka Graorca, koji je u sumnjivim okolnostima osuđen kao ratni zločinac na 15 godina zatvorske kazne. I to zato jer je, prema presudi, bio zapovjednik vanjske straže logora u Manjači, na što Mirko Graorac i onda i danas tvrdi da u Manjaču uopće nije ni kročio.

U spomenutom dokumentarcu Zekić je pokazao kako je izgledao postupak protiv Graorca, koji je u periodu od 1992. do 1994. iz Splita otišao u BiH kako bi se brinuo o bolesnim roditeljima. Kad su roditelji preminuli, uspio se vratiti preko Mađarske u Split gdje je onda proveo 13 i po mjeseci normalno živeći.

No uoči Bljeska je zatvoren pod optužbom da je bio čuvar u Manjači premda je uporno tvrdio da tamo nikad nije bio. Uz to opsežna dokumentacija sakupljena rad o logoru ga nigdje ne spominje, brojni logoraši ga se ne sjećaju, a susjedi iz rodnog kraja tvrde da je tijekom te dvije godine bio s njima u selu Bajinci.

To su tek neki od argumenata koje je Zekić prikazao u filmu, a hrvatsko pravosuđe u dva postupka zanemarilo.

No Graovac ne odustaje. Prošle godine predao je zahtjev za obnovu postupka koji je odbijen. A njegova obrana je u studenom prošle godine uložila žalbu Vrhovnom sudu RH, koji se još nije očitovao.

Aktivisti sada traže od predsjednika države Zorana Milanovića da ga pomiluje i dodjeli mu hrvatsko državljanstvo.

Graorac danas kaže kako ne želi pomilovanje, već reviziju ili obnovu postupka, ponovo ponavljajući kako je nevin.

– Što će mi pomilovanje? Želim samo reviziju ili obnovu postupka. Ja sam svima tada pisao – Tuđmanu, vrhu MUP-a, predsjedniku Vrhovnog suda, ne znam kome nisam pisao, no nitko nije htio ni čuti. A moja žena ne znam gdje nije išla – rekao nam je Graorac u telefonskom razgovoru te dodao kako želi da se napokon skine sramota s njegovog imena zbog njega, djece i unučadi.

Na pitanje kako se osjeća sada kad je dokumentarni film ponovo vratio u središte pažnje njegov slučaj te što očekuje od hrvatskog pravosuđa, Graovac kaže kako je siguran da će Vrhovni sud imati razumne ljude koji će kao pravne osobe znati što je pravda a što nepravda.

U međuvremenu Graorac je proveo skoro devet godina u zatvoru, supruga mu je preminula, a dvoje djece odselilo u Irsku i Englesku.

Danas živi u rodnim Bajnicama, no kako kaže, još se uvijek nije adaptirao.

– Ja sam sav svoj lijepi život, najljepši dio roveo u Splitu. Bio je to jedan od najtoplijih i najljepših gradova u ono vrijeme dok nije došlo do preokreta – rekao je Graorac o gradu u kojem je proveo skoro čitav radni vijek i gdje su mu se rodila djeca.

Ostali su mu prijatelji tamo, s njima se vidi, čestita Božiće i blagdane, a u samom gradu posljednji put je bio prije nekih sedam do osam godina. Split se promijenio, a kako je priznao, nije mu bilo ni ugodno jer se pomalo bojao da ga netko ne prepozna. Naime, kada je uhićen, medijska propaganda osudila je Graorca i prije postupka, a njegov slučaj punio je medijske stupce.

Ni njemu ni obitelji nije bilo lako. Napadali su ih i vrijeđali, prijetili, a u tome su sudjelovali čak i neki njegovi nekadašnji kolege. Graovac se svega jasno sjeća, svakog imena, prijetnje, udarca koji je dobio, samice, zatvora na Kataliniću, Lepoglave, supruge koja ga je posjećivala.

– Volio bih da sam umro da ne gledam njene patnje – rekao je Graorac.

Prisjetio se i godina zatvora za koje kažu da su u njegovom slučaju predstavljale ropstvo. Istraga je trajala šest godina i nakon dva postupka osuđen je na 15 godina zatvora.

– Sada sam zadovoljan sam sa sobom i svojom slobodom. Jer u zatvoru je glavna zakletva ‘slobode mi, ako nije’. 3125 dana sam bio u zatvoru, blizu devet godina – rekao nam je Graorac.

O tome kako je reagirala okolina, zamjera li kome u Splitu, Graorac pomirljivo kaže da nikome ne želi suditi.

– Da budem iskren, jer ne mogu biti u njihovoj koži, ali mislim da je 90 posto ljudi bilo tužno zbog toga što se događa meni i mojoj obitelji – rekao nam je Graorac te se prisjetio ljudi koji su mu pomagali poput odvjetnika Nenada Bobana, aktivista Zorana Pusića, a danas i novinara Branimira Zekića za kojeg kaže da se potpuno posvetio njegovom slučaju.

– Svaka kost mi je pretresena, ostao sam bez bubrega, ali svoj osmijeh imam. Život je čudan, ali je lijep, treba ga poštivati i živjeti, a ne živjeti zlo – kazao nam je Graorac poručujući kako se treba okrenuti anđelu, a ne đavolu i biti čovjek.

Tekst je prenet sa portala Novosti.