Mirko Galić: Tvornica novina završava kao krematorij novinarstva

Odlučeno je – zgrada Vjesnika se ruši. Simbol hrvatskog novinarstva nestaje s lica zemlje.

Trebam li reći da se s požarom Vjesnikova nebodera zapalio i velik dio moje novinarske prošlosti, punih 30 godina. Nisam ja u Vjesnik upao po vezi: za 20 mjesta u novinarskoj školi bilo je 500 kandidata. Počeo sam u sretno vrijeme novinarstva, krajem 1960-ih godina, kad se moglo slobodno pisati, prošao razdoblje “diferencijacije” 1970-ih, kad su glavni urednici postajali redaktori, a redaktori glavni urednici, nastavio 1980-ih godina, na čelu Danasa, kad su novine bile vjesnici buduće demokracije, a završio u novinarskoj “emigraciji”, kao dopisnik iz Pariza. Tamo sam iznova prošao sve škole, uključivo i školu demokracije.

Ako simbolika nešto znači, počeo sam na Dan mrtvih 1968. godine, otišao 30 godina kasnije uoči Dana mrtvih; počeo u redakciji Vjesnika, dok je bila smještena u prizemlju nebodera, a završio na vrhu, na 16. katu, gdje je bila redakcija Danasa, i gdje je počeo požar. Od Vjesnika uskoro neće biti ni kostura. Kad se u njegove temelje postavi tona, koliko li, eksploziva, završit će u pepelu. Tvornica novina završava kao krematorij novinarstva.

Hrvatska desnica likuje, njima decembarsku radost čini rušenje “simbola jugokomunizma, doduše s 35 godina zakašnjenja”.

Koga još zanima izvorna povijest, Vjesnik je pokrenut u ratu, kao glasilo hrvatskog antifašizma. Ja i dalje mislim da je antifašizam postojao u Hrvatskoj i da je spasio Hrvatsku od gorega. Kasnije je i Vjesnik preuzela Partija, to spada u povijesnu aberaciju na kojoj današnji protivnici antifašizma grade svoju egzistenciju. U jednopartijskom sistemu Vjesnik je bio i politička institucija, ali Vjesnik je bio utjecajna novinarska kuća, sa svojih 30 izdanja najveća na prostoru bivše države, bio je kulturna institucija, značajna za hrvatsku kulturu, a bio je i među 30-ak najvećih poduzeća u ondašnjoj državi.

Treba li žaliti što taj potencijal nije sačuvan u demokratskoj državi ili se veseliti što je na kraju svega uništena prazna i napuštena zgrada? Meni je žao i zbog jednog, i zbog drugog. Trebalo je spašavati što se spasiti dade, a ne pustiti da propadne sve što nije moralo propasti. Kad su pak stradavali, i Vjesnik i VUS, kao najveća žrtva, stradali su od hrvatskih vlasti.

Sa svime što se može i mora kritički reći na račun politike koju je zastupao, Vjesnik je bio rasadnik novinarstva. Ograničene slobode, bio je profesionalniji od mnogih današnjih medija. Ako je unutrašnja politika bila pod kontrolom, vanjska politika bila je slobodna, s četiri-pet stalnih dopisnika na Zapadu, i jednim na Istoku, a kultura je, u većini, bila otvorena za pisce i druge ljude od pera. Ako je trebalo pustiti vodi da odnese prljavo rublje, trebalo je spašavati zdravo dijete.

Sedam biblijskih godina

I na kraju je Vjesnik nestao u plamenu, u “adolescentskoj igri”.

Ako su ga mogla zapaliti dva mladića u igri, onda je Vjesnik stradao i prije požara, od nebrige. Kad se srušio sistem, nek’ se sruši i njegov posljednji simbol! Može se i tako, u crno-bijeloj tehnici, gledati na povijest hrvatskog novinarstva koja je vezana za Vjesnik kao njegovu najveću kuću.

Moramo priznati da je Vjesnik 1990-ih bio odan Zagrebu i stvaranju nove Hrvatske, ali bez obzira na tu činjenicu, on je hrvatskoj desnici samo simbol jugokomunizma. Društvo upada u zamku da slavi propast jedne institucije, koja je u svoje vrijeme nešto značila, kao novu pobjedu nad Jugoslavijom. I što imamo za posljedicu takvoga knjigovodstva? Polarizaciju kakvu današnja Hrvatska nije imala, ne samo između Hrvata i Srba, po toj je liniji uvijek pucalo, nego i između Hrvata i Hrvata, gdje su također aktivirane stare podjele.

Povijest, svaki njen dio, treba gledati u okolnostima; sve što je bilo jučer, ne mora se dogoditi danas, ni ponoviti sutra. I Vjesnik spada u prošlost. Tko hoće biti objektivan, priznat će da je Vjesnik bio hrvatski list, i hrvatsko poduzeće, u doba Jugoslavije, i da je bio najveća novinska kuća u toj državi. Bio je dio tadašnjeg identiteta Republike Hrvatske, pisao je na hrvatskom jeziku, mahom o hrvatskim temama. Bio je, u određenoj mjeri, brana unitarizmu, koji je predstavljao jednu od opasnosti u tadašnjoj državi. Štitio je na svoj način i u okviru ondašnjih mogućnosti ravnopravnost među republikama. U jednopartijskom sistemu nije mogao biti Le Monde, ali nije bio ni Pravda.

Kako na kraju političke godine, u kojoj su pojedini akteri debelo zagazili u neustavne sfere društvenog djelovanja, ocjenjujete rad i izvještavanje hrvatskih medija?

Tko sam ja da sudim kolegama! A moram priznati da nisam više revni čitatelj, ni slušatelj, ni gledatelj medija. Prošle su me te strasti. Moja generacija nije mogla sve što je htjela; znali smo koliko možemo i što ne smijemo. Samo su oni najbolji mogli ići preko crte.

Današnji novinari imaju puno više slobode, ali ne znaju uvijek što bi sa slobodom. Njihova sloboda s vremenom prelazi u ruke vlasti i vlasnika. Slobodan novinar mora najprije biti obrazovan da slobodu koristi, a ne zloupotrebljava, da ne popušta nikome u pitanjima koja njemu pripadaju i u kojima je siguran da je u pravu. Slobodan novinar zaštitu nikad ne traži u politici, ni u vlasti, inače će ga progutati, nego u sebi i u svojim “kupcima”. Novinari moraju čuvati vlastiti obraz, a ne nečiju fotelju.

Ostane li Thompsonov sukob s gradonačelnikom Tomaševićem u okvirima pravne borbe, moći će se razumjeti njegova prijetnja “radikalnijim mjerama”. Inače mu se, promijeni li se politički ambijent, agresivnost može obiti o glavu. Gradonačelnik je institucija, Thompson nije

Nerijetko i u programima HRT-a, kao javne televizije, možemo čuti problematične izjave, simpatiziranje ustaškog režima, bez kritike, bez novinarskog distanciranja.

Prošlo je vrijeme moje odgovornosti za javnu televiziju. S ove distance, čini mi se da ne moram šutjeti o tome kako sam se sedam biblijskih godina mučio na Prisavlju. Znate li da sam od Francuske, ne od Hrvatske, dobio državno odlikovanje za zasluge u vođenju javne televizije? Volio bih da u mojoj zemlji drugi o tome govore, ako imaju što reći, a ne ja.

O programu ne mogu ništa reći, premalo gledam da bih smio suditi. Priznajem da sam se udaljio od HTV-a, koliko se i HTV udaljio od mene. Uzajamno se uspješno ignoriramo. U posljednjih nekoliko godina nastupio sam dva puta u informativnom programu, jednom kad je izgorjela katedrala Notre Dame, drugi put kad je izgorio Vjesnik. Ne znam koji se požar mora dogoditi da gostujem i treći put.

Na HRT-u je uoči hipodromskog koncerta gostovao Thompson. Tijekom intervjua novinarka je podilazila pjevaču, bez osvrta na ustašku ikonografiju na njegovim koncertima. Nedavno je HRT 4 prekinuo prijenos sjednice Sabora radi prijenosa presice pjevačevog stožera. Izgleda da je MPT iznad institucija?

I ja ću se pravdati, kao Plenković, da nisam gledao. Stvarno nisam gledao. Da sam kojim slučajem odlučivao, ne bih ignorirao čovjeka koji može okupiti pola milijuna ljudi, ali pitao bih ga, onako kako je pokojni Mislav Bago pitao tada moćne Ivicu Račana i Ivu Sanadera, bez straha i bez pardona, o svemu što javnost mora znati. Pitanja opravdavaju svaki razgovor. Francuskog pisca i novinara Bertranda de Jouvenela su poslije rata napadali zato što je uoči rata vodio razgovor s Hitlerom (svaka usporedba s današnjim licima je slučajna). On se branio i obranio da ga sude prema njegovim pitanjima. S moga stajališta, bio je u pravu. Nema zabranjenog sugovornika ako mu se postave prava pitanja.

Ali prava pitanja se ne postavljaju. Mjesecima prije hipodromskog koncerta mediji su većinom spektakularno najavljivali koncert, bez postavljanja pitanja o pjevačevom simpatiziranju ustaških simbola. Gdje su nestali novinarska objektivnost, kritičko promišljanje?

Nećete mi vjerovati, ali Hipodrom mi nije bio u vidnom polju da bi me zahvatila psihoza thompsonomanije. U Parizu se na tri hipodroma održavaju velike utrke na kojima se skuplja Tout Paris. U 20 godina nikad nisam išao, iz poštovanja prema konjima. Kako će me privući politika na hipodromu, gdje joj, inače, nije mjesto? Ako su spali na to da besplatno reklamiraju jednu priredbu na kojoj se vrti velik novac, uz ostalo, i ako su to činili nekritički, kako kažete, bez stava, mediji su promašili svoju ulogu.

Za mene su stvari jasne, kako je zapisano u hrvatskom Ustavu i u europskoj politici, na koju se pozivaju mnogi koji je nisu proučavali. Nisam se umorio sam od dokazivanja da današnja Hrvatska nije stvorena na ustaškim temeljima, da “Za dom spremni” nije stari hrvatski pozdrav, ni politička platforma Domovinskog rata, da “Bojna Čavoglave” nije hrvatska himna, da Marko Perković nije značajniji od Franje Tuđmana, da Hrvatska nakon komunizma i Jugoslavije mora biti demokratska država.

Što tome imam dodati da bih dokazao da Hrvatska može povratiti mirnu atmosferu u društvu samo tako da se ne vraća ni u ustaško, ni u komunističko doba. Povijest treba ostaviti da počiva u miru. Inače, može biti belaja, kao što se to može nazrijeti.

Ne znam čemu riječka gradonačelnica miješa kruške i jabuke i pravi nejestivi kompot. Bar bi Rijeka trebala pamtiti što joj je učinio fašizam dok je bila Fiume

Dotični pjevač, simbol nostalgije za NDH, otpočeo je i svojevrsni rat s gradonačelnikom Zagreba Tomislavom Tomaševićem, opet bez reakcije nadležnih institucija. Kakav je to zakon na snazi?

Marko Perković postaje junak našeg doba, s podrškom domoljubnog dijela naroda i s blagoslovom vlasti. Možda je i njega popularnost počela zavoditi, pa traži kruha preko pogače. Ostane li njegov sukob s gradonačelnikom Tomaševićem u okvirima pravne borbe, moći će se razumjeti njegova prijetnja “radikalnijim mjerama”. Inače mu se, promijeni li se politički ambijent, agresivnost može obiti o glavu. Gradonačelnik je institucija, Thompson nije. Država bi trebala poštovati tu razliku kad pruža usluge.

Nažalost, nasilje se već događa na ulicama: dogodilo se i za vrijeme antifašističkog marša u Rijeci i Zadru. Javnost je najviše ostala šokirana ograđivanjem riječke gradonačelnice Ive Rinčić od antifašističke povorke. To nije distanciranje nekog predsjednika udruge građana, nego jedne gradonačelnice, i to izabrane kao nezavisne kandidatkinje.

Iskreno, ne znam čemu riječka gradonačelnica, svježe lice hrvatske politike, miješa kruške i jabuke i pravi nejestivi kompot. Bar bi Rijeka trebala pamtiti što joj je učinio fašizam dok je bila Fiume. Trebala je sama dobro pogledati sjajan film na tu temu. Političari se lako zapliću u paukovu mrežu kad tumače da antifašizam provocira desnicu; u tom bi slučaju to bio problem desnice, a ne antifašizma.

U ime antikomunizma ne može se pravdati fašizam. U ime antifašizma ne može se braniti komunizam. Povijest je na ovim prostorima osjetljiva i ranjiva da je ne mogu tumačiti oni koji ne znaju što je bilo u ratu, a što poslije rata. Hrvatska će biti vjerna sebi ako se ne zauzima ni za obnovu fašizma, zato što je komunizam bio loš, ni za obnovu komunizma, zato što je fašizam bio još gori. Diktature su diktature, čak i ako nisu po svemu jednake.

Nedostatak platforme

Ali ne mogu se staviti pod znak jednakosti građani u antifašističkom maršu i proustaški nasilnici pod crnim fantomkama. Zadarski gradonačelnik Šime Erlić je čak ustvrdio da antifašisti, koji su se eto prvi put okupili na hrvatskim ulicama, provociraju. Takvih reakcija HDZ-ovaca nije bilo kad su Splitom marširali neoustaše.

Tko god ulazi u kolonu, ili je organizira, mora znati da država ima svoje zakone i Ustav, koje su dužni poštovati. To mislim o onima koji viču “Za dom spremni”, to mislim o onima koji bi formirali neke nove države. U maršu je bilo ekstremnih i nerazumnih parola o “ukidanju država i nacija”, o “balkanskoj federaciji”, o “jednom jeziku”, da je jedan od bivših gradonačelnika Splita vidio u tome “jugoslavensku gamad”.

Generalizacija je uvijek nepravedna; tako su i na hipodromu svi bili ustaše. Svaka javna manifestacija obvezna je poštovati pravni poredak države, bila ona lijevih ili desnih inspiracija. Svaka bi kritika pak trebala izbjegavati uopćavanja, jednostranosti i površnosti. Gube se kriteriji normalnoga i normalnosti u politici. Je li normalno kad skupine mladih ljudi, maskiranih i obučenih u crno, i uz pokliče “Za dom spremni”, po ulicama napadaju kolone prosvjednika s kojima se politički ne slažu? Je li normalno kad se netko s Jugoslavijom bori protiv ustašizacije Hrvatske? Nije normalno ni jedno, ni drugo.

Političari bi trebali prvi shvatiti da su prošlost Endehazije i prošlost Jugoslavije prošle, da bi to prihvatili i građani, i zajedno se prihvatili posla na konstrukciji zdrave pravne, socijalne i demokratske države. Hrvatsko skretanje udesno postalo je tema za strane medije. Andreju Plenkoviću, osjetljivom na svoju sliku u svijetu, nije svejedno što Le Monde piše o Hrvatskoj. Može li dopustiti daljnju eroziju same države?

Zašto hrvatsko društvo nije iznjedrilo zrelu društvenu platformu koja bi okupila najjača intelektualna imena koja bi se suprotstavila podivljalom nacionalizmu? Očito današnja politička oporba nije dovoljna.

Slažem se da Hrvatskoj nedostaje cjelovita platforma, i to za razvoj pravne i socijalne države, i za demokratsko i tolerantno društvo. Tko će je pokrenuti? Civilno društvo je slabo, intelektualne snage su se povukle, političke stranke samo misle kako će na vlasti ostati ili kako će na vlast doći. Politička oporba je usitnjena i podijeljena, ne održava vezu s intelektualcima, manje-više ne zna kome se obraća. Nema ličnosti ni ideja koje bi mogle pokrenuti društvo, u borbi za bolju državu. Hrvatska ostavlja sliku države koja nema alternativu za sadašnju vlast, iako vlast šepa na obje noge.

Skoro u isto doba, 1996. godine, za vrijeme najjače moći predsjednika Tuđmana, na Trgu se okupilo oko 120.000 građana u znak podrške Radiju 101 kojem je na tri dana bila oduzeta koncesija. Gdje je ovo društvo zapalo u međuvremenu, kamo je skrenulo?

Bilo je to vrijeme entuzijazma. Postojalo je društvo, koje je preuzelo odgovornost za stanje u državi, postojali su mediji koji nisu toliko bili pod kontrolom vlasti, i postojala je odgovornost mislećih građana za demokratsku budućnost zemlje. Država je u međuvremenu zagospodarila društvom, mediji su dobrim dijelom podvili rep, a intelektualna klasa ili se predala, ili se prodala. Tko će uvjeriti ljude da se bore za moralnu i političku čistoću države kad vide kako se puni Remetinec i kako se crne stadioni i ulice?