Marina Džukljev: Iz Evropske prestonice kulture nije izašlo ništa trajnije

Autor: Vid Jeraj, Izvor: Novosti

Unutar pijanističkog prostora Srbije, Hrvatske i Slovenije posljednjeg desetljeća ističe se ime novosadske glazbenice Marine Džukljev. Na domaćem terenu poznata i kao pedagoginja i organizatorica glazbenih događanja, na europskoj sceni etablirala se kao voditeljica manjih sastava suvremene muzike, osobito na bečkoj i berlinskoj sceni. Marina, koju smo godinama pratili kroz nastupe na koncertima i u ansamblima skladatelja Silarda Mezeija, posljednjih mjeseci angažirano je sudjelovala u masovnim građanskim prosvjedima u Srbiji.

Osim djelatnosti na sceni improvizirane i nove muzike, Džukljev je nedavno snimila i album “Bura” s gitaristom Rafaelom Roginskim i vokalisticama Svetlanom Spajić i Tijanom Stanković, koja također svira violinu. Tijekom našeg razgovora dotakli smo se složenih pitanja koja leže na presjeku socijalnih izazova u građanskoj Srbiji i položaja umjetnice i kulturne radnice u ovom povijesnom trenutku.

Novi Sad posljednjih je mjeseci obilježila tragedija na željezničkom kolodvoru koja je rezultirala smrću 16 osoba. Izostanak reakcije vlasti artikulirala je javnost i preusmjerila ogorčenje u val studentskih prosvjeda koji su zahvatili cijelu zemlju. Kakve je posljedice angažman prosvjednika ostavio na kulturni život grada?

Stanovništvo Srbije solidarno je ustalo protiv korupcije, autokratije i života u državi u kojoj je vladavina prava samo misaona imenica. U nezamislivim razmerama protesti su rasli i širili se, a ljudi se oslobađali straha, i to je ono što me okupiralo poslednjih sedmica.

Dolazak velikog broja ruskih državljana svakako je obogatio scenu u Srbiji, primarno što se tiče elektronske muzike i rok-bendova. Rodili su se novi festivali, publika je brojnija, a nemali broj njih je otvorio i nove klubove

Teško mi je bilo i da mislim o bilo čemu drugom, kao i većini ljudi, pa se i klupski život privremeno ugasio, a kulturne aktivnosti stale: kazališta, koncerti, muzeji i galerije solidarno su prekinuli svoje programe i usmerili pažnju na najbitnije, a to su dostojanstven život, pravna država, tačka na krađu i otimačinu države, odgovornost svakog ko se bavi korupcijom. Mi imamo i veliki problem sa Rio Tintom koji preti da devastira ekosistem u Srbiji, i to će biti jedna velika i duga borba, u koju su lobistički uključeni i EU i SAD.

Uslijed širih geopolitičkih kretanja, Srbija se i multikulturalizirala dolaskom ruske emigracije koja organizira kulturni život izravno za svoju publiku. Kako se to odražava na kulturnu i muzičku scenu?

Dolazak velikog broja ruskih državljana svakako je obogatio scenu u Srbiji, primarno što se tiče elektronske muzike i rok-bendova. Rodili su se novi festivali, publika je brojnija, a nemali broj njih je otvorio i nove klubove. Ja sam ostvarila dugoočekivanu saradnju sa izuzetnim umetnikom iz Sankt Peterburga Ilijom Belorukovim, koji se početkom rata u Ukrajini doselio u Novi Sad. Jedna, ali itekako vredna kolaboracija rezultirala je albumom krajem prošle godine i koncertnim aktivnostima, ne samo u duu nego i sa umetnicima iz inozemstva.

Novi Sad i eksperimentalna scena

U odnosu na spomenuti razvoj klupske infrastrukture i festivala, ponajprije u Beogradu, kako biste definirali profil Novog Sada kao muzičkog i supkulturnog centra i nailazite li u regiji na inicijative čiji rad pratite i podržavate? Je li vaš rodni grad svojevrsna meka eksperimentalne muzike?

Novi Sad u odnosu na druge gradove u Srbiji svakako prednjači po pitanju eksperimentalne, suvremene muzike i srodnih žanrova, dok je Beograd značajan zbog festivala Ring Ring, koji poslednjih 30 godina odoleva nedostatku institucionalne podrške, boreći se svake godine ne samo da se održi nego i da dovede samu kremu svetske improv i fri džez scene. Međutim, u Novom Sadu se na mesečnom i godišnjem nivou dešava mnogo više koncerata takve muzike. Veliku zaslugu za to je imala koncertna serija koju sam više od decenije organizovala pod nazivom Improstor, a sada je većina događaja usmerena na 2K+, serijal savremene muzike u organizaciji Kulturnog centra “Miloš Crnjanski”.

Kao ljubitelj moderne, bila sam svesna mogućnosti koje pruža moj instrument, pa sam tako i prirodno navigirala proširenim tehnikama, teksturama i tembrom itd. Teško mi je bilo zamisliti svet muzike ušuškan u prijatne melodije i harmonije i sebe kako ignorišem duh vremena. Možemo to nazvati buntom, a možemo i nasušnom potrebom

Što se regiona tiče, tu svakako prednjači Slovenija, ne samo sa brojnošću muzičara koji se bave kreativnom muzikom, nego i sa zavidnim brojem festivala i koncertnih serija, čak i u sasvim malim mestima. Samim tim je i publika brojnija, a i radijske emisije, portali i novine koje prate i promovišu avangardnu muziku i savremene tokove, ali taj put je iziskivao dugogodišnju i neprekidnu borbu, upornost i doslednost. Znam da bi sad svako iz Srbije ili Hrvatske imao komentar kako je njima lakše jer su bogatija zemlja, ali to zaista nema veze sa tim. Poslednjih deset godina mogu Sloveniju nazvati “drugom kućom”, svake godine tamo imam veliki broj saradnji i nastupa, upoznata sam sa situacijom “iznutra” i tvrdim da se sve gore pomenuto razvija u takvom obimu zahvaljujući ljubavi ljudi sa scene prema tome što rade, njihovoj upornosti i doslednosti po svaku cenu.

Prošle ste godine objavili izdanje s nastupa u Stokholmu, a za ovu najavljujete nove albume koji su rezultat aktivnosti iz sfere improvizirane muzike tijekom zadnjih sezona. Što vam u toj domeni znači studijska, a što lajv snimka?

Prethodne godine sam objavila pet albuma, od kojih većina zapravo jesu koncertni snimci nastupa, ali postoje i ovi iz druge kategorije koji nose sasvim drugačiju energiju. U oba slučaja muzičari oblikuju materijal prema akustičkim svojstvima prostora, a energija publike je svakako bitan faktor koji utiče na stvaranje muzike u datom momentu. Objavljeni albumi predstavljaju presek mojih saradnji poslednjih godina sa muzičarima iz Austrije, Nemačke, Rusije, Slovenije, a ova godina će takođe biti plodna po pitanju izdanja. Radi se ponovo o pet albuma, od kojih će dva biti objavljena na vinilu.

Takođe su to internacionalni projekti, ali novijeg datuma: trio sa švajcarskim kontrabasistom Kristijanom Veberom i nemačkim bubnjarem Mihaelom Grinerom, kvartet sa britanskim kompozitorom i improvizatorom Rihardom Baretom, violinistkinjom Bilianom Vučkovom iz Berlina i srpskom harfistkinjom Milanom Zarić, duo sa umetnikom iz Bejruta nastanjenim u Berlinu Raedom Jasinom, a deo sam i slovenačkog kvarteta TiTiTi, koji svira suvremeni džez. Ova godina donosi i jedan žanrovski iskorak koji prepliće tradicionalnu muziku sa savremenim izrazom. U pitanju je kvartet koji je inicirao poljski kompozitor i gitarista Rafael Roginski i čiju postavu čine i pevačice tradicionalne muzike Svetlana Spajić i Tijana Stanković, koja pored glasa svira i violinu na albumu. Sva pomenuta izdanja će imati koncertne promocije širom Evrope.

Utjecaj improvizacije

Kako na ono iza čega stojite kao akademska glazbenica i pedagoginja gledate iz perspektive “eksperimentalne glazbenice”?

Za akademsko obrazovanje, kao ni za bavljenje edukacijom proteklih 15 godina u srednjoj muzičkoj školi, ne mogu reći da su umnogome oblikovali moj umetnički izraz. Pre će biti da je znanje i iskustvo koje sam stekla baveći se slobodnom improvizacijom uticalo na drugačije slušanje akademske muzike, tok i dinamiku mojih predavanja, stavljanje fokusa na zvuk i njegove osobine, akustiku, kreativnost i slobode u čitanju i izvođenju pisanog teksta.

Kako ste zapravo ušli u spontanitet izvedbe i rad na improvizaciji, postoji li nominalni krivac i kako je tekao proces umjetničkog sazrijevanja ako se ne prezentirate kao netko tko interpretira džez standarde? Dolazi li poticaj za to što radite i iz bunta?

Težnja ka bavljenju savremenim zvukom dovela me je do slobodne improvizacije, a u nedostatku institucionalnog prostora za tako nešto, nakon završenih studija imala sam potrebu nastaviti svoj razvoj dalje, a ne interpretirati staru muziku i tretirati klavir u starom ruhu. Kao ljubitelj moderne i kompleksnijeg zvuka, bila sam svesna mogućnosti koje pruža moj instrument, pa sam tako i prirodno navigirala proširenim tehnikama, teksturama i tembrom itd. Teško mi je bilo zamisliti svet muzike ušuškan u prijatne melodije i harmonije i sebe kako ignorišem duh vremena. Možemo to nazvati buntom, a možemo i prirodnom težnjom i nasušnom potrebom.

Aktivno ste uključeni u novosadsku scenu, a djelujete i na ljubljanskoj i bečkoj, naposljetku i kao članica međunarodnog Šalter Ansambla. Bacimo li pogled preko ramena na nasljeđe Europske prijestolnice kulture u Novom Sadu, je li alternativna scena i kultura ikako profitirala od tog projekta i jesu li dobili na vidljivosti?

U novosadsku scenu sam više uključena kao organizator i producent koncertnih serija i festivala, a mnogo manje kao umetnica. Retko sviram u Srbiji i većina mojih saradnji se dešava u zapadnoj Evropi. Evropska prestonica kulture ne samo da nije donela mnogo gradu, koji itekako zaslužuje bogatiji kulturni sadržaj, kao i prostore koji bi na adekvatan način mogli da predstave umetnike koji u njemu žive i stvaraju, nego se ispostavilo sasvim obrnuto.

Grad, kao i sam projekat, još jednom su pokazali da puno više brinu o kvantitetu događaja koji i nisu toliko povezani sa umetnošću, već više sa konzumerizmom i masovnošću publike. Uložena su ogromna sredstva, ne samo građana Novog Sada već i cele Srbije, a da na koncu svega nije ostao jedan čestiti prostor koji bi koristio umetnicima, niti je bilo šta trajnije izašlo iz tog sumanuto skupog projekta zvanog Evropska prestonica kulture. Isti taj novac, kada bi se o njemu pitali kulturni radnici, doneo bi dugoročne rezultate i procvat kulture u ovom gradu. Primera radi, kuća Mileve Marić Ajnštajn je trošna i oronula do te mere da preti da se samouruši. Mnogi i ne znaju gde se nalazi.

Tekst je prenet sa portala Novosti.