Kurva Koja Je Osvojila Nagradu Booker

Autorka: Andrea Milat, Izvor: Novosti

Kurva Koja Je Osvojila Nagradu Booker – tako se obraćala sama sebi. Koja je slobodna žena. Koja ima slobodu pisanja. Onako kako ju je naučila majka Mary. Koja nije samo pobjegla iz zlatnog kaveza, već ga je raznijela na tisuću komadića.

Ona je indijska književnica Arundhati Roy. Od nagrađenog romana “Bog malih stvari” zaradila je toliko da je osnovala zakladu koja ne nosi njezino ime, koja se ne može povezati s njom, a primarno služi raspodjeli bogatstva zarađenog od književnosti. Među ostalim, od toga je kupila brod za plovidbu po rijeci Narmadi za aktiviste pokreta Narmada Bachao Andolan koji su pokušavali zaustaviti gradnju brane Sardar Sarovar (danas završena i u funkciji). Od Svakoga Prema Mogućnostima, Svakome Prema Potrebama.

Kako piše u knjizi “Moje utočište i moja oluja”, autobiografiji o sebi i svojoj majci kojom se danas bavimo, jednom prilikom, na tiskovnoj konferenciji, a nakon što je dobila nagradu Booker, govoreći zajedno s aktivistima koji su branili rijeku odgovorila je na napade konzervativnih novinara izjavom: “Pretpostavimo, samo radi rasprave, da sam ja jako loša osoba. Recimo da imam ilegalno izgrađenu kuću u šumi, punu droge i da autohtona plemena iskorištavam kao jeftinu radnu snagu. I još da nisam djevica. U redu. Ali zašto biste željeli izgraditi branu.”

Prevod u knjizi nije savršen, mjestimično razbija ritam, slabi emotivno-političku vezu logičkog niza te gubi imitaciju epske rime u prozi, koja čini Arundhati Roy moćnom književnicom. Preciznije bi stoga bilo prevesti: “Ali zašto zbog toga graditi branu.” A anafora i ritam u Arundhati Roy prenose emociju poput glazbe. To nije slučajno. Arundhati često imitira epsku rimu i formulaičnost. Čini to posebno kad isprepliće političke i osobne događaje.

Njezina je proza puna epskih formula. Iako ne piše u stihu ni u klasičnom sanskrtskom metru, njezina proza imitira epiku ritmom, strukturom i nizanjem značenja. Često koristi kratke, udarne rečenice koje funkcioniraju poput jedinica od dva stiha, nizane u ritmu ponavljanja, anafore i paratakse (sintaktički postupak kojim se dvije rečenice stavljaju jedna uz drugu, a da se pritom ne izriče odnos zavisnosti među njima). To stvara ritam koji podsjeća na pāde sanskrtske dvostihe. No, umjesto metričke pravilnosti, Roy gradi narativnu kadencu: kratko–kratko–kratko–dugo–eksplozija, što je tipično za epiku u kojoj se misao razvija kroz mikro-cikluse rasta i preokreta.

U takvim ulomcima, njezin jezik preuzima funkciju epskog glasa: ponavljanjem, zgušnjavanjem i naglim semantičkim zakretom u posljednjoj rečenici, ona proizvodi emocionalni i dramaturški naboj koji djeluje kao suvremeni ekvivalent drevnog ritma, bez formalnog metra. I time živi epsku tradiciju u formi prikladnoj za 20. stoljeće (knjizi) i odaje priznanje najvažnijoj funkciji koju je ep imao u našim drevnim društvima – prenošenju i tumačenju važnih društvenih i političkih događaja običnom puku okupljenom na nekom sijelu. Najstarija nam poznata forma književnosti i proto “javno-informativnih medija”. I preokret je epskog podrijetla i zove se originalno “viparyāsa”, odnosno obrat u drugom dijelu rečenice, čest u Roy, kao u primjeru “Ali zašto zbog toga graditi branu”.

U Royinoj prozi imitacija epike nije samo stilski postupak nego i politički instrument. Kad koristi anaforu, parataksu ili binarne semantičke jedinice nalik polustihu, ona ne obnavlja epiku kao nostalgičnu formu, nego kao oblik javnog govora

U njenoj prozi imitacija epike nije samo stilski postupak nego i politički instrument. Kad koristi anaforu, parataksu ili binarne semantičke jedinice nalik polustihu, Roy ne obnavlja epiku kao nostalgičnu formu, nego kao oblik javnog govora. Epika je u društvu funkcionirala kao tehnologija prenošenja političkih odluka i moralnih orijentira laičkoj zajednici, odnosno plebsu, u vrijeme kad pismenost nije bila uvjet komunikacije.

Roy tu funkciju prenosi u suvremeni kontekst: njezin ritam i ponavljanje omogućuju da se kompleksni politički procesi poput raseljavanja, državne represije, kaste i razvojne politike kod čitatelja registriraju ne samo kognitivno već i afektivno. Time se krše granice književnog i političkog diskursa koji često smeta kritičarima.

Međutim, ta kršenja granica diskursa su dio političke strategije: repetitivna, ritmička struktura rečenica omogućuje da istu tvrdnju istovremeno stabilizira i destabilizira, da političku činjenicu ugradi u afektivni registar, i da iskustvo potlačenih predstavi kao nešto što se ne može svesti na čisto informacijski iskaz. U tom smislu, imitacija epike funkcionira kao protuteža racionalističkom minimalizmu političke teorije i kao proizvodnja političkog znanja koje uključuje tijelo, ritam i pamćenje. Možda neke marksističke kritike proizlaze iz otpora prema ovom postupku.

Ritam rečenice koji nadilazi racionalno i zadire u emotivno a da ne zazire od njega tek je jedan aspekt njezinog jezika, drugi je sama činjenica da piše na engleskom. Materinji jezici su joj malajalam i engleski. U svojim radovima prenosi pjevnu formu malajalamskog kroz slike, koncepte i fraze, stvarajući nova značenja, a pritom nježno oblikujući strukturu engleskog jezika, tek onoliko da mu rastegne granice i da mu novu simboličku bazu iz koje može crpiti nove forme u svoju ionako poprilično slobodnu semantiku. Zato je vjerojatno vole britanski autori.

Pritom se bavi kolonijalnim bez egzotike, za razliku od npr. Gayatri Spivak koja, baš kao i Gandhi, više govori o gubitku vlastitih privilegija nego o potrebama potlačenih (što nam je Roy lijepo objasnila u eseju “Doktor i svetac”, u predgovoru važnom djelu “Anihilacija kaste” B. R. Ambedkara, najvažnijeg lijevog indijskog mislioca 20. stoljeća). Za razliku od njih, svi likovi, protagonisti, ponekad čak i životinje, pojave i predmeti kod Arundhati imaju agenciju. Potlačene ne sažalijeva niti ih patronizira, jer ne radi razliku između sebe i njih.

Iako sirijska kršćanka po rođenju, pa po tome teoretski član privilegiranih indijskih kasta, kći je majke Mary koja je ostavila muža. To je u očima okoline njenu djecu praktički činilo kopiladi. Pothranjeni, astmatični i puni ušiju, majka Mary i njezino dvoje djece skvotiraju jedan od sekundarnih posjeda njenog oca “kraljevskog entomologa”. Kasnije dovodi vlastitu obitelj do vrhovnog suda, uspješno izmijenivši zakon o nasljeđivanju žena za cijelu zajednicu sirijskih kršćana u Kerali. No, sa tako slobodnom majkom nije lako odrastati.

Govoreći za medijsku kuću ABC kazala je kako je njena mama “možda više bila osoba koja je napravila nešto veliko sa svojim životom, neovisno o majčinstvu i više nego što je bila majka”. Dodala je i da puno toga što je njena majka radila nije joj značilo kao kćeri, ali je kao ženi. O njihovom odnosu piše autobiografski na nešto više od 300 stranica u knjizi “Moje utočište i moja oluja” (“Mother Mary Comes to Me”). I ova knjiga potvrđuje njenu etiketu jedne od najglasnijih, najdosljednijih i najnepokolebljivijih intelektualnih glasova Indije. Njome odaje priznanje ne svojoj majci, već slobodnoj ženi prema čijem se uzoru i sama ostvarila, usprkos izrazito teškom roditeljskom odnosu.

“Moje utočište i moja oluja” nije samo autobiografski zapis o složenom odnosu majke i kćeri. Taj odnos je, čini se, strukturni ključ Royina opusa jer razotkriva genezu njezine političke pozicije i njezinog narativnog identiteta. Knjiga rekonstruira majčinu borbu protiv patrijarhalno-kastinskih normi sirijskih kršćana u Kerali i prikazuje kako se osobni otpor pretvara u političku praksu. Za analizu književnosti Arundhati Roy važna su tri elementa. Prvo, Maryine odluke da ostavi muža i da skvotira očevu vikendicu te pravna borba za nasljedno pravo žena uspostavljaju obrazac djelovanja koji Roy kasnije transponira u područje književnosti i aktivizma.

Drugo, u ovoj knjizi artikulira pogled odozdo: društvena pravila ne opisuju se apstraktno, već kao mreža koja se prelama preko biografije. Treće, u knjizi pokazuje da njezino razumijevanje politike ne dolazi iz teorije, nego iz osobnog iskustva. Zato je struktura knjige intimna, iskustvena, fragmentarna, a opet dio njezine političke metode, ne tek biografski detalj. Dakle, osobno nije izdvojena sfera, nego način razumijevanja političkog. Tek kad se ova knjiga uključi u cjelinu njezina opusa postaje jasno da njezina liričnost nije stilski ukras, nego posljedica pozicije subjekta formiranog u uvjetima trajnog pregovaranja s patrijarhalnim autoritetom.

Zato “Moje utočište i moja oluja” funkcionira kao interpretativni okvir za čitanje i “Boga malih stvari” i njezinih političkih eseja, na primjer “Među drugovima: S naksalitima kroz prašumu“. U tom eseju možda najljepše mapira politički subjekt pritom odbijajući odvojiti privatno iskustvo od političke strukture. Takvim književnim odabirima osobna povijest prestaje biti privatna, a postaje politička metoda.

Upravo na tom spoju osobnog i političkog Roy gradi i svoju javnu poziciju. Njezina autobiografska iskustva ne služe samo za razumijevanje unutarnjeg svijeta, nego kao temelj iz kojeg izvodi oblik političkog djelovanja koji je istodobno literaran, aktivistički i epistemološki. Iz takve konfiguracije nastaje autorski subjekt koji ne pristaje na stabilne identitetske kategorije niti na disciplinirane političke uloge. To je trajni oblik otpora prema strukturama koje pokušavaju regulirati tko može govoriti, iz koje pozicije i u kojem registru.

Iz takvog se iskustvenog okvira rađa glas koji ne pristaje na stabilne uloge, nego se iz njih izvlači: Ona koja je nepripitomljena. Koja se nije udobno smjestila ostvarivši tantijeme od svog talenta. Ona koja nije postala salonska liberalka. Ni britanski kulturni eksponat. Već Agent Nekolonijalnog. Ona koja nije bila dovoljno kršćanka. Koja nije bila dovoljno hinduistica. Koja nije bila dovoljno komunistica. Koja nije bila dovoljna. Koja je razbila zlatni kavez u tisuću komadića. Koja je pisala protiv svoje vlade. Koja je bila u zatvoru. Koja je pisala protiv svoje klase. Koja je bila protiv svoje kaste. Koja je bila protiv svojih medijskih saveznika. Protiv zapada kad treba, protiv ljevice kad griješi. Koja je politički neovisna. Rijetka i moćna. Od Svakoga Prema Mogućnostima, Svakome Prema Potrebama.

Ovi aspekti njezine osobnosti vjerojatno su dio razloga zašto je među brojnim ostalim književnicima razvila posebno nježno prijateljstvo s Johnom Bergerom, kojem za razliku od nekih drugih marksista nije smetalo što njezina djela “nisu klasna analiza”, kako je ocijenio Aijaz Ahmad u eseju u kojem je još optužuje za antikomunizam, pretjeranu liričnost, miješanje osobnoga i političkoga, romantiziranje jednoga i drugoga. Koji nije shvaćao što znači da je Osobno Političko i da je Političko Osobno.

Kad Arundhati Roy miješa osobno i političko i izražava to pretjerano lirski, ona piše o djeci koja nisu pola čovjeka, nego cijeli subjekt. O doslovno silovanim autohtonim zajednicama koje su nedodirljive. Daje agenciju onima čiji je glas sistemski utišan. Kroz liriku, a ne marksističku klasnu analizu. Kroz komunističku praksu, a ne teoriju. Njeni likovi nisu pasivni, čak ni drugi likovi nisu pasivni, na primjer delhijsko groblje iz drugog romana “Ministarstvo potpune sreće”.

Ahmadova stara kritika Roy još uvijek boli. Ali nakon toliko godina, napokon možda možemo artikulirati zašto je promašena

Ali nisu ni fetišizirani. Oni su “i”. Spojnica u “teorija i praksa”. Iz toga proizlazi njezina društvena i moralna moć koju neistomišljenici, u pravilu muškarci na pozicijama ovakve ili onakve moći, često čitaju kao moralizaciju. U prigovorima se onda tvrdi kako Roy nema uvid u povijest indijskog komunizma. No, zašto to umanjuje vrijednost njene književnosti? Jer je to čini nestabilnom, smatrao je Ahmad. Jer ne razlikuje frakcije, tradicije i političke borbe? Ali zašto bi ženski komunistički glas morao biti identičan muškome? Toliko opsesivno fokusiranom na frakcije, tradicije i političke borbe?

Ahmad joj je još prigovarao kako prikazuje komuniste kao manipulativne, cinične, sitne, čime nesvjesno reproducira liberalnu i kolonijalnu karikaturu ljevice. Nije li to prigovor ex cathedra reduciran do apsurda, jer nam ova književnica u svojim radovima doslovno opisuje društvo u kojem i dalje živi sintetizirajući mikro i makro političko? Ta ideja da sve što je lijevo i marksističko mora biti analitička slika svijeta prikazana jedan naprama jedan jer u suprotnom “reducira društvo na emocionalni kaos” predstavlja ogromno konceptualno ograničenje s kojim se ljevica diljem svijeta bori do danas. Zvuče li vam ovi Ahmadovi prigovori docirajuće, ako ne i moralizirajuće? Dok istovremeno optužuju Roy za moralizaciju? Možemo li u njima prepoznati upravo one granice mišljenja i djelovanja ljevice koje nam uporno onemogućavaju da prođemo dalje?

Ahmadova stara kritika Roy još uvijek boli. Ali nakon toliko godina, napokon možda možemo artikulirati zašto je promašena. On pretpostavlja da je politička vrijednost književnosti proporcionalna njezinoj sukladnosti marksističkoj analitičkoj metodi, dok Roy djeluje izvan tog okvira jer političko ne tretira kao autonomni sustav pojmova, nego kao iskustvo koje se distribuira kroz jezik, odnose i prostor (Indiju).

Ahmadova optužba da Roy “reducira društvo na emocionalni kaos” zanemaruje činjenicu da je emocionalna struktura u njezinom opusu način artikuliranja onoga što u klasičnoj marksističkoj kritici ostaje neuhvatljivo: mikro-politika nasilja, raseljavanja, kaste i gubitka agencije. Njegovo inzistiranje na frakcijskim i ideološkim razlikama unutar indijskog komunizma pretpostavlja stabilnu strukturu političkog subjekta, dok Roy pokazuje da je upravo ta stabilnost ono što potlačene zajednice najčešće nemaju. Time se otvara temeljna metodološka razlika:

Ahmad zastupa političku analitiku odozgo, normativnu i kategoriziranu; Roy gradi epistemologiju odozdo, fragmentarnu i iskustvenu. Njezin pristup nije negacija politike, već druga vrsta političkog znanja. Onog koje integrira mikro-traumu, afekt, povijest kaste i otpor zajednica koje se ne pojavljuju u standardnim marksističkim analizama. U tom smislu, njegova kritika potvrđuje upravo ono što osporava: Roy ukazuje na granice političke teorije koja odbija priznati iskustvene modalitete potlačenosti, i time nužno destabilizira tradicionalne marksističke kategorije.

Na koncu, Royin opus pokazuje da književnost nije dekor političkog mišljenja, nego njegov oblik. U njenom jeziku epika postaje metoda, lirika postaje analiza, a osobno znanje postaje političko. Zbog toga je njezin rad i dalje neugodan onima koji se oslanjaju na stabilne kategorije. Zato i ostaje moćan. Zato je čitaju. Zato je osporavaju. Zato joj se vraćamo.

Jer ona ne razdvaja ono što je svijet pokušao rascijepiti: epiku i politiku, majku i kćer, osobno i povijesno. Jer pokazuje da književnost još uvijek može biti alat, oružje, zaklon. I da slobodna rečenica može biti čin otpora. Roy zato zauzima prostor koji teorija često prešućuje: prostor u kojem ritam prenosi ono što kategorije ne mogu. Ona je ono traženo “i” koje spaja teoriju s praksom. Ono što nijedna “Klasna matrica” nikad neće moći: prodati se u toliko primjeraka da se od nje financira ljevica.

Tekst je prenet sa portala Novosti.